Milan Lukić
- 1
-
(0)Od : Milan Lukić
sa Poligrafa
720 rsdo pecanju sa monicom bellucci na azemovoj bari
škobalje pecam sa monicom bellucci na azemovoj bari
slušajuć kako svaki čas se kikoće i sokće nakon što
plovak potone pa trskom razigranom po okolnome
šiblju veselo počne da maše tobož nervirajuć se
kad najedared štap hitro diže i porcijaša jednog
brat bratu to bez po kile nije ako ne i frtalj više
na obalu izbaci i potrča da ga sama s udice skine
gle srećna je monica vrlo kada damar sluzi nasluti
pa ja sam sada hi hi hi hi nastavi se kikot zvučni
kao onaj hemingvejev starac a meni oko srca milo
potom satima kamenjarom drinskim tabanamo sami
kolena kršimo prste mecamo psujemo i smejemo se
ljubimo da prođe grizemo štipamo vijamo vučemo
na obali zrikavce hvatamo obade rasterujemo senke
svoje po brzacima mrežom lovimo i na leđa bacamo
pa se na otoci u blatnom pesku valjamo i prevrćemo
miki ja bih malo da letimo lepotica se moja mazi
glavom klimnem za ruku je prihvatim i zalet sve do
jadra uzimam uz daaaj nam sunca bodri refren naš
i kao u de sikinom čudu uzletimo i šestarimo tako
do banje i karakaja preko rađevine i cera do mačve
pitome sve mašući rukama snažno jedrimo i dalje
ona nasmešena žmiri zbog jakoga sunca jer naočare
u žurbi zaboravila beše i kaže da uživa baš baš
još uvek nebom lelujamo mekano paperje sklanjajuć
kad topolik poznadoh u hladovinu je skrenuh misleć
da odmora trebuje ta latinka zavodljiva al jes vraga
sad bih da plivam zadihano viknu da klenovi je čuju
samo što travu dodirnu i žurim ja za njom u drinu
hladnu u brzake i virove pa ispod vrba ronimo koje
se krive da bi sirote lepotu i krasotu bolje videle
pa se eh uzavrele glave sudaraju i ruse nam se mrse
s večeri na šljunkari pecare na pruće nabijam i po
pobelelom ih ređam žaru a kroz plamen ogladnelu
monicu gledam lica suncem oprljenog i spreman
pitam je ja u vatru želiš li da skočim kada sada– e baš je tako bilo –
40/343/1835
