Mili-Jana

Mili-Jana

  • 1
  • (0)

    Sve boje ljubavi

    800 rsd

    Uvod

    Hram Vasilija Blaženog blistao je na zubatom decembarskom suncu. Šarene kupole poput paunica šepurile su se u svojoj gracioznosti, prkoseći sloju snega koji je napadao po njima. Svojom lepotom mamile su prolaznike da nakratko zastanu i dive se arhitektonskom umeću. Turisti su neumorno fotografisali, obilazeći oko građevine čija bogata istorija mora biti uhvaćena u vremenu i kao suvenir sačuvana za sećanje.

    Ženska prilika u debelom tamnom kaputu sa miš-sivom šubarom na glavi, sanjivo je posmatrala crkvu. Oči su joj sijale kao pahuljice snega slične onima na kupoli. Nebeskoplava nijansa sa beličastim grudvicama prelivala se i razlivala u naletu inspiracije. Preko ramena joj je visila velika torba od koje se nije odvajala. U njoj je nosila blok za skiciranje i mnoštvo olovaka. Ti predmeti su joj trebali baš za ovakve prilike. Ljudi su voleli da određene trenutke ovekoveče jednim stiskom na dugme foto-aparata, a ona je svoje impresije prenosila na papir. Pokretima ruke oživljavala je predmete, neživom bi davala dušu i tim činom udahnula bi im novi život i lepotu. Olovkom i četkicom otkrivala je novi svet u kome se prepliću boje, ostavljajući tako lični pečat i navodeći posmatrača da sliku sagleda iz drugog ugla. Nije umela sa rečima, ali je zato njeno slikanje govorilo mnogo jezika. Dobar poznavalac bi mogao da zna šta je slikom htela reći.

    Zavedena lepotom hrama, koji je do skoro mogla samo da vidi na internetu, brzo je izvukla blok i zauzela najbolju poziciju za crtanje. Žustrim pokretima ruke grubo je skicirala obrise koje će kasnije doterati do perfekcije. Rešila je da će narednih dana dolaziti na ovo isto mesto sve dok dobro ne zapamti svaki detalj, a potom ga u crticu oslika.

    Ljubav koju gaji prema umetnosti, naročito prema slikarstvu ponekad ne može da objasni ni samoj sebi, ali osećaj koji je obuzme u trenu kada četkicom pomeša boje može se uporediti sa detetom koje prvi put samostalno pusti korake. Radost i euforija.

    Za Tamaru Igorovnu, studentkinju Fakulteta primenjene umetnisti ‒ odsek slikarstvo, Moskva je bila ostvarenje sna. Dolaskom iz Abinska, grada Krasnodarske oblasti u kome je rođena i odrasla, imala je osećaj da je zakoračila na plodno tlo poznatih pisaca, umetnika da i ona ostavi trag. Na završnoj godini, uz podršku mentorke i inicijative Abinskog udruženja slikara Rusija pod prstima, dobila je priliku da se iskaže na prestižnom Moskovskom univerzitetu umetnosti.

    Sa svojom sestrom od tetke Natašom, koja je takođe bila student univerziteta, doputovala je u Moskuvu pre tri dana. Kao učenice na budžetu sa stipendijom, nisu brinule za krov nad glavom i osnovne troškove školovanja jer je država pokrivala osnove, ali za ostalo morale su brzo da pronađu posao. Nataša je bila zadužena za oglase poslodavaca, a Tamara za turističke ture duž Crvenog trga.

    ‒ Prvo moramo da vidimo sve lepote Kremlja, pre nego prionemo na težak rad ‒ bila je prva rečenica koju je Tamara rekla onog momenta kada su napustile zgradu aerodroma.

    U početku su u dom ulazile samo da prespavaju. Po cele dane su obilazile muzeje, parkove, a danas je na red došao Crveni trg.

    ‒ Ah, noge me ubijaju od silnog hodanja. I smrzavam se! ‒ oglasila se Nataša iza njenih leđa. ‒ Ako ovako nastavimo upala mišića nam ne gine. Samo da pre toga ne dobijemo hipotermiju. Crtaš, haa? Ne možeš da odoliš ‒ virila je preko Tamarinog ramena u sivkaste obrise, koji su svakim sledećim pomakom dobijali oblik.

    ‒ Ne mogu da odolim! Vidi tu lepotu! Neverovatno… Neponovljiv umetnički izražaj! ‒ ushićeno je uzvikivala Tamara i nastavljala sa crtanjem. ‒ Uživaj malo, neće ti ništa biti. Ni u Abinsku nije ništa toplije.

    ‒ Stojimo ovde dovoljno dugo… Ruke su mi se smrzle, a one stvaraju magiju. Kako da vajam ako mi prsti izgube osećaj? ‒ mahala je rukama ispred nje.

    ‒ U redu, Nataša. Gde bi ti da idemo? ‒ upitala je Tamara i sklopila blok. Nije mogla više da sluša njeno negodovanje.

    ‒ Idemo u galeriju, u neki od muzeja. Izbor nam je fantastičan. Zamisli da jednog dana neko naše delo osvane unutar tih zidova ili… da se ti udaš baš u ovoj crkvi ‒ tapšala je kao malo dete i gotovo poskakivala od same pomisli.

    Tamara nije mogla da veruje koliko bujnu maštu ima Nataša, a nju su optuživali da je sanjar i idealista. Nije zločin sanjati, verovati u sebe, širiti vidike i pomerati granice. Nije sanjala o slavi velikog slikara čija će platna krasiti vile bogatih, ali jeste sanjala da njene slike cene istinski stručnjaci. Želela je mali atelje u kome bi vladao umetnički haos, a nastajala velika ljubav. Nije joj trebala raskoš carske Rusije da bi bila srećna. Otvoreno se divila tome, ali sebe tamo nije videla.

    ‒ Ovo je muzej, znaš to?

    ‒ Znam, Tamara ‒ dosadno je prevrnula očima. ‒ Ali po potrebi se koristi i kao crkva.

    ‒ Da, da… Zamisli ja uboga umetnica, a udajem se ovde ‒ pokazala je rukom prema hramu. ‒ Od prodaje prve slike platiću venčanje baš tu. Ni manje ni više ‒ frknula je i prasnula u smeh.

    ‒ Devojka može da sanja ‒ Nataša se hladila rukom, zaboravljajući da se pre koju sekundu žalila na zimu. Odjednom joj je bilo vruće.

    Ništa joj nije odgovorila, odmahivala je glavom u neverici i veselo se kikotala.

    ‒ Idemo, molim te. Ne mogu da te gledam više ‒ Tamara se malo uozbiljila i otvorila tašnu da odloži blok. Između njegovih korica nalazilo se mnoštvo hartija sa nedovršenim skicama koje je trebalo da dovrši a onda ih prenese na platno. Nije mogla da odluči koja joj se znamenitost više sviđa za rad kojim će zaokružiti studentske dane i pokazati sebe kao dostojnog naslednika grandiozne kulturne baštine, kakvu je imala Moskva.

    Zaokupljena mislima i slaganjem skica u torbu nije primetila psa koji joj se približavao velikom brzinom. Dok je Nataša opazila opasnost bilo je kasno za reakciju.

    ‒ Tamaraaa… Pazi!!!

    Nije se ni snašla, a gomila sivog krzna obrušila se na njena leđa. Listovi su leteli svuda naokolo, a ona se našla oborena licem na betonu.

    ‒ Uuhhh… ‒ bolno je zastenjala. Obraz joj je goreo od udarca. U sveopštom žamoru glasova koji su dolazili od turista, raštrkanih svuda po trgu, jedan se izdvajao iz gužve i dopirao do njenih ušiju, a pritisak na leđima nije popuštao.

    ‒ Kolja! Stani!

    Jasno je čula dozivanje i komandu. Taj Kolja je sigurno bio kriv za njen pad. Nije ni slutila da je njeno razdragano cerekanje privuklo ogromnog psa, ali i njegovog gazdu.

    Realista i sanjar stvoriće novu epohu u umetnosti. Epohu mistične, nespojive zavodljivosti pod okriljem Moskve i njenih blagodeti.