Novica Kostić
- 1
-
(0)Od : Novica Kostić
Prašinari
500 rsd1.
– „…Vojna pošta 1393 – Skoplje, pešadijski vodnici…” Pročita Rada „Šiptara” i mene. Bili smo poslednji na spisku. Jebiga, nismo loše prošli kakve je sve vukojebine i nedođije pročitao zamenik načelnika naše klase. Skoplje je ipak grad. I to veliki, bajo.
– Ubavo, brale, ubavo! – podvriskivao je Šiptar. – Nego šta kažeš da popodne izgubiš nevinost i napiješ se sa kolegom kao hrastov čep. Red je da se naločemo do granica moralnih posrnuća. Da si zaglavio neku selendraču ala „Babina Greda, Dedina Čuka”, uhvatio bi Avrama. Nema da se dvoumiš! Eto, bratac, gotova je i ta četvorogodišnja jebanijada i mučenje.
Ma đavola je gotovo. Tek je počinjalo. U vojsci ništa ne prolazi, samo se nastavlja. Nisu uzalud podoficiri govorili da đavo jedino nije hteo da postane šegrt i vojnik. Uvek ispočetka. Uvek si reponja, gušter, regrut, fazan… Stegneš opasač da ne pukneš od zajebancije i teraj dalje.
Završi se četvorogodišnje školovanje uz silne reforme. Sve novotarije, promene i reforme u školstvu pratila je, dabome i vojska. Imali smo dvadesetak predmeta u toku školovanja plus vojno-stručni. Ovi sa Vojne akademije su nas zvali „janičari“. Sirotinjska i radnička deca tek završila osmogodišnje školovanje. U najvećem broju odlični učenici. Setih se prvog postrojavanja po dolasku u Pešadijski školski centar u Sarajevu.
„Slušaj оvamo, pitomac!“ – orio se ogromnom pistom za postrojavanje glas načelnika Centra, ratnog oficira. „Ovo nije mesto za kukavice, slabiće i mamine sinčiće. Ovde opstaju hrabri, vredni, odvažni. Vi nastavljate tradiciju slavne vojske koja je u krvi izvojevala pobedu nad fašistima i domaćim izdajnicima stvarajući domovinu ravnopravnih naroda i narodnosti. Stvarajući bratstvo i jedinstvo kao najveću tekovinu revolucije. Od vas šesto sedamdeset četiri ni polovina neće stati na čelo jedinica. Neke ćemo mi odbaciti kao nesposobne, a mnogi će sami pokleknuti pred teškim, ali časnim pozivom vojnika. Oni koji ostanu obavljaće odgovorne starešinske dužnosti širom naše lepe domovine. Biće ponos roditelja, prijatelja i Pešadijskog školskog centra.” Završio je sa: „Živela Jugoslavija! Živeo Drug Tito!”
Odjeknuo je gromoglasni otpozdrav „Živela”, „Živeo”. U strahu prhnuše ptice iz krošnji lipa i kestenja. Eho pozdrava je odjekivao izvlačeći se kroz žičanu ogradu, odlazeći nekud niz sarajevske ulice.
Prva radnja koju te kao regruta-guštera nauče je „razumem”, a druga „ostav”. Razumem izgovaraš ti dodajući čin a ostav ti komanduje svaka šuša starija po činu od tebe, a svi su stariji. Može da te keca i drnda dok mu ne dosadi. Sve u cilju obuke i uvežbanosti. I tako je to trajalo četiri godine.
Odahnuli smo kad se završilo. Zadnjih meseci se osećalo prezasićenje.
„I da me siluju imam vremena da abortiram” – govorio je ogorčeno, dva meseca pred kraj, moj cimer i nerazdvojni drug, Rade – Šiptar.
I učini ti se da sve znaš. Sa visine gledaš izmorene, dobroćudne ili one drčne nadrkane podoficire sa kursevima ili dvogodišnjom školom. To su tako zajebano žestoke zablude da ih ukapiraš već prvih meseci u trupi. Tada shvatiš da si idealizovana budaletina, ćuran nafilovan knjiškim znanjima koje u jedinici znači koliko i kokoški sisa.
Prava vojska je nešto drugo ili nešto mnogo drugo u odnosu na školu.
Živi ljudi…
