Predrag Peđa Petrović
- 1
-
(0)
Lela i druge priče
720 rsdDAMA SA VIOLINOM
Toplo beogradsko predveče me je zateklo na Zelenom vencu. Posle polučasovnog truckanja i cimanja napred-nazad u gradskom autobusu koji greje i u toplim majskim danima, gradski vazduh je predstavljao pravo osveženje za moje čelo, više puta preznojeno od muke i podignutih želudačnih sokova skoro do jednjaka. Zateturan silaskom na asfalt, vapio sam za par minuta predaha i nekim suvim pecivom koje bi smirilo uzbunu niže jednjaka.
Pet pekara, poređanih jedna do druge, činilo je špalir izazova za gladne, ali ne i za ljude željnih običnih peciva bez dodataka i filova. Ipak, par kuvanih đevreka je stidljivo čekalo svoju šansu da izmile iz ugla jedne pekarske vitrine. Pored takvog izbora, prosto sam sebi delovao kao čudak koji zaobilazi sve đakonije skoro neprimerenim porivom za suvim pecivom kao lekom protiv akutne neprijatnosti. Ah, ionako me nije briga, uzimam šta hoću i to je to. Kusur u polovini vrednosti date novčanice sam smotao u džep, mrzeći me da ponovo vadim tek spakovani novčanik iz pantalona.
Smirivši svoju neočekivanu neprijatnost u probavnom traktu, produžih put kroz podzemni prolaz. Ljudi su išli pravo, bez osvrtanja, bez skretanja, svako svojim putem, tako da mi je bilo skoro neobično da skrenem ulevo u deo prolaza ispod Brankove ulice. U tom parčencetu bio sam tog trenutka jedini prolaznik, uz tri osobe koje su tu, očigledno, čekale svoju milostinju. Iako je to bio uobičajeni prizor, već prvi pogled na njih mi je davao određenu neobičnost.
Treća osoba bio je jedan odrpani čovek koji je sedeo pognute glave, ispred koje je stajala kutija, iznutra obložena kesom, sa nekoliko novčanica manje nominalne vrednosti. Pored njega behu neke torbe sa obe strane, zatvorene, ali ne i prazne. Drugi čovek je bio jedan sličan odrpanac, tamnije puti, ali glave držane pravo, odlučno. Čitav taj njegov stav, iako sedeći, bio je potpora natpisu pored njega „JA SAM GLADAN“. Ni njegova kutija za milostinju nije bila ništa punija. Ali, prva osoba se skoro nikako nije uklapala u prizor.
Bila je to žena, ne baš u prvoj mladosti. Zgodna žena, sa lepotom od koje je ostalo samo sećanje u njenim tamnim očima i nežnoj, dugačkoj crnoj kosi koja je spuštala svoje slapove do pola leđa. Njena crna, elegantna, pomalo uska ali nikako i nepristojna haljina davala joj je izgled dame, što su potvrđivali i njeni pokreti. Svirala je violinu uz snimljenu klavirsku korepeticiju koja je dopirala iz nekog njenog smera. Muzika je bila veoma nežna, čak skoro neprikladno spram mesta gde se nalazi. Njeno sviranje je bilo besprekorno, ne sasvim jednostavne melodije, ali da, sasvim lakih, reklo bi se decenijama uvežbavanih pokreta. Čitav prizor delovao je kao nespretno urađen kolaž u čijoj sredini su bile iscepkane slike zanesene violinistkinje na nekom koncertu u svečanoj sali, tresnute preko slike socijalnih slučajeva i zaboravljenih ćutljivih senki od ljudi.
Kakva groteskna scena! U prvom trenutku pomislih kako bi bilo da ih sve fotografišem mobilnim telefonom, ali ispravna ideja da bi to bilo vrlo neotesano i neuviđavno, naročito prema dami, sprečila je moju ruku da se maši za džep. Produžih svoj put kroz hodnik, nimalo ne žureći, ali bez zastajkivanja. Svakim korakom sam krao note koje su klizile iz violine, koje kao da su stiskale svoje usne da ne zaplaču mukom njene vlasnice. Na jedan način sam uživao u muzici, ali sve manje, dok se tužna, nemušta muzička priča odvijala, ispunjavajući čitav prolaz. Kao da sam tada dobio tegove u nogama, počeo sam da usporavam, dok se nisam zaustavio tek zamakavši za ugao hodnika, gde me je ponovo čekala gradska gužva.
Kako sam se zaustavio, neka čudna knedla u duši je zapela, grebući me kao polomljena grisina. Tako se nešto zaista i slomilo u meni. Ruka sa kusurom, još uvek u džepu, bila je rešena da svoje blago ustupi ovoj neobičnoj dami, kao da želi da podeli zalogaj koji sam imao malopre. Okrenuo sam se i pošao polako nazad u prolaz, čvrsto rešen da joj kažem poneku reč saosećanja i podrške koja bi se izborila od mnoštva koje su mi u trenutku nikle. Da sam imao trista evra, odveo bih ovu damu u neki lep restoran u gradu na dostojnu večeru i ostavio bih joj ostatak para da se snađe u nevolji. Ali, tu je bila samo ta jedna novčanica koju sam izvadio iz džepa i nežno, sa poštovanjem, spustio pored dve novčanice koje su već boravile u otvorenoj kutiji za violinu. Uspravih se i pogledah damu u oči.
Auh!
Čoveče…
Njen uzvratni pogled je trajao delić sekunde, ali ispričao mi je čitavu priču! Otprilike ovako:
„Hvala ti, dobri čoveče! Znaš, ja ne pripadam ovde. Rođena sam u ovim gradu, tu sam odrasla, školovala se, završila fakultet… Nikada nisam oskudevala ni u čemu. Udala sam se za čoveka koji me je voleo i kojeg sam volela. Dobili smo i ćerku… Divni moj anđeo! Ali, bolest je bila surova i uzela mi je čoveka, i tako sam ostala bez podrške i ljubavi, a onda i bez posla, bez prijatelja… bez roditelja… ćerka je otišla… sve se urušavalo kao lančanom reakcijom i sad nemam nikog. Onda su došli neki odvratni ljudi i uzeli mi sve što sam imala i što mi je ostalo od njega. Stan, i sve u stanu. Ukinuli su mi račun u banci. Kao, neki dug… Ma lopurde, crkle dabogda! Moj muž je bio vredan i pošten, ali njegovi saradnici to nisu bili. A on je verovao ljudima. Čista duša, bio i ostao, neka mu je laka zemlja! I tako, sve što mi je ostalo jeste ova violina, moja duša od koje se ne rastajem. Violina, to sam ja! I zato još imam volju i želju da se borim, za sebe i za nju… (treptaj očima koji zaustavlja suzu)… Hvala ti što si prepoznao moj jad i što još ima ljudi na ovom svetu. Zbogom, dobri čoveče, Bog neka čuva tebe, kad je meni već udelio kaznu.“
Taj trenutak, ta priča, kao da je spržila moj um, oduzela mi elokventnost, razoružala do srži i zarozala kao ofucani tepih. Reči su se, neizgovorene, izgubile u zvucima violine koji nisu prestajali da tuguju sa svojim ljudskim delom duše u vidu ove izuzetne, ali nesrećne žene. Oborih pogled kao što bi vitez oborio koplje pred kraljicom. Onemeo, produžio sam opet kroz prolaz, potpuno poražen.
Dok sam se peo stepenicama u Brankovu i dalje u Sremsku ulicu, prizivao sam sve sile dobra da pruže šansu ovoj ženi da povrati svoje dostojanstvo, sačuva zdravlje i održi nežnost, da joj daju snage da se izbori i bude ona dama, dostojna sebe od pre nedaća koje su je skolile i srušile kao kulu od karata. Ovoj trefovoj dami treba džoker, i verujem da će ga naći. Verujem da je više nikada neću videti u tom musavom prolazu, u svetu koji joj ne pripada, i da će ponovo stajati gde joj je mesto, nikada jača i čvršća, nikada lepša, nepobediva! A ti, kad god se vratiš ovoj priči, uputićeš jaku molitvu za nju. Hvala ti što čitaš ovo, i u ime dame sa violinom!
