Sany Brezz

Sany Brezz

  • 1
  • (0)

    Medena & sponzor

    900 rsd

    Godina 2016.

    Ognjen

    Nekada zaista ne treba ustajati iz kreveta, ova dva dana su dokaz tome. Po prvi put ne želim da ustanem iz kreveta. Nemam volje, iako sam dobro nakljukan lekovima. Nakon što mi je Pavle zbog Tijane sredio facu, davno zaboravljeni duhovi moje prošlosti su se probudili. Ne zaboravljeni, već duboko skriveni negde u malom kutku mog mozga i srca.

    Nisam ljut na Pavla, ne zameram mu, i mada smo se rastali, razumem ga. Tijana mi je zaista postala draga. Ona mi je odgovarala jer je pristajala na sve moje uslove, na neki način bila je savršena za mene. Savršena, jer nije tražila više, nije tražila osećanja i srce. Bila je realna. Znao sam da i ona ima neki rep iz prošlosti, i nisam iznenađen što je ljubav bila u pitanju. Drago mi je zbog nje i što je konačno našla svoju sreću. Mada mi je promenio lični opis, Pavle je zaista dobar lik, a ona zaslužuje nekog takvog. Bila je uz mene kada se moja sestra Olivera porodila. Tako smo se i upoznali. Dobrica kakva jeste, nekako se savršeno uklopila u moj svet. Nije tražila ništa a opet me je puštala da budem ono što jesam, sponzor.

    Da, to sam ja, onaj koji plaća sve. Tako je lakše, nema osećanja, svi znamo na čemu smo. Nema ljutnje kada se sve završi, lepo kažu: „čist račun – duga ljubav.” Poznat sam kao galantan, ali hladan. Nemam srca, ono ne kuca ni za jednu. Nikada. Osim jednom… Nekada davno.

    Bila je… Pa bila je sve, ali to onda nisam znao. Nisam bio svestan koliko mi je značila dok nije otišla. Voleo sam je, a to nisam znao dok nije nestala. Moja Nata, moja Medena, moja sreća.

    I sada, posle toliko vremena, kada sam mislio da se ne sećam ni njenog imena, da sam zaboravio kako izgleda osmeh na njenom licu, opet se pojavljuje u mom životu. Sam pogled na njeno lepo, ozbiljno lice, uzdrmao je moj savršeno miran svet. U mom životu je sve uređeno, znam ko sam, znaju ko sam, ne diraju me, ne diram ih. Sve se vrti oko posla, mojih klubova, lakih ženski, i naravno moje princezice Maše. Ona je moje sve. Za nju živim. Njoj dajem sve. Davno sam doneo odluku da svoju decu imati neću, greh na duši koji nosim je razlog te odluke. I opet kao i svakoj velikoj odluci u mom životu glavni razlog je bila moja medena doktorka, Natalija Medenica.

    Kada sam je video pre dve večeri bio sam zapanjen promenom na njoj. Nije više ona nevina i naivna devojčica koju sam nekad znao. Sve na njoj je drugačije. Kosa joj je svetlija, grudi su joj punije, telo joj je sada telo zrele žene, a ne tek procvale devojke. Nekad je razdragani osmeh krasio njeno lice, a sada je tu ledena, profesionalna doktorka. Led u njenim očima je ono sto me je šokiralo. Ali život je tome naučio.

    Uvek je bila nasmejana. Čak i kada sam bio najgrublji prema njoj, i kad je u očima imala more suza, zbog mene je osmeh uvek imala na usnama. Nekad je u mene gledala kao u Boga, a sad kao u mrava koga bi rado zgazila. Arogantno i umišljeno kopile kakav sam bio, mislio sam biće uvek tu. I bila bi, da nisam bio takav gad prema njoj. Volela me je kao nijedna, dala mi je sve, a kako sam joj vratio?!

    Natalija

    Sedim u zamračenoj sobi. Trebala bih da spavam i odmaram, ali ne mogu. Ne mogu jer već dva dana ne mogu da se sastavim. Ne mogu da se pomerim sa ove fotelje, smeta mi sve, čak i svetlo ekrana mobilnog telefona. Neko bi pomislio da sam flipnula. Možda i jesam, jer se već dva dana pitam – zašto?

    Zašto se pojavio, i to u mom dežurstvu? Zašto, kad su godine prošle od poslednjeg susreta, dodira, pogleda, svega… Zašto ga je život naneo ponovo meni na put?

    Ni u najluđim snovima ne bih pomislila da će moje dežurstvo biti tako turbulentno. To veče je tek druga noć koju radim. S obzirom na saobraćajne nesreće moja klinika je često puna raznih pacijenata kojima je moj rad potreban. Nije lako biti ovo što sam ja.

    Nije, ali ja sam sa velikim naporom došla tu gde jesam. Nije lako biti najmlađi maksilofacijalni hirurg u Beogradu i okolini. Nije, ali ja sam to zaslužila. Radila sam naporno i evo me. Ali ništa nije moglo da me spremi za njega, za njegove dve fufice i podsetnik na prošli život.

    Toliko napora i truda da sve ode u zaborav, palo je u vodu kad sam dotakla njegovo lice, njegov slomljen nos i zavirila u njegove proklete oči.

    Jednom je Natalija bila mala, mlada i naivna, više nije.

    Jednom je Natalija pustila srcu da diktira i vodi je. Jednom je Natalija dala sebe celu. Jednom i više nikad.

    I zato se sad pitam – zašto? Kada je sve bilo spremljeno, sklonjeno, zapečaćeno i zaboravljeno. Zašto, Bože?

    Dva dana ista meta, isto odstojanje. Ništa pametnija, ništa trezvenija. I boli me.

    Jutros je stigla prva njegova poruka. Zašto ne razume reči: Ne želim više nikad da te vidim? Ne želim ništa od njega, ni glas, ni poruku, ništa. Pošto sam profesionalac, odradiću njegovu kontrolu i zatvoriću ta vrata jednom za svagda.

    Ali poruke se nižu: Nato, srećo moja… Nato, Medena… Nato, moram da te vidim samo još jednom van bolnice… Nato, moram da ti objasnim…

    Bole me.

    Boli me svako slovo kad se setim svega. Boli me, jer mi srce drhti, a ne sme. Boli me, jer mi usta i oči jecaju bez glasa i suza.

    I ponovo mi univerzum stavlja prepreku na put. I ponovo ga pitam zašto? Zašto i to sad kad mi je najbolji prijatelj ponudio brak. Zavrtim prsten na domalom prstu i uzdahnem.

    Od ljubavi do mržnje, kažu, malo je. Ognjen i ja prošli smo sve faze. Kolikogod da sam ga nekad volela, toliko isto ne mogu da mu oprostim. Jer, sve sam mu dala, a kako mi je vratio?!