Solvaj Bale

Solvaj Bale

  • 1
  • O izračunavanju zapremine II
    (0)

    O izračunavanju zapremine II

    # 368

    Pa šta sam ja zamišljala? Vreme kao ringišpil u koji možete da se popnete i da siđete s njega kako vam se ćefne? Godinu kao reku koja teče negde ispod mog osamnaestog novembra?

    Sedim pored prozora u sobi broj 16 u „Hotelu di Lizon“. Sakupljam dane. Trista šezdeset pet novembarskih dana. Ali koja vajda od toga? Kao da gomila istovetnih jesenjih dana može da bude godina. I koja vajda od toga muvati se pri kraju takve jedne godine i spremati se za skok? Ili ronjenje? Godina dana čekancije i evo opet je došao osamnaesti novembar; mogla sam lako i bez ponavljanja na ovom mestu u koje sam upravo ušla. Da li sam to zamišljala: osamnaesti novembar s otvorenim vratima i slobodnim prolazima do nekog prepoznatljivog vremena? Možda. Ali nije tako kao što sam mislila.

    Cunjam u svom osamnaestom novembru. Tražila sam gde ima neki izlaz, ali nema izlaza. Tragala sam za razlikama, ali nema razlika. To je jedan te isti dan, i sada ne znam kako sam mogla da mislim da je negde dole ispod svih ovih mojih dana ležala neka obična godina s jednim novim osamnaestim novembrom koji se polako približava. Kao da se istinitije računanje vremena nalazilo negde u dubini, kao da su sva moja ponavljanja bila samo površina, a da je prava godina gamizala ispod nizova osamnaestih novembara. Kao da će neki novi osamnaesti novembar da ustane pre kraja godine i povede me nazad. Ili će proći pored mene, pa da mogu da uskočim u njega u punoj brzini, iz mog vrtloga ponavljanja. Kao da će mi doplivati neki pojas za spasavanje, neki novi osamnaesti novembar koji će moći da me spase iz okeana ponavljanja, parče nekog plutajućeg debla za koje bih mogla čvrsto da se uhvatim dok ne dođem do nekog kopna, dok me voda ne izbaci u devetnaestom novembru, i jednom danu s friškim novinama uz moju kaficu, s novim recepcionerom iza pulta, u jednom jutru bez kiše. Ili možda s pljuskom, poplavom, grmljavinom, snegom, čim bilo, samo da je nešto drugo. Kao da je moj dan broj 365 bio neki magični završetak, ne samo brojka u beskonačnom nizu. Kao da je moj dan broj 366 bio neki novi početak, neki novi osamnaesti novembar. Sa hodnikom do devetnaestog. I dvadesetog. Kao da je postojao neki izlaz, ne samo dan, koji je nestao i ustupio mesto sledećem osamnaestom novembru pa opet sledećem danu, do dana broj 367 i dana broj 368 i jutra broj 369.

    Ako se ništa ne bude desilo, niz će biti beskrajan. Ništa se nije desilo i niz jeste beskrajan. Nije mi došao neki novi i drugačiji osamnaesti novembar, iz dubine nije pokuljalo neko istinitije računanje vremena, nije mi doplovio čamac za spasavanje, nisam izbačena na obalu u devetnaesti novembar, i nije nastao nikakav dvadeseti. Ovo je onaj isti osamnaesti novembar, i ne može se videti nikakva promena.

    Juče sam se rano probudila. Pala sam u dubok san posle dolaska u hotel, iscrpljena posle onih mojih dana u napetom iščekivanju novog i promenjenog novembarskog dana. Probudila sam se uz trzaj i odmah sam mogla da osetim kutiju s rimskim sestercijem koji mi je Filip Morel dao. Ležao je u svojoj kesi pored mog jastuka, i setila sam se šta se bilo dogodilo: da sam srela Filipa i zajedno s njim otišla u njegovu radnju. Da su mi Filip i Marija pokazali svoj novi stan. Setila sam se našeg lutanja kroz predmete ranijeg stanara. Ispričala sam im za sve: da se vreme raspalo, da se nadam da ću se vratiti u prepoznatljivo vreme. Oni su me doslovno isterali s rimskim sestercijem u kesi.

    Smesta sam ustala iz kreveta, obukla se i sišla do recepcije. Nisam znala koliko je bilo sati, ali novine su bile donete i to su bile iste one novine. Od osamnaestog. Tek odštampane i netaknute. U trpezariji je kafa potekla iz onih aparata, stolovi su bili postavljeni, a osoblje je počelo da donosi hleb i kroasane na poslužavnike i u košare. Sela sam i ponadala se da će barem nešto biti drugačije nego za drugih novembarskih dana, ali nije bilo razlike, i uskoro sam videla kako se jutro ponavlja. Videla sam ona dobro poznata lica i pokrete. Videla sam krišku hleba kako pada na pod, lak i slabašno lelujavi pad s efeom. Bio je to onaj osamnaesti još jednom, naravno da je bilo to.

    Čitav dan otkako sam se probudila pa sve dok uveče nisam legla na spavanje, u svemu, ama u svemu je bio tačno onakav kao svi drugi dani, jedan dan pun prepoznavanja, i kada sam se jutros probudila, opet je bio osamnaesti novembar. Nije bilo nikakve razlike.

    Nesmetano sam prošla u godinu 2, ili bolje rečeno, stigla sam do osamnaestog novembra #368 u vremenu bez godina i bez godišnjih doba, vremenu bez sedmica i meseci, bez ičega drugog osim jednog jedinog dana koji se ponovo odigrava, i mogu samo pretpostaviti da će se tako i nastaviti. Ne mogu drugo da pretpostavim. To je neka greška koja se ne može ispraviti. To je postalo hronično. Jedino što se vraća jesu moja dvadeset četiri časa. Dolazi jutro, dolazi veče i dolazi noć, pa ponovo dolazi jutro, istog dana koji je „prošao“.

    Sedim u sobi broj 16 „Hotela di Lizon“. Danas nisam doručkovala. Nisam stigla dalje od recepcije, gde sam bacila pogled na novine, a onda sam se okrenula nalevo krug u moju sobu. Ne želim da vidim kako se kriška hleba leluja prema podu.

    900 rsd