Tijana Gajić

Tijana Gajić

  • 1
  • Crna bajka
    (0)

    Crna bajka

    NEPOVRAT

    Bio je to sunčani ponedeljak u dosadnoj školi čija je boja zidova izazivala mučninu i nesklad u unutrašnjosti mog stomaka. Oporavljala sam se od turbulentnog vikenda i promila kojima je moj organizam bivao otrovan prethodnih dana. Moj oporavak se svodio na polusan i povremeno žmirkanje kao reakciju na neki glasniji zvuk koji bi povremeno ispunio učionicu broj dvadeset.

    Moja prijateljica Vera i ja smo kupile kutiju cigareta od naših džeparaca. Nakon toga smo se uputile ka Jeleni i Kaći, rešene da pobegnemo sa časa. Iz daleka sam prepoznala njihove siluete. Kao i Jelenine smeđe i Kaćine plave vlasi kose koje su se vihorile na vetru. Nakon što smo se našle, zajedno smo sele na tribine koje su okrenute direktno ka školskom, fudbalskom terenu. Na terenu su momci iz četvrte godine igrali fudbal. Čim sam sela, zapalila sam cigaretu. Jelena je iz kese izvadila četiri vinjaka i svakoj od nas pružila po jedan.

    Sunce nas je prijatno obasjavalo dok je polako zalazilo iza fudbalskog terena. Pile smo i neprestano se glupirale i smejale. Bile smo srećne što ne moramo da slušamo dosadni čas, već smo uživamo u pogledu na razigrane momke privlačne mišićne mase, ukusu vinjaka kojeg smo se pravile da volimo i cigareta.

    Jelena je, ubrzo, skrenula pažnju na sebe praveći buku zbog upornog preturanja po svom rancu. Preturala je po njegovoj unutrašnjosti namrštenih obrva, kao da je tražila nešto. Kada sam je upitala šta to, zaboga, toliko dugo traži, rekla je da se strpim jer ću videti uskoro. Sačekala sam još pune dve minute, a zatim je iz torbe izvadila… Džoint?

    – Džoint? – upitah naglas, iznenadivši se novitetom na bleji.

    – Ti znaš šta je to? Nisi valjda probala bez mene? – kazala je Vera, dok je naginjala svoj vinjak.

    – Ne, ne… – pobunila sam se. – Ali sam viđala to ranije. Neki momci su pušili, ali ja nisam imala želju da probam.

    – E, sad ćeš da probaš. Imala ti želju ili ne – odvratila je Jelena.

    Upalila je džoint i povukla prvi dim. Potom ga je dodala Kaći.

    – Pa, dobro, ako ćete svi… – zastala sam zbog nesigurnosti u svoju odluku – onda ću i ja. – Iako se moja nezainteresovanost za taj pojam nije promenila.

    Kada je džoint došao do mene, gotovo sam čula unutrašnji glas koji je vrištao nemoj. Ali zbog potrebe za pripadanjem u društvu, nisam želela da budem jedina koja će izigravati poštenog štrebera i odbiti džoint. Povukla sam dim.

    Kada je džoint konačno prešao prvi krug, odnosno kada je svaka od nas pušila po malo, sa svakim sledećim krugom osetila sam neprijatno peckanje u grlu. Kao da mi se svaka ćelija pluća otvarala i apsorbovala tu, do tada nepoznatu, supstancu. Svima dobro poznatu marihuanu.

    Nakon što smo popušile džoint, ugasila sam ga od betonski pod. Počela sam bezrazložno i nekontrolisano da se smejem. Bilo je lako ugasiti naš prvi, zajednički džoint. Ali nisam ni slutila da sam upravo tada u životu upala u beskonačni krug koji se ne gasi tako lako.

    Narednih sat vremena pričale smo nepovezane stvari. Tome smo se besprekidno kikotale. Kad god sam zaćutala dozvolivši da me okupiraju misli na duže od trideset sekundi, one su se množile i postajale nepodnošljive, glasne, čak i napadne. Imala sam zvučne halucinacije. Nakon svake rečenice sam zaboravljala šta sam izgovorila. Srce je promenilo ritam, a rožnjače su promenile boju. Nova percepcija bila je blago zamućena, a svet je izgledao nekako lepši. Poput druge dimenzije. Sve je bilo lagano kao pero. Da me je neko tada pitao bilo šta od školskog gradiva, verovatno bih samo pala na zemlju od smeha. Bila sam totalno nekoncentrisana na svet oko sebe.

    Na sledećem času nisam bila skoncentrisana ni na jednu nastavnikovu reč. Ali sam ipak uživala u begu od stvarnosti. Sedela sam u zadnjoj klupi i iscrtavajući mandale razmišljala o celokupnom životu i mojim shvatanjima istog. Kada sam pogledala svoj odraz u džepnom ogledalu, uočila sam da su mi oči bile znatno crvene. Naglas sam se nasmejala izreci da upravo one ogledaju dušu. A mojoj duši je, eto, pukô kapilar.

    Čudno je što se odraz ponašanja od tog zamalo monotonog dana utemeljio u moje postojanje. Nisam ni slutila da sam tog dana zakoračila u potpuno novi pravac. Nisam ni slutila da se taj pravac naziva nepovrat.

    Iako se taj dan ubrzo završio, ja sam i dalje sedela u poslednjoj klupi svog života. Neskoncentrisano i hladnokrvno posmatrala sam sve ljude, događaje i loše navike koje su svakodnevno obigravale oko mene. Dok sam ja skretala misli na sopstvene mandale koje sam krojila u svom umu poput velikog, miroljubivog štita od realnosti. Živela sam u svom svetu u kojem sam pametnija od ostalih ljudi jer sam otkrila nešto novo, zanimljivije i višedimenzionalno.

    A kada na trenutak otklonim boje mandala u svom umu, ugledam devojku sa crnom kapuljačom na glavi i beživotnog pogleda, koja napamet zna gde se nalazi svaki štek u gradu. Jer je u istim štekovima duvala sa kojekakvom nemotivisanom, neambicioznom masom izgubljenom u vremenu i prostoru. Sa nedostatkom ideja o svojoj sadašnjosti, a kamoli bliskoj ili daljoj budućnosti. Iz tog razloga mi nije čudno što sam u jednom periodu svog života takođe postala takva.

    Niko ne može tako dobro da te oblikuje i utiče na obrasce tvog ponašanja kao što to može da učini okolina. Pogotovo u surovom periodu adolescencije.

    990 rsd