Presing

Želim konačno da budem normalan. Da, samo to, normalan. Za početak ne tražim više, a kad bolje razmislim, ni kasnije mi ništa više neće trebati. Teško da to predstavlja težnju bilo kome, osim meni. Ko prošeta na užetu tankom, razapetom nad đavoljim ognjem, toga sve ambicije života napuštaju, i jedino bi to – samo da je normalan.

Ne bi me bilo sramota da javno ustanem pred gomilom ljudi, izvrištim naglas svoje ime i prezime, i u toj posljedičnoj tišini, izreknem svoju prostu želju. Biti normalan. U blagodati nesjećanja na sve loše što se desilo. Biti obična, jedva načeta hartija, a ne ona, odveć zgužvana, sa krajeva pocijepana, i opet mnogo starija od vremena kome treba da posvjedoči.

Ne mogu pobjeći od utiska o tome koliko je čudno šta sve ljudi u životu žele, a kakvim se sitnišem na kraju zadovolje. Živi sam dokaz da je tako. Žao mi je što nisam sačuvao, barem u sjećanju, šta sam sve ranije želio, a za čim tako prostim sada žudim; ili sam tada bio neskroman i želio sve, ili sam sada izgubljen, pa tražim bilo šta? Iz mene ne govori očaj, već surova stvarnost trenutka u kojem čovjek unutar sebe prepoznaje bezumlje u koje je zapao, a iz kojeg ne vidi izlaz. Meni je normalnost, izgleda, jedino preostalo čemu još mogu da se nadam. Moja stara kaže, kad je čovjek u vinklu onda mu ništa ne treba, jer će sve drugo moći ostvariti. Hajde da joj vjerujem. Nije mi ta grana, na kojoj visi moj cilj, nimalo blizu, tačnije više mi je daleko nego pri ruci, ali se moram nadati da ću je kad-tad dohvatiti. Moram.

Rukovodim se često pesimističnom mišlju koja mi je pala prije neki dan na pamet dok sam zaključan boravio u kupatilu, čekajući da se raziđe gužva u stanu i odu važni gosti sa očeve strane. Nije mi se izlazilo pred njih jer bi uslijedila neizbježna pitanja po mom pojavljivanju, na koja se meni uopšte nisu davali odgovori. Uvjeren sam zapravo da su došli lično se uvjeriti u ta govorkanja koja kruže gradom da „mali Prodanović“ nikako nije dobro; kažu da mi ne jede bolest tijelo, ono je još uvijek zdravo i pravo, iako je i pitanje dokle će tako biti, pominju moju glavu koja se sve manje pita sa sobom.

I tako, dok sam boravio iza tih zaključanih vrata, nadajući se da niko neće pokušati da uđe i zabrinuti se ako ne odgovorim zašto ne izlazim, javio mi se osjećaj da svaki čovjek ima mogućnost da uradi nešto sa sobom, pod uslovom da je u njemu ostalo makar i djelić volje za tim. Čini mi se da je bolje biti satkan od tone ruševina onoga što si nekad bio, negoli nemati ništa. Jedino praznina ne obećava, a sve drugo je otvoren drum. Tada me i uplašila ta nepregledna pustinja u meni, kao i zlokobni vjetar koji duva njome, odnoseći suve busenove negdje daleko diljem tog prostranstva.

Mogu li ja pronaći svoju normalnost u nedoglednosti tog prostora? Da li se iz ničega može otjelotvoriti nešto?