Višnja Belić

Višnja Belić

  • 1
  • (0)

    Na tvojim grudima

    500 rsd

    13.

    Iz sna ga je trgla neka užasna neprijatnost koju je osetio. Kao da ga neko guši ili davi. Imao je neki čudan san koga nije mogao u potpunosti da se seti. Srce mu je lupalo. Sa nekim se pobio u snu i sad ga je taj neko jurio. Otvorio je oči, i nije mogao odmah da pomeri desnu ruku koja mu je utrnula ležala preko glave. Ako sada ustane, neće posle moći da zaspi, zato se namestio bolje u krevetu i zaspao, malo teže, ali zaspao.

    Kada se ujutru probudio, čuo je poštara kako ostavlja nešto u sanduče. Nabrzinu se obukao i strčao do kapije. Osim uobičajenih računa i promo-ponuda, u sandučetu je stajala i razglednica iz Pariza. Njegovo ime i adresa bili su ispisani čitkim besprekornim rukopisom. Na mestu predviđenom za pisanje poruke, nije bilo ničega. Znao je od koga je razglednica. Periodično mu je stizala dopisna karta iz nekog većeg grada širom Evrope. Javljala mu se Sabina na taj način, evo već petnaestak godina. „Znači, još uvek je u službi“, pomislio bi zadovoljno.

    Tu ženu upoznao je pre tačno 14 godina. Bili su zajedno na jednom zadatku, prvom većem zadatku na koji su ga poslali. Ostali su sve do danas dobri dopisni prijatelji. On je njoj povremeno slao poruke preko mejla, najčešće neku fotografiju koju bi napravio za tu priliku. Slikao je sebe sa razglednicom koju je upravo dobio. I tako već godinama održavala se ova neobična veza dvoje ljudi.

    Stavio je razglednicu na grudi i slikao se. A zatim poslao na imejl adresu, jedinu koju je imao. Nikada mu nije odgovarala. Nikada nije znao kad će i odakle da se javi. Ali je znao da je sve u redu, dokle god šalje slike gradova u kojima boravi, službeno ili „just for fun“. Iliti „iz ćefa“, kako je to volela da kaže.

    Ukucao je i poruku na mobilni telefon: „Javi se čim stigneš u Beograd.“ Kao odgovor na Aninu da će uskoro krenuti.

    Mateja je oko pola deset došla da sredi kuću. Iako je imala najraznovrsnije poslodavce kojima je održavala kuću, ovakvu zapuštenost nije skoro videla. Ipak je rekla:

    – Sada ćemo to sve srediti, ništa se ti ne sekiraj – ali ni sama nije bila ubeđena da će očistiti kuću u sledećih pola sata, kako je inače zvučala dok je pregledala paučinu koja se bila uhvatila po ćoškovima plafona.

    Ostalo mu je samo da čeka. Dokle će čekati uzeo je okvirno. Moguće je da dođu oko 15 časova po lokalnom vremenu, a moguće je da će doći oko 18, ako se računaju gužve na granicama. U tom periodu najverovatnije je da će se vratiti. Dakle oko pola pet, da računamo srednju vrednost.

    Da ne bi sedeo zaludan, pomogao je Mateji da pomeri nameštaj i iščuđavao se kako se tolika prašinčina nakupi iza tih delova.

    – Ništa se ne brini, viđala sam i mnogo gore slučajeve – rekla mu je iskusno i odsečno, upućujući ga rukom šta sledeće treba da pomera.

    Tokarići su se najsrdačnije ispozdravljali sa osobljem hotela koje im je predalo sendviče za usput, u ekološkoj kesi, potrpali svoj prtljag u kola i krenuli na put.

    Pustili su muziku sa usb-a i zaplovili dugim i laganim auto-putem.

    – Samo petsto kilometara, brzo će to – reče joj Nenad.

    – Naravno, dragi, šta je to – pola sata putovanja.

    – Reci mi sada pošteno – ko je ona? – upita ga Mateja zajapurena i prašnjava, dok je pušila cigaretu na terasi i pila kafu koju joj je predusretljivi i nestrpljivi Kosta skuvao.

    – Zašto mislite da je ona? – upita je šaljivo. – Otkud znate da nije on.

    – I to što kažeš. Znači, nećeš da odaješ tajnu?

    Ćutao je kao kad je bio klinac pa ga pitaju da li ima simpatiju.

    – Nemoj opet da napraviš neko sranje.

    – Naravno, teta Mateja, naravno.

    – Šalim se ja sa tobom. Šta te briga, more, uživaj u životu. Ionako, danas jesi sutra ko zna gde si.

    – Već sam napravio sranje.

    – Šališ se?

    Odmahivao je glavom.

    – Opet čekamo bebu? Pa to onda nije sranje, to je baš lepo!

    – Ne čekamo bebu. Barem koliko ja znam ne može tako brzo da se utvrdi…

    Nasmejao se. Sažalio se na sebe glupavog i naivnog. I bilo mu je smešno. Sa teta-Matejom još smešnije.

    – Pazi kako ćeš da saopštiš Slavici. Nemoj da ti se opet šlogira.

    – Nije to bio baš šlog.

    – Znači, ipak je ona. A vidim ja ti mi nešto sijaš, pa se smeškaš, pa si nešto procvetao, sve zviždućeš k’o seoski lola.

    Ćutao je.

    – Pa šta je problem, sada? Jel maloletna? Jel ima petoro dece?

    – Nema, samo jedno.

    – Udata?

    Ćutao je.

    – Jao, moj Kole, jao, jao!

    I dalje je ćutao, ali bilo mu je za nijansu lakše.

    Sada je i zvanično zaljubljen.

    Prvu granicu prošli su za desetak minuta. Nije bila gužva, iako je bio petak. Službenik na carini skoro da se izvinjavao što mora da im pogleda gepek, na šta je Nenad reagovao kao i obično i krajnje civilizovano rekao da svako treba da obavlja svoj posao. Otvorio je zadnji deo automobila i okrenuo glavu da ne gleda krš i nered nezatvorenih kesa, torbi i kofera.

    – I da je hteo nešto da traži po ovim stvarima, mislim da bi odmah odustao. Kad vidi naš krš, svako se zgrane.

    Nastavljali su putem dalje. Kada bi stigli pre vrućine, bilo bi baš dobro. Vreme je bilo malo oblačno, ali u prognozi nije najavljivana kiša.