Vivien Kurtović

Vivien Kurtović

  • 1
  • (0)

    Pred mojim očima sunce

    1.500 rsd

    Rat ’99.

    Kada sam bila dete,
    tata mi je pričao priče –
    okrutan je, sine, svet.
    Ružne priče,
    mračna mesta
    Crvenkapa i vuk,
    nisam se plašila,
    bila sam hrabro dete.
    Sve dok nije bio rat,
    mart i jun,
    rat ’99.
    Nisam znala šta da radim.
    Bio je rat, rat ’99.
    Strašne noći,
    bombe padaju,
    nisam znala šta da radim,
    bila sam samo dete.
    Tata je nazvao,
    bila sam ljuto dete.
    Prokleti bili,
    rat ne donosi mir,
    pustite me da spavam,
    ja sam samo dete.
    Tata je otišao sa
    tužnim pozdravom,
    reče – ne plači, dete.
    Rat je izgubljen.
    Izgubljena sam i ja.
    Pokušaj da spavaš,
    ne plači, rekoh sebi.
    Ti si samo dete.

    Ljubav

    Kada ljubav pokuca na vrata,
    ja se dvoumim da li da ih otvorim.
    Bojim se da je pustim da uđe.
    Nekad samo se pravim da ne čujem,
    pa onda ona ode.
    Odustane.
    Kada odlučim da je pustim,
    dočekam je raširenih ruku,
    ne dam joj da ode.
    Zagrlim je čvrsto,
    i onda je zauvek moja.
    Učim je da hoda,
    da laje, da leti,
    napravim joj krila.
    Krenem sa njom u poteru za svetom.
    Na planine, na reke, na mora.
    Hvatamo mesečeve mene,
    mirišemo lavandu.
    Ona je moja.
    Nekad je vatrena,
    a nekad poput mirnog mora.

    Majka

    Lepo mi stoji tvoja bol.
    Tako boli, a tako leči.
    A da boli, nikad ne smeš reći.
    Samo ćeš osmeh da mi pružiš
    i ruku da mi držiš,
    da me od zlih sila braniš.
    Zauzvrat nećeš ništa da mi tražiš.
    Uvek si bila posebna,
    večito ponosna.
    Tako mala,
    a tako ogromna.
    Kao stena
    jaka, moja majka.

    Vera

    Poklonili smo se nebu.
    Zauvek.
    Dostigli smo visine
    i proširili smo vidike zemlje.
    Rođeni smo s njom.
    Uspomene su samo ostale,
    postale pepeo koji se rasprši udarom vetra.
    Postali smo Bog.
    Dostigli smo visinu,
    a ubili smo slobodu.
    Jedno je biti slobodan,
    a drugo je biti srećan.
    Jedno je voleti,
    a drugo je biti voljen.
    Jedno je videti Boga,
    drugo je verovati.

    Osmeh

    Osmeh na lice,
    i šibaj kroz ulice,
    šume,
    planine.
    Živi život
    punim dahom,
    oči u oči sa strahom.
    Da mi je slobode
    i krila,
    preletela bih ceo svet.
    Popela se na Himalaje,
    plivala sa ajkulama,
    pela se na drveće.
    Jer život treba živeti istinski.
    Sa osmehom.