Presing

Demnacio memoriem I

Odlomci iz Abdul Hasanovog putopisa po Herceg-Bosni i Crnoj Gori

Biševica, 14. jul 1632. godine

Evo nas u Biševici, mjestu koje okružuju visoke planine Golije. Kroz gradić teče rječica čudnog, ženskog imena, Živana. Askeri su odsjeli u hanu nadomak šume, a memuri, i ja s njima, smješteni smo u prelijepoj kući bega Amidžića, na kraju sela. Sutra ćemo krenuti u potragu za stokom, koju su Crnogorci oteli od ovdašnjih Turaka tokom proljećnih mjeseci. Ta „kavga za ovce“, kako je ovdje zovu, polagano je poprimila razmjere pravog rata. Na obje strane ima desetine mrtvih i ranjenih. Čini se, previše žrtava zbog ukradene marve. Da li se oni ubijaju zato ili iz nekih drugih razloga, samo Alah zna!

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Ovo je zemlja lijepih, visokih ljudi i još ljepših žena, ali ih rijetko možete susresti ili vidjeti na ulici. Uglavnom po kućama ili na poljima, oni svoje dane provode u radu i preživljavanju. Tek u večernjim časovima, kad sunce zađe za planine i žega prestane bivati nesnosna, gradić uzvri od glasova, priče, smijeha, pjesama… Stariji, oženjeni muškarci, sjede u grupama po trojica-četvorica, na klupama ispred kapija, ozbiljni i mrki, raspravljaju o važnim pitanjima od lokalnog, ali i svjetskog značaja, jer ovdje vijesti ne dolaze na vrijeme, zapravo kasne nedjeljama, ponekad i mjesecima, pa se uvijek ima o koječemu ćakulati. Od toga kojih sve kaura žene aga svakodnevno obilazi i kakve sve poslove pronalazi i izmišlja za njihove muževe, do izvora prihoda sultanovog brata Selima, izbjeglog na grčko ostrvo Hios prošle godine. Mladi se skupe ispod nekog drveta, obično hrasta, ili u nekom šljiviku, pa se druže, igraju i pjevaju do kasno u noć. Nakon toga odlaze svako svojoj kući, legnu spavati, odmoriti malo, a sutra ponovo na rad i tako ukrug, iz dana u dan. Gledajući ih i diveći im se, čovjek ne može a da ne pomisli kako je ovaj jednostavan život zapravo lijep u onom najčistijem, idiličnom vidu i kako bi mogao i on ovako živjeti i proživjeti život u mutluluku siromaštva, bez strasti koje ga uništavaju, razaraju mu grudi i zatamnjuju dušu. Ali ispod tog prekrasnog ćilima, ispod te šarene oblande, spava šejtan, zvijer koja čeka svoj vakat, svojih pet minuta i koja će ustat onda kada se budemo najmanje nadali. „Umjesto mednih usta zapjevaće puške, a umjesto šargija zasviraće sablje!“ Tako mi rekoše neki mudri starci, dolje na rijeci, dok smo lovili ribu, a ja im zanijet pričao o ljepoti njihovog mjesta.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Pitaju me ovi dobri ljudi o čemu ja to povazdan pišem i što će mi sve to!? Ja im pokažem svoje ’artije, a oni zvjeraju u njih ko bene. Nema ovdje pismenog čovjeka, čak je i hodža, jedan drčan i nepristojan cüce, skoro sasvim nepismen. Juče baš, objašnjavao sam jednom kaurinu: „Treba ostaviti za sobom nešto, neki znak da si postojao, hodao, uživao, ljubio život, jer kad nas nestane, čitav svijet nestaje sa nama. Isto tako, nije ga bilo sve dok se nismo rodili. Tek s našim nastankom nastao je i svijet oko nas, jer on je samo slika koju smo mi, u svojoj glavi, stvorili o njemu.“ Sagoh se i ubrah maslačak. „Pogledaj ovaj cvijet“, rekoh. „On je ovakav kakav je zato što ga ja takvog vidim.“ „Ali, i ja ga vidim istog takvog!“, pobuni se mladić. Nasmijah se i dunuh u maslačak. Desetine bjeličastih trunčica razleteše se zrakom. U mojoj ruci osta samo gola stabljika. „A sada, kako ga sada vidiš?“ upitah. „Nikako, jer ga više nema“, odgovori on. „Griješiš“, rekoh mu, „ima ga, samo više ne izgleda onako kao prije, ali, ako zatvoriš oči, možeš ga još uvijek vidjeti.“ On čvrsto stisnu okice i povika: „U pravu si! Vidim ga, vidim, isti je kao što je bio!“ „Tako je i s čovjekom i knjigom. Zato ja pišem“, zaključih.