Žarko Dapčević Daba

Žarko Dapčević Daba

  • 8
  • Korica: Žarko Dapčević – Pod crveno-belim obručima (šesto dopunjeno izdanje)
    (0)

    Pod crveno-belim obručima (šesto dopunjeno izdanje)

    Bosonogi šampioni

    Prvi počeci košarkaškog kluba Crvena zvezda su usko vezani za lik i delo Nebojše Popovića, a ovo je njegovo kazivanje o prvim danima košarkaškog kluba.

    „Prvo okupljanje košarkaša Zvezde nije bilo na Malom Kalemegdanu, kako to mnogi sada misle, već u dvorani DIF-a. Bilo je to sredinom marta 1945. godine u dvorani broj 4, sećam se bilo nas je desetak: braća Šaper, Viktor Klimpl, Vlada Majderuh, Jova Aleksić, Ratko Vlahović, Vasa Stojković, Mile Nikolić. Nismo u stvari tada bili Zvezdaši, bili smo klupski neopredeljeni. Međutim, samo koji dan kasnije, jedne nedelje pre podne, sastali smo se na Malom Kalemegdanu i odigrali prvu trening utakmicu Zvezda – Metalac. Podelili smo se između sebe, tako da su jedni predstavljali Zvezdu a drugi Metalac; dresove nismo imali, ali smo se ipak raspoznavali na terenu: jedni su igrali golih grudi a drugi su bili obučeni u košulje i pulovere. Uskoro se formirao jak košarkaški kolektiv. Njime je prvo rukovodio Bata Aksentijević, a ja sam mu pomagao, rukovodstvo je bilo invalidsko“, nasmejao se Popović.

    „Bata Aksentijević se vratio sa fronta ranjen gelerom u glavu“, nastavio je, „a ja sam se vratio kontuzovan i ranjen u nogu. Ipak, to nije smetalo da se svojski zapne, počeli su redovni treninzi pod rukovodstvom Ratka Vlahovića, oficira koji je u to vreme smatran u to vreme stručnjakom broj 1 za košarku. Tada smo odigrali i prvu zvaničnu utakmicu, opet sa Metalcem, sećam se, Zvezdino igralište na Kalemegdanu je bilo sasvim pusto: bez tribina, bez ograde, bez ičega – samo koševi. Da bismo pružili priliku gledaocima da nas posmatraju, izvršili smo jednu opasnu krađu, ukrali smo dvadesetak onih teških gvozdenih Kalemegdanskih klupa, nekako smo ih dovukli iz parka i postavili dole, pored terena. Sutradan su nam banuli čuvari i nekoliko vojnika, koje su pozvali u pomoć da bi nam oduzeli klupe. Kako je u to vreme kod nas na Kalemegdanu bila stacionirana i ruska vojska, lako smo pronašli izlaz iz ove situacije, pravdajući se da su nam oni ih doneli, jer eto, navijaju za nas pa su im trebale da sede i gledaju nas dok igramo utakmice. Tako smo zadržali klupe, ali smo zaratili sa kalemegdanskim čuvarima, i taj rat je dugo posle toga trajao. Bio sam i igrač i trener, vođa sekcije, ekonom, međunarodni sekretar, čuvar igrališta – sve to istovremeno. Zaključivao sam utakmice na prvoj turneji po unutrašnjosti zemlje, oktobra 1945. godine. Tada smo putovali 36 sati da bismo stigli do Rijeke, a zatim ceo dan brodom do Zadra, zbog podvodnih mina u moru, koje je kapetan morao da eskivira. Takođe, i prvu međunarodnu utakmicu smo igrali 1946. godine, sa bugarskim prvakom Septevrijem u Beogradu, a prvo gostovanje van zemlje bilo je 1949. godine u Francuskoj. Stadion smo podizali 1949. godine golim rukama, dobrovoljnim radom, posle treninga, a nekada i posle utakmice.

    U prvoj fazi smo izgradili donje tribine za stajanje na gornjem bedemu, a sledeće godine i gornje tribine i tribine iza koša. Prvih dana smo imali samo jednu garnituru dresova i gaćica i dve lopte. Patike je imao samo onaj koje bio vešt da ih nabavi. Kada bi se pocepale patike, igrali smo i bosi, a neki su se snalazili ako su imali veze sa vulkanizerstvom i pravili deblje đonove na patikama od starih automobilskih guma. Ključ od ekonomata sam držao kod sebe kao najdragoceniju vrednost“, prisećao se Nebojša Popović. Što se pak lopti tiče u nedostatku gume, igralo bi se sa loptama napunjena travom.

    „Najveću pomoć mi je pružao Bata Aksentijević, a nešto kasnije su u klub ušli i Joca Martinović i Sreta Vuković, izvanredni organizatori i radnici. Zanimljivo je da su oni jedini bili u Zvezdi koji nisu igrali košarku, ali su je tako zavoleli da im je Kalemegdan postao drugi dom. Disciplina među igračima je bila izvanredna, svi su bez pogovora izvršavali svaki zadatak.

    Najradije iz tog perioda se sećam prve titule prvaka. Bilo je to klupsko prvenstvo države, odigrano 1946. godine na Malom Kalemegdanu. Centri naše košarke u to vreme bili su u Zagrebu, Zadru, Rijeci – tada se sa Beogradom nije računalo kao nekim košarkaškim centrom. Međutim, izvanredni tim Crvene zvezde je nizao pobede i odlučujući susret, derbi za prvo mesto igrao se između nas i Zadrana, u kome su oni bili favoriti. Igralo se prepodne; zaigrali smo kao nikada pre i posle izvrsne igre smo slavili pobedu o kojoj nismo ni sanjali, nadigrali smo ekipu Zadra sa 41:9. To je bio trijumf posle koga su nas navijači poneli na rukama“.

    Nažalost, Nebojše Popovića nema više među živima, ali će njegovo svedočanstvo o počecima kluba zauvek ostati zapisano.

    3.600 rsd
  • Košarkaški večiti derbi – Žarko Dapčević Daba, korice
    (0)

    Košarkaški večiti derbi

    98. 17.12.1988 Partizan – Crvena zvezda 94-97 (45-46)

    Partizan je u ovaj derbi ušao oslabljen bez svog najboljeg igrača Divca koji je bio kažnjen. Crvena zvezda je bolje otvorila meč, njeni košarkaši su energičnije ušli u utakmicu i imali vođstvo od 17-10 u 7. minutu meča. Zvezda je većem delu prvog poluvremena bila u vodstvu Partizan je uspeo da stigne Zvezdu i do kraja prvog dela utakmice viđena je rezultatska klackalica da bi se na veliki odmor otišlo sa rezultatom 46-45 za Crvenu zvezdu. Nevolja za crveno bele je bilo to što je sredinom prvog poluvremena centar Zvezde Zoran Jovanović imao četri lične greške. U drugom poluvremenu Partizan je najviše zahvaljujući Paspalju prešao u vođstvo i vodio sa +6 (69-63) u 30. minutu igre. Zvezda se ne predaje pa je u 33. minutu igre Zvezda je stigla do izjednačenja 77-77. Na tri i po minuta pre kraja meča Partizan je imao +6 (86-80) ali Crvena zvezda u završnici meča trojkama Karadžića, Jankovića, (pogađa svoju petu trojku) prelazi u vođstvo od 92-90. Usledila ke neizvesna završnica. Junak utakmice Nebojša Ilić pogađa za dva poena i dodatno slobodno bacanje i Zvezda ima +3 (97-94). Ostalo je još 20 sekundi do kraja Partizan je imao poslednji napad, ali gubi loptu u napadu i šansa za produžetak je propala Crvena zvezda je slavila pobedom 97-94. Pored Nebojše Ilića zaslužni za pobedu su bili i Janković i Karadžić koji su sa četri vezane trojke stigli Partizan i svom timu i doneli prednost. Odličan je bio i Bogosavljev dok s druge strane Paspalj i Savović su bili najbolji.

    99. 11.03.1989 Crvena zvezda – Partizan 99-98 (47-54)

    Derbi meč koji se i do dana današnjeg prepričava. Ostaće zauvek upamćen koš golobradog mladića Saše Obradovića koji je u poslednjim sekundama utakmice doneo pobedu svom timu. Ali da krenemo od početka, Partizan je bio izraziti favorit u ovom meču od 01.01.1989 godine u 16 odigranih mečeva do derbija imao je samo jedan poraz i to od Cibone u Zagrebu. U prvih deset minuta viđena je ravnopravna borba, da bi u drugoj polovini prvog poluvremena Partizan preuzeo konce igre u svoje ruke i preuzeo i vođstvo najviše zahvaljujući Daniloviću te je na veliki odmor otišao sa prednošću od 54-47. Na početku drugog poluvremena Zvezda otvara bolje i serijom 8-0 stiže rivala i hvata rezultatski priključak. Između 28 i 31 minuta zbog pet ličnih grešaka oba tima ostaju bez svojih najboljih igrača Zvezda bez Bogosavljeva i Jovanovića a Partizan bez Danilovića i Đorđevića. Vodila se žestoka borba pod oba koša, Partizan je na dva i po minuta pre kraja utakmice imao +7 (96-89), da bi u ta dva i po minuta se desio neverovatan preokret.Zvezda na krilima Radovića koji pogađa ali i asistira Karadžiću i Dabiću kažnjava to što Partizan ne može ništa da pogodi prelazi u vođstvo od 97-96. Na osam sekundi pre kraja Partizan ima slobodna bacanja Nakić pogađa oba i donosi Partizanu prednost od 98-97. Zvezda ima poslednji napad lopta dolazi do mladog Obradovića koji je pretrčao ceo teren i iskosa pogodio za pobedu svog tima sa rezultatom 99-98. Pored junaka Obradovića najbolji u derbiju kod Crvene zvezde su bili Dabić, Janković i Jovanović dok kod poražene ekipe su to bili Divac, Nakić i Paspalj.

    100. 11.04.1989 Partizan – Crvena zvezda 106-92 (54-44) (1/2 finale plej ofa 1. utakmica)

    Treću godinu zaredom večiti rivali se sastaju u plej ofu ovoga puta u polufinalu. Partizan kao bolje plasirana ekipa na kraju regularnog dela takmičenja imala je prednost domaćeg terena. Partizan je i dalje važio za velikog favorita iako je oba prvenstvena susreta izgubio. Ekipa Partizana je počela bolje ovaj meč i većim delom utakmice bila u vodstvu. Prava drama počinje da se odvija na polovini drugog poluvremena kada se Zvezda vratila iz mrtvih i nakon -11 (57-68) u 30. minutu igre je došla do izjednačenja 68-68. Ali tada na scenu stupa mladi Oliver Popović košarkaš Partizana koji vezuje dve trojke a nakon njega pogađa Paspalj za dva i Partizan odbija napad Zvezde. To je bio možda i prelomni trenutak utakmice nakon toga Zvezda nije uspela više da se vrati u meč pa je Partizan poveo sa 1-0 u polufinalnoj seriji. Partizan je skupo platio ovu pobedu jer su se na ovoj utakmici povredili Paspalj i Savović.

    101. 16.04.1989 Crvena zvezda – Partizan 85-83 (42-45) (1/2 finale plej ofa 2. utakmica)

    Pet dana kasnije usledila je druga utakmica polufinala plej ofa. U ekipi Partizana bio je još uvek neoporavljeni Paspalj dok Savović je morao ići na operaciju.Partizan je bolje odigrao prvo poluvreme najviše zahvaljujući sjajnom Divcu koji je postigao u tom periodu 24 poena. Ali u drugom poluvremenu trener Zvezde Zoran Slavnić postavlja za njegovog čuvara Zufera Avdiju i tu se priča iz korena menja. Zvezda sada igra bolje i u 23. minutu prelazi u vođstvo od 52-50 i do kraja utakmice svoje vođstvo ni jednog trenutka nije ispustila. Pa je tako Zvezda izjednačila u seriji na 1- 1 pa će majstorica odlučivati koja će od ova dva večita rivala ići u finale i na megdan ekipi Jugoplastike.

    102. 19.04.1989 Partizan – Crvena zvezda 100-95 (51-49) (1/2 finale plej ofa 3. utakmica)

    Crvena zvezda je odlično otvorila meč i serijom od deset pogođenih trojki Petović (4), Ilić (3), Janković (2) i Dabić (1) imala prednost od +11 (30-19). Partizan je do kraja poluvremena uspeo da stigne tu prednost Zvezde pa i da na kraju te deonice i povede sa 51-49. U drugom poluvremenu Partizan je krenuo s uraganskim napadima i preokreće i rezultat i igru u svoju korist pa su iz minuta u minut povećavali prednost da bi dostigli maksimum +23 (100-77). Nakon toga trener Partizana izvlači iz igre svoje najbolje igrače i ubacuje mlađe košarkaše. Crvena zvezda to koristi i serijom 18-0 do kraja utakmice uspela je da koliko toliko ublaži poraz. Partizan je zasluženo slavio u majstorici sa 100-95 i plasirao se u finale plej ofa.

    2.000 rsd
  • Korica: Žarko Dapčević – Priče o jugoslovenskoj košarci 1945–1991 (šesto dopunjeno izdanje)
    (0)

    Priče o jugoslovenskoj košarci 1945–1991 (šesto dopunjeno izdanje)

    Radivoj Korać Žućko

    Jedan od najboljih jugoslovenskih košarkaša svih vremena i najbolji srpski košarkaš, rođen je 5. novembra 1938. godine u Somboru.

    Zbog školovanja, Radivoj sa porodicom se seli u Beograd. Prvu košarkašku utakmicu odigrao je u srednjoj školi za svoje odeljenje. Prvi trener mu je bio Dragan Glišić. Korać je bio stidljiv, tih, povučen i nije delovao spretno. Sve dok nije uzeo loptu u ruke. Kada je počeo da šutira sa različitih pozicija, bilo je jasno da je reč o budućem košarkašu. Dragan ga je samo naučio pravilima i kako se vodi lopta, dok je šuterske sposobnosti imao urođene. Dok je još bio u podmlatku „BSK-a“, na juniorskom turniru na jednom meču Korać je postigao 33 poena, koliko je njegova ekipa ukupno i postigla na toj utakmici.

    Za godinu dana je prešao put od juniora do seniorske konkurencije. Bora Stanković je prepoznao u Žućku neviđeni talenat i prebacio ga u prvi tim. Sa 19 godina je debitovao u Prvoj ligi, 1958. godine. Sedam puta je bio najbolji strelac lige. Niko pre njega nije imao takav uspeh. Igrao je na mestu krilnog centra, koševe je davao uglavnom iz reketa zahvaljujući driblingu i brzom izbačaju, pa protivnički igrači nisu tako imali vremena da ga spreče. Imao je nezadrživ ulaz pod koš, pri kojem se služio telom, pa su i protivnici pokušavali da to prikažu kao faul u napadu, ali bez uspeha. Bio je nadaleko poznat po svom karakterističnom izvođenju slobodnih bacanja sa obe ruke, držeći pri izbačaju loptu na kolenima. Postoji i anegdota u vezi sa tim njegovim izvođenjem slobodnih bacanja. Naime, prilikom gostovanja na belgijskoj televiziji upitali su Koraća koliko bi mogao puta da pogodi bacanja iz sto pokušaja, on je odgovorio: od 70 do 80. Ne znajući šta smeraju Belgijanci, ođednom se u studiju zavesa pomerila, a iza nje je stajao koš. Voditeljka je zamolila Koraća da gledaocima u studiju, a i milionskom auditorijumu pokaže to svoje umeće. Taj izazov Korać je prihvatio i od 100 pokušaja ubacio svih 100 bacanja.

    Ostaće zapamćeno i je da na međunarodnoj utakmici, koju je OKK „Beograd“ igrao na Beogradskom sajmištu u „Hali 3“, u Kupu šampiona protiv švedskog „Alvika“, Radivoje u pobedi svog tima nad Šveđanima postigao 99 poena. Samo je Vit Čemberlen bio bolji od Žućka sa postignutih 100 poena na jednoj utakmici. I u domaćem prvenstvu je skoro 25 godina držao rekord kada je ekipi „Mladosti“ iz Zagreba 1962. godine dao 74 poena. Sa svojom ekipom, OKK „Beogradom“, osvojio je četiri naslova prvaka države: 1958, 1960, 1963. i 1964, kao i dva nacionalna kupa – 1960. i 1961. Posle OKK „Beograda“ odlazi u „Standard“ iz Liježa, sa kojim je bio prvak Belgije, a zatim u „Petrarku“ iz Padove, ali ga je automobilska nesreća 2. juna 1969. godine kod Sarajeva u kojoj je tragično izgubio život sprečila da zaokruži svoju fenomenalnu karijeru.

    Za reprezentaciju Jugoslavije debitovao je 8. decembra 1958. godine u Parizu i u plavom dresu je osvojio dve srebrne medalje na Svetskim prvenstvima 1963. i 1967. godine, dva srebra na Evropskim prvenstvima 1961. i 1965. i jedno srebro na Olimpijskim igrama 1968. godine. Tri puta je bio najbolji strelac evropskih prvenstava i jednom Olimpijskih igara. Odigrao je 157 utakmica i postigao 3.177 poena i nalazi se na 5. mestu večne liste strelaca. Poslednju zvaničnu utakmicu u reprezentaciji je odigrao 28. oktobra 1968. u Gvadalahari, a poslednju utakmicu uopšte dan pre pogibije u Sarajevu, protiv selekcije BiH.

    Bio je izuzetno svestrana ličnost, voleo je muziku, knjige, pozorište, bio je avangarda u svakom pogledu. Sve prve ploče koje su se pojavljivale on bi donosio u Beograd; on je doneo prvi ploču Bitlsa u Jugoslaviju, koja je puštana na Radio Beogradu. Prvi džemper na „V“ izrez koji se pojavio u Beogradu bio je njegov. Bio je izuzetno skroman, materijalna strana mu nikada nije bila primarna, što govori i sledeći podatak. Aleksandar Gec, legenda Crvene zvezde je zvao Žućka da pređe u Zvezdu, ponudio mu stan i automobil Fiat 1300, međutim, Korać je sa osmehom sve odbio, rekavši da ga to ne interesuje. Košarku je igrao iz čiste ljubavi.

    Nažalost, 2. juna vraćajući se iz Sarajeva za Beograd Radivoj Žućko Korać je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Ta vest je kao bomba ođeknula, ne samo u Jugoslaviji, već i u Evropi i celom svetu. Košarkaški savez je doneo odluku da se na taj dan više nikada ne odigra nijedan meč. Bio je prvi sportista koji je sahranjen u aleji velikana. Njegov kovčeg je bio umesto državne zastave bio prekriven olimpijskom zastavom, na lično insistiranje Josipa Broza Tita, koji rekao da je Korać bio veći od zemlje koju je predstavljao, pripadao je celom svetu. Međunarodna košarkaška federacija je na predlog generalnog sekretara, Engleza Vilijema Džonsa donela odluku da se osnuje međunarodno takmičenje koje bi nosilo Žućkovo ime. Trofej ovog takmičenja je bila Žućkova levica, za uspomenu i dugo sećanje na mladića koji je s ljubavlju prema sportu u najboljem svetlu promovisao košarku, kako u Jugoslaviji, tako i van njenih granica. Kup Radivoja Koraća se održavao sve do 2002. godine. Od te godine nacionalni kup Srbije nosi njegovo ime. Radivoj Žućko Korać je bio prvi evropski košarkaš koji je dobio poziv da obuče dres čuvenih Harlemovaca. 1. marta 2007. godine je otvorena Kuća slavnih u Madridu, gde je Korać dobio svoje zasluženo mesto.

    2.000 rsd
  • Priče o jugoslovenskom fudbalu
    (0)

    Priče o jugoslovenskom fudbalu

    ASIM FERHATOVIĆ HASE

    Rođen u Sarajevu 24. 1. 1933.

    Najpopularniji fudbaler u Sarajevu i najveća sigurno legenda bosansko-hercegovačkog fudbala. Fudbaler koji je igrao sa velikom strasti i ljubavi, čovek koji je igrao za publiku, uživao u svakom momentu a publika ga je prosto obožavala.

    Odmalena je pokazivao afinitet prema lopti, samo što mu je u detinjstvu pravu fudbalsku loptu zamenjivala krpenjača, ali ni to nije smetalo da pokaže da će od njega biti veliki fudbaler. Godine 1948. je počeo u podmlatku Sarajeva a prvi trener mu je bio Sulejman Mića Ruždić. Već u podmlatku je izgrađivao svoj specifičan stil igre, dobro se zagrađivao, odlično je baratao loptom i sa velikom lakoćom je postizao golove. Kao nagradu za dobre igre u juniorima Miroslav Brozović ga je prekomandovao u prvi tim i u novembru 1951. debituje za Sarajevo u kup utakmici protiv Čelika u Zenici, koju je Sarajevo dobilo sa rezultatom 3-0.

    Debi u prvenstvu Hase će imati u 11. 5. 1952. kada je Sarajevo igralo protiv Crvene zvezde u Beogradu, a prvi gol u dresu Sarajeva je dao na utakmici protiv Zagreba 31. 5. 1953. (2-1 za Sarajevo) i to pobedonosni gol za svoj tim. Novine su odmah pisale o njemu te je tako postao miljenik publike, ali Hase ostaje ono što je uvek i bio, skroman i tih čovek koji se i dalje družio sa svojom rajom. Vrlo brzo nakon toga odlazi na odsluženje vojnog roka a po povratku postaje standardni prvotimac i u sezoni 1955-56 postiže 11 golova. Odlazi na turneju sa mladom reprezentacijom po Aziji gde je prikazao odlične partije i odmah na sebe privukao veliku pažnju pa su počele da stižu i ponude. Ali Hase ne mari za to, već i dalje igra u svom Sarajevu, daje golove i uveseljava publiku. Svoju najbolju partiju je pružio na utakmici sa BSK-om na Zvezdinom stadionu 16. 9.1955. kada se u punom sjaju predstavio beogradskoj publici. Sarajevo je slavilo sa 3-0, a moglo je da bude i više da se Hase nije igrao sa loptom i svog trenera Brozovića dovodio do ludila, ali se to sve nakon pobede brzo zaboravilo. Sutradan su novine pisale samo o njemu.

    Protivnički igrači su ga nakon sjajnih partija drugačije gledali pa su i grublje startovali i povrede ga nisu mimoišle. A onda na Koševo je 5. 6. 1960. došla Crvena zvezda i Hase je prosto toliko briljirao da mu je na kraju meča prišao Dragoslav Šekularac i čestitao na partiji. Zvezda je dobila ovaj meč sa 4-2, pa i pored poraza Hase je ostavio odličan utisak i naterao Zvezdinu legendu da mu oda priznanje.

    Hase nastavlja sa fenomenalnim partijama i to na svojoj koži su osetili i fudbaleri i Hajduka i Partizana, publika na Koševu je išla samo da gleda svog Hasea. Tribinama se orilo Hase, Hase!, a on je svoju raju dovodio do delirijuma potezima i golovima. Dobre igre u dresu Sarajeva su ga preporučile i da dobije poziv u reprezentaciju Jugoslavije. Nažalost, u dresu sa nacionalnim grbom je odigrao samo jednu utakmicu 8. 10. 1961. u Beogradu (5-1).

    Godina 1962-63 igra poslednju sezonu u bordo dresu i potom odlazi u Tursku, u ekipu Fenerbahčea, ali se tamo jako malo vremena zadržao i nije mogao bez svog Sarajeva, bez svoje raje i ponovo se vratio tamo gde ga je srce vodilo, u svoje Sarajevo.

    Kada se vratio rekao je sledeće:

    „Ne mogu brate ja igrati za novac i slušati kako treba da igram. Hvala im bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja samo mogu u Sarajevu igrati.“

    U Sarajevu je bio novi trener Abdulah Gegić i koji je dao Haseu potpunu slobodu u napadu a ovaj mu je to vratio na najbolji mogući način. U sezoni 1963-64 postaće najbolji golgeter lige sa 19 postignutih golova. Bio je već u poznim godinama i hteo je da okači kopačke o klin, ali na nagovor Mehe Brozovića ostao je da pomogne svom Sarajevu i novim mladim igračima. Započinje sezonu 1966-67, ali posle teške povrede koju je zadobio na utakmici sa Rijekom na Kantridi 16. 10. 1967. odlučio je da konačno kaže zbogom fudbalu.

    Novine, nakon što je objavio svoju odluku, donele su naslov na svojim stranicama „Jedan je Hase“. I zaista je tako bilo, gradom na Miljacki će proći mnogo fudbalera, izrodiće se i u Željezničaru i u Sarajevu dosta istinskih asova, ali jedan je Hase. Niko nikada neće moći dosegnuti tu slavu i tu konekciju koju je Hase imao sa publikom. Koliko je Hase bio popularan govori i činjenica da je rok grupa Zabranjeno pušenje imala pesmu koja se zvala „Nedelja kad je otišo Hase“. Za Sarajevo je odigrao 600 utakmica, postigao 400 golova, od toga 100 golova na zvaničnim utakmicama.

    Preminuo je u Sarajevu 24. 1. 1987.

    Stadion Sarajeva danas nosi njegovo ime, omladinska škola FK Sarajevo nosi njegovo ime a grad Sarajevo mu je dodelio i ulicu.

    Jedan je Hase.

    1.400 rsd
  • Povratak šampiona
    (0)

    Povratak šampiona

    POČETAK

    Nakon što se završila sezona 2017-18. trebalo je smoći snage i okrenuti novi list i početi sve ispočetka. Prava na grešku nije bilo, trebalo je sesti dobro razmisliti šta i kako dalje. Za početak je trebalo dovesti trenera koji bi vratio Zvezdu na put kojim idu šampioni.

    Iz kluba su otišli Milko Bjelica, Dilan Enis, Alen Omić, Tejlor Ročesti, Džejms Feldin, Matijas Lesor, Pero Antić, Stefan Janković, Nemanja Dangubić, i Nikola Jovanović koji je otišao na pozajmicu u Trento. Ostali su Branko Lazić, Dejan Davidovac, Filip Čović, Marko Kešelj, Ognjen Dobrić i Aleksa Radanov. Trebalo je dovesti trenera koji bi zajedno sa upravom i stručnim štabom stvorio tim kadar da vrati Zvezdi titulu i plasman u Evroligu.

    Rukovodstvo kluba svesno da nema vremena za gubljenje, odmah se dalo na posao, pa je ono što joj iz objektivnih razloga nije pošlo za rukom prošle sezone sada je uradilo i 13.07.2018. godine i ozvaničilo saradnju sa Milanom Tomićem kao novim trenerom Crvene zvezde na tri godine. Milan Tomić, inače nekadašnji košarkaš Radničkog i Olimpijakosa a potom dugo godina i pomoćni trener u stručnom štabu Olimpijakosa (dva puta kratko i prvi trener Olimpijakosa), prihvatio se veoma odgovornog zadatka da vrati Zvezdi tron.

    Samo dan nakon što je Milan Tomić postao trener Crvene zvezde stiglo je i prvo pojačanje. Bili Beron, američki bek šuter je 14.07.2018. godine potpisao za Crvenu zvezdu, i ispostaviće se kasnije da je to bio odličan potez trenera i uprave kluba.

    16.07.2018, nakon što je završio sa školovanjem u SAD-u, u Crvenu zvezdu se vratio i centar Dušan Ristić, Zvezdina budućnost u narednom periodu. U naredna dva dana Crvena zvezda je završila sa pojačanjima kada je centarska pozicija u pitanju, prvo se nakon što je ostavio veliki trag u Zvezdi 17.07.2018. vratio Maik Cirbes da bi sutradan 18.07.2018. iz FMP-a u Zvezdu prešao Majkl Odžo, gorostasni dobroćudni div (koji neverovatno podseća na Džona Kofija lika iz filma Zelena milja).

    03.08.2018. godine novi član je postao i Stratos Perperoglu koji je i te kako poznato košarkaško ime i koji je već radio sa Tomićem u Olimpijakosu, i on će takođe biti odlično pojačanje i postati ljubimac zvezdinih navijača ali i autora ovih redova koji će ga nazivati doktorom košarke jer to zaista i jeste.

    Samo dan kasnije 04.08.2018. godine u Zvezdu stiže i Muhamed Faje, široj javnosti ovde nepoznat košarkaš koji je prethodno igrao u Grčkoj ligi, ali dobro je bio poznat Milanu Tomiću koji će takođe biti pun pogodak.

    Iz FMP-a je vraćen Boriša Simanić koji će u ovoj sezoni pod dirigentskom palicom Milana Tomića eksplodirati i potvrditi svoj esktra košarkaški talenat koji je posedovao kao i Nemanja Nenadić koji je imao iza sebe odličnu sezonu u FMP-u.

    10.08.2018. godine Crvena zvezda je dovođenjem plejmejkera Džoa Reglanda završila prelazni rok i mogla je da krene sa pripremama i prijateljskim susretima i polako da sprema tim za predstojeću sezonu. Uglavnom, ovaj tim će izneti celu sezonu do kraja će 11.02.2019. godine dovesti još samo K.C Riversa za razliku od ostalih timova a pogotovu najljućih rivala za trofej, ekipa Cedevite, Partizana i Budućnosti koji su promenili po trenera u sezoni i dovodili veliki broj igrača pre i tokom sezone. Zato je i ova sezona Crvene zvezde i te kako dobila na težini i važnosti.

    600 rsd
  • Veliki Žuti
    (0)

    Veliki Žuti

    POČECI

    Njegova fudbalska i životna bajka počinje 12. januara 1969. godine u Šveningenu u SR Nemačkoj. Otac Đuro koji je rođen 1939. godine u zagorskom selu Gornji Čemehovac (na pola puta Zagreb – Kumrovec) je 1961. godine otišao za bratom u Štutgart tražeći bolji život i posao i počeo raditi kao stolar. Tamo je upoznao svoju buduću suprugu Robijevu majku Emiliju (devojačko Đoković), rođenu Čačanku, koja je 1963. godine otišla u Nemačku. Bio je najstariji od troje dece koliko su Đuro i Emilija imali. Još kao mali je pokazao interesovanje za loptu i fudbal, dok sestru Renatu i brata Danijela to nije nikada privlačilo. Otac Đuro (koji će mu kasnije kroz ceo život i karijeru biti najveća podrška i oslonac i biti za njega tu kada je najteže da ga svojim savetima podigne, ohrabri) video je da mali Robert ima talenta za fudbal. Već sa dve godine se seli u Štutgart koji nudio bolje uslove za biznis. Đuro je već imao jaku firmu sa 120 radnika. Sa šest godina ga je odveo u podmladak Kikersa.

    Za razliku od tadašnje Jugoslavije u Nemačkoj se mnogo ranije počinje sa treniranjem fudbala tako je otac Đuro malog Robija odveo u petliće Štutgart kikersa da počne trenirati. Prvi koraci, naravno kao i kod svakog deteta tog uzrasta, su bili nesigurni. To je bilo besomučno trčkaranje za loptom i dečija igra. Svakodnevno se treniralo i dosta su se igrale utakmice. Od malih nogu je pokazivao potencijal i smisao za dribling, dosta dobro je rolao loptu što će u kasnijoj karijeri to dovesti do savršenstva. Već tada se upisivao u strelce, dešavalo se da dâ na utakmici po tri gola i njegovoj sreći nije bilo kraja. Tada je igrao na mestu centarfora i kasnije u Dinamu se okušao kao centarfor. Tada u Americi je počela popularizacija fudbala pa su njihovi skauti se rastrčali po celom svetu jureći talente kako bi došli igrati u Americi, pa su tako došli i do Nemačke gde su odabrali deset najtelovantovanijih dečaka među kojima je bio i Robi. Roditelji ga nisu pustili, na sreću ili žalost neka svako sam proceni. Autor ovih redova je večno zahvalan Robijevim roditeljima što su doneli takvu odluku. Kada je napunio deset godina porodica je zbog Robija napustila Nemačku i vratila se u domovinu. Te 1979. godine Robi je bio i najveći zagovornik povratka u Jugosaviju. Završio je četvrti razred kada su odlučili se vratiti nazad. Iako je rođen u Nemačkoj i tamo stekao prijatelje, ipak ga je nešto vuklo u rodni kraj svoga oca. Vrativši se u Jugoslaviju Robi i njegova porodica su se nastanili u Zagrebu, na Bukovcu blizu Maksimira gde je bio stadion Dinama, a sve to radi lakšeg Robijevog treniranja, dok je otac Đuro otvorio svoju pilanu u Kraljevcu na Sutli. Otac Đuro, veliki Dinamovac, ga je odmah odveo u Dinamo da trenira. Prvi treneri su mu bili Cvek i Cvenk, nekadašnji igrači Dinama, od kojih je Cvek bio i reprezentativni bek. Nakon samo par treninga Robi je zadovoljio kriterijume i mogao je nastaviti u Dinamu. Redovno je otac Đuro dolazio na treninge i bio uz malenoga Robija. Posle pomenutog dvojca, treneri Dinama koji su trenirali Robija su bili Kobešćak, Đalma Marković, Sušak, Kuže. U Dinamu u mlađim kategorijama će upoznati i Zvonimira Bobana koji je nakon tri godine, koliko je Robi već trenirao u Zagrebu, prešao iz Imotskog u Dinamo, i tu će se stvoriti jedno nerazdvojno prijateljstvo. Na putovanjima su bili cimeri, čak su imali i zajednički tim u malom fudbalu koji se zvao Figaro. To prijateljstvo traje sve do današnjih dana, iako će im se putevi tokom njihovih karijera razilaziti. Robi će 1986. otići iz Dinama, ali prijateljstvo i zajedničko odrastanje su ipak nešto neraskidivo. To su bili prvi fudbalski koraci Velikog žutog.

    Počeo je u mlađim kategorijama Dinama i tu proveo punih šest godina. Na turniru „Kvarnerska rivijera“ u proleće 1985. godine nastao je prvi i jedini njegov konflikt sa trenerima. U polufinalu tog turnira Robert je zaradio žuti karton a trener Dinama Marković prosto je pobesneo zbog toga, i rekao mu svašta. Robi jednostavno nije to mogao da otrpi i pređe preko tih uvreda i nije izašao na drugo poluvreme. Nažalost, nije igrao ni sutradan u finalu turnira. Nakon toga biva prebačen u prvi tim Dinama, ali kao amater nema još potpisan profesionalni ugovor .

    Te 1986-87. Dinamo je u prvenstvo završio na 6. mestu kao i prethodne dve sezone, 6 bodova zaostatka iza šampiona Partizana.

    U Kupu „Maršala Tita“ Dinamo je ispao već u šesnaestini finala kada je nakon boljeg izvođenja penala, 3-2, dalje otišla ekipa Budućnosti iz Banovića. U regularnom delu utakmice rezultat je bio 0-0.

    Zbog lošijih rezultata Dinamo u evropskim kupovima nije učestvovao.

    Robert Prosinečki je te sezone odigrao dve utakmice za Dinamo i to u prvenstvu prvu kada je debitovao u 13. kolu protiv Željezničara i drugu u 25. kolu protiv tuzlanske Slobode.

    Ćiro Blažević je te sezone pre samog debija nekoliko puta obećavao da će ga ubaciti u igru, ali nije bilo ništa od toga. Protiv Čelika je imao obećanje, ali Robi nije video ni minuta, potom protiv Slobode u Tuzli nije ga bilo ni na klupi. Ali, kako kaže ona narodna dok jednom ne smrkne drugom ne svane, tako je usled dva žuta kartona Marka Mlinarića Robi konačno dobio šansu.

    Ipak će ostati ta prva utakmica kada je nastupao za modro plave a to se desilo u 13. kolu prvenstva 02.11.1986 godine. Dinamo je na svom stadionu u Maksimiru dočekao sarajevski Željezničar. To je dan kada je Robert Prosinečki zakoračio na fudbalsku scenu i na najbolji mogući način se predstavio velikoj fudbalskoj javnosti. Tog dana Robi je debitovao za prvi tim Dinama. Debi kakav se samo mogao poželeti. Svaki fudbaler sanja da jednoga dana kada istrči na travnati zeleni tepih na svom debitantskom nastupu postigne gol i upiše se u strelce. Taj san je u javu upravo pretvorio Robi. Igrao se 38. minut prvog poluvremena, tekao je napad Dinama kada je Robi koji se nalazio iskosa sa leve strane na ivici šesnaesterca dobio loptu od Kuzmanovića, ne časeći ni časa on je šutirao ka protivničkom golu razornim i preciznim udarcem poslao loptu u desni donji ugao, da ni iskusni golman Janjuš nije mogao ništa da uradi, lopta se zakoprcala u mrežu iza njegovih leđa. Dinamo je poveo prvencem Prosinečkog od 1-0. Do kraj utakmice Dinamo je povećao svoje vođstvo golom Malbaše na 2-0.

    Robert Prosinečki je na terenu proveo 68 minuta kada ga je zamenio Ivan Cvjetković. Na stadionu je bilo prisutno 15.000 gledalaca, sudije ovog meča su bili Branko Bujić iz Bara, a njegovi pomoćnici Radović iz Beograda i Zekan iz Splita.

    Timovi su nastupali u sledećim sastavima:

    Dinamo Zagreb – Ladić, Cupan, Vujović, Lesjak, Z. Cvetković, Kuzmanović, Besek (Boban od 69 minuta), Munjaković, Malbaša, Prosinečki (Ivan Cvjetković od 68 minuta), Bogdanović.

    Željezničar Sarajevo – Janjuš, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Verlašević, Komšić, Ninković, Škoro, Mihajlović (Slišković od 82. minuta), Đurić, Ivanović.

    Nažalost, ovaj odličan debi Prosinečkog nije mu mnogo pomogao da izbori bolji status kod Miroslava Ćire Blaževića, trenera Dinama. Do kraja prvenstva je odigrao samo još jednu utakmicu za i to 12.04.1987. godine protiv tuzlanske Slobode, kada je ušao u igru u 55. minutu. Do kraja te sezone više nije odigrao jedan jedini minut. Tražio je da se sa njim potpiše profesionalni ugovor, ali čelnici Dinama i tadašnji trener Miroslav Ćiro Blažević to odbijaju, govoreći da on jednostavno ne zadovoljava kriterijume Dinama. Kulminacija je nastala kada je Ćiro Blažević gostujući u jednoj radio emisiji na prvom programu Radio Zagreba izjavio sada već onu čuvenu rečenicu:

    „Taj (Robert Prosinečki) nikada neće postati igrač. Ako dokaže suprotno, pojest ću svoju diplomu fudbalskog trenera.“

    Otac Đuro naravno kao i svaki roditelj nije ostao dužan treneru Blaževiću pa mu je odgovorio sledećim rečima:

    „Znate kaj Gosn. Ćiro, osam godina sam ga vozil na stadion. Potrošil sam toliko auta, vremena i benzina da sam mogel napraviti vilu na trgu Bana Jelačića. Vodim ga u Zvezdu.“

    Ostalo je istorija.

    500 rsd
  • KK KOSOVO POLJE 1978-1999.
    (0)

    KK KOSOVO POLJE 1978-1999.

    POČETAK

    Kosovo Polje prigradsko naselje Prištine, koje krajem osamdesetih godina prošloga veka izrasta u opštinu, nalazilo se na desnoj strani reke Sitnice i predstavljalo je glavnu železničku raskrsnicu na Kosovu i Metohiji. Svako ko je iz Prištine i okoline putovao vozom morao je doći do Kosova Polja i krenuti ka željenim destinacijama.

    Nastanjeno je većinskim delom Srbima i Crnogorcima a manjim delom Romima i Albancima. Kosovo Polje nastaje kao železnička kolonija krajem 19. veka da bi svoj procvat imala između dva svetska rata kada su ga naselili kolonisti koje je država privukla. U samom početku, dok naselje nije zaživelo, bilo je veoma teško jer je teren gde je nastalo Kosovo Polje bio pun šipražja, pruća, puteva koje su sami kolonisti gradili i raščišćavali i od svog mesta tokom godina napravili važnu železničku raskrsnicu i čvor gde su se ukrštali putevi Beograd – Skoplje, Niš – Peć – Prizren.

    Sve do čuvenog ustava 1974. godine u Kosovu Polju je 95% stanovništva su činili Srbi i Crnogorci, nakon donošenja tog ustava koji je bio početak kraja Srba i Crnogoraca na Kosovu i Metohiji demografska slika počinje naglo da se menja kako u samom Kosovu Polju tako i na celom Kosovu i Metohiji.

    Već na obodima Kosova Polja počinju da niču albanska naselja da bi samo 16 godina od donošenja ustava, 1990. godine u Kosovu Polju i njegovoj okolini živelo blizu 4.000 Albanaca, od 15.000 ljudi.

    Sedamdesetih godina dvadesetog veka a naročito od 1981. godine i početka demonstracija, prvo studentskih kako su oni pokušali da zamaskiraju svoje namere da Kosovo i Metohija prvo postane republika a potom se i otcepe od Srbije i Jugoslavije, Albanci prvo periodično a potom svakodnevno, kako po većim gradovima Prištini, Peći, Kosovskoj Mitrovici, Gnjilanu, Prizrenu, Đakovici, tako i po manjim mestima vrše napade na nealbansko stanovništvo u fizičkom i u psihološkom smislu.

    U periodu sve do 1989. godine sva vlast na Kosovu i Metohiji je bila u rukama Albanaca i niste imali kome da se žalite. Kosovo Polje je tada bilo i možda na najvećem udaru separatista jer je bilo trn u oku kao većinsko srpsko a nalazilo se na jako bitnom čvorištu koje smo opisali, i kroz njega je prolazio magistralni put ka Peći.

    U tom i takvom okruženju omladina Kosova Polja kao uostalom i sva omladina nealbanskog porekla na Kosovu i Metohiji nije imala prevelikog izbora za zabavu i razonodu. Omladina Kosova Polja se okupljala u domu kulture „Braća Krajinović“ gde su se održavale čuvene igranke ili na betonskom terenu u sklopu škole „Aca Marović“.

    Kosovo Polje je već imalo svoje Sportsko društvo a najistaknutiji predstavnici su bili Fudbalski klub i Atletski klub koji je imao veće ime i bio poznat i van prostora Kosova i Metohije. Da bi mogla da se uključi u sport i druga omladina Kosova Polja koja nije bila talentovana za pomenute sportove razmišljalo se da se oformi još neki klub u nekom drugom sportu.

    Prva ideja da se napravi rukometni klub a tu je prednjačio Boro Rikalo je propala jer nakon poziva i apela da se prijave zainteresovani odziv je bio jako mali, pa se onda prešlo na ideju formiranja Košarkaškog kluba jer je dosta omladine nakon onog čuvenog osvajanja zlatne medalje 1970. godine na Svetskom prvenstvu u Ljubljani bilo inficirano košarkom. Te su tako i u samom Kosovu Polju na svakoj banderi nicali improvizovani koševi.

    Tako da je ideja o košarkaškom klubu odmah bila prihvaćena i odziv je bio veoma veliki. Najveće zasluge oko osnivanja kluba idu Miodragu Migi Samardžiću, Milovanu Raduloviću, i Milošu Šejatu koji su bili i zagovornici te ideje a bogami su i debelo povukli i na kraju uspeli da pobede birokratiju u Prištini i na Kosovu i Metohiji koja ih je na svakom koraku saplitala i pokušavala da onemogući u svojoj nameri. Ali ljubav prema košarci i prema stvaranju svog tima bila je jača i na kraju posle mnogo muka, mnogo priložene dokumentacije dato je zeleno svetlo da klub može da se osnuje.

    Osnivačka skupština održana je u Domu kulture „Braća Krajinović“ gde je izabrano i prvo rukovodstvo kluba i prvi trener KK Kosovo Polje je bio Svetislav Jovanović Tisa, nastavnik fizičkog vaspitanja.

    Petar Šejat i Milovan Radulović su se već bavili košarkom jedan je bio u Elektrokosovu, drugi u Prištini i njih dvojica su bili ti koji su ostale edukovali košarkaškim pravilima i načinom igre. U prvo vreme ceo tim je bio sastavljen omladinom iz Kosova Polja. Prvi igrač koji je došao sa strane tačnije iz Prištine (kad kažem sa strane misli se na geografski pojam ne na košarkaški klub) je bio Sreta Zakić.

    Prvu sportsku opremu su uzeli u prodavnici „Sport“ bele triko majice, šorceve i komplet brojeve koje su peglama na triko majicama lepili. Te godinu dana kasnije kada se klub malo organizacijski stabilizovao uzeli su zeleno bele prugaste dresove.

    vić, Mića Radulović, Vukotić, Lepović, Damjanović, Milenković, Dušan Mladenović Kardaš, Trener Svetislav Jovanović. Čuče Slavko

    Kao domaćin Kosovo Polje je prve tri sezone dok se košarka igrala na otvorenim terenima odigrala upravo tu na tom igralištu Osnovne škole „Aca Marović“ a svlačionice su bile školske prostorije.

    Tih godina je među svima njima vladalo drugarstvo, igrali su košarku iz ljubavi sa velikim entuzijazmom u želji da pobede, da njihovo Kosovo Polje bude ravnopravno sa drugim timovima da pokažu da i oni vrede. I pre i nakon utakmice bi se nastavilo sa druženjem a između utakmica su non-stop bili na terenu. Igrački kadar tih prvih godina se menjao, mnogi su odlazili zbog školovanja van Kosova i Metohije nasleđivali bi ih drugi ali žar i ljubav prema košarci i klubu nije jenjavala, naprotiv, rasla je iz godine u godinu.

    Tombola koja je bila organizovana sveke večeri nalazila se pored Doma kulture „Braća Krajinović“ i ona je bila glavni finansijer tih godina „SD Kosovo Polje“ pa i samog Košarkaškog kluba. Oko tombole su najviše računa vodili Grujica Milenković, Mića Ivanović, i Veljko Odalović kako bi sve proteklo regularno i kako bi se privukao što veći broj ljudi jer od toga je i klub zavisio da li će opstati.

    Na kakvim su sve terenima igrali, sa sa kakvim su se okolnostima suočavali košarkaši Kosova Polja, verujte mi, to je više za Riplijevu rubriku „Verovali ili ne“. Pamte se gostovanja u Podujevu gde bi, kada su košarkaši Kosova Polja trčali u kontru, deca sa biciklama uletala u reket domaćina. U Đakovici se nije igralo ni na parketu niti na betonu već na pločicama pa kada bi gosti poveli onda bi domaćin dovukao crevo i polivao teren pa bi košarkaši Kosova Polja popadali kada bi krenuli u napad ka košu domaćina. U Suvoj Reci bi nakon utakmice iako je domaća ekipa pobedila gomila navijača ostala ispred svlačionice kako bi još više zaplašila goste pa su oni morali da se probijaju kroz gomilu neprijateljski raspoloženih navijača kako bi došli do svojih automobila. O verbalnim uvredama, psovkama je izlišno govoriti jer su one bile deo tog navijačkog folklora, dešavalo se i to da je publika bila tik uz aut liniju pa bi se polovina igrališta domaćina polako sužavala jer bi navijači korak po korak ulazili u teren i pravili živi zid i tako gostima smanjili manevarski prostor. O sudijama i njihovim odlukama dovoljno je navesti primer iz 1979. godine kada je Kosovo Polje gostovalo u Peći ekipi Budućnosti, utakmica jako važna i bitna za sam vrh, odlučivala je ko će ići u viši rang, Prvu kosovsku ligu. Sudija, naravno, tokom utakmice izbacuje celu kompletno prvu petorku Kosova Polja Grujicu Marinkovića, Miću Radulovića, Zorana Rešetara, Milenka Milenkovića, Mišu Milunovića i opet je domaćin jedva na kraju pobedio sa dva poena razlike.

    Ulaskom u Prvu Kosovsku ligu klub mora već da se polako diže na viši nivo, angažuje se kondicioni trener iz Atletskog kluba Kosovo Polje Rade Đurđevac i ide se i na pripreme kako bi ekipa što bolje se pripremila za prvenstvo. Prve dve sezone 1978. i 1979. godine liga se igra preko godine, prvi deo prvenstva u proleće, drugi deo u jesen. Tek treće sezone 1980-81. se igra od oktobra 1980. pa do maja meseca 1981. godine, ali to prvenstvo zbog sada već čuvenih demonstracija u martu mesecu 1981. godine a potom i oružanih sukoba u aprilu mesecu nije bilo ni završeno.

    Od sezone 1981-82. Košarkaška liga Kosova prelazi sa igranjem u hale i KK Kosovo Polje i organizacijski a i igrački se podiže na mnogo veći nivo od dotadašnjeg, dobija se nova oprema, svilene trenerke, igra se u hali „25 maj“, u Prištini igrački kadar se drastično menja i klub počinje da sanja neke veće snove prvo u ulasku u Drugu saveznu ligu a potom i u Prvu saveznu ligu ali o tom potom.

    500 rsd
  • Modri čarobnjaci sa Marakane
    (0)

    Modri čarobnjaci sa Marakane

    UVOD

    Crvena zvezda i Dinamo iz Zagreba u staroj Jugoslaviji su predstavljali deo velike četvorke i timovi koji su imali veliku tradiciju i istoriju. Bili su poznati van granica Jugoslavije i imali su armiju navijača iza sebe. Prelasci iz jednog tima u drugi što se tiče velike četvrorke su bili jako retki, postojao je neki džentlmenski dogovor da jedni drugima ne otimaju igrače osim ako klubovi sami ne ustanove da im odredjeni igrači nisu potrebni, pa nakon toga predju u neki od rivalskih klubova.

    Sve do 1980. godine iz Dinama u Crvenu zvezdu je prešao jedan igrač, i to golman Mirko Stojanović, sada već daleke 1961. godine. Te 1980. godine na leto je počinjao prelazni rok a zvezda tadašnjeg prelaznog roka je bio Rajko Janjanin kome je ugovor sa Dinamom istekao. Bio je u nemilosti trenera Vlatka Markovića i hteo je da ode iz Dinama. Na poziv Dragana Džajića je prešao u Crvenu zvezdu i nekako je svojim potezom otvorio kasnije vrata drugim igračima Dinama koje je klub lako otpisivao a oni kasnije napravili karijere u Zvezdi i samim tim pokazali Dinamu koliko je pogrešnu stvar napravio. Posle Rajka Janjanina iz Dinama u Zvezdu su dolazili Tomislav Ivković, Boro Cvetković, Milivoje Bračun, Robert Prosinečki.

    U nastavku ove knjige biće reči o trojici legendarnih fudbalera koji su ostavili velikog traga u Crvenoj zvezdi postali ljubimci Zvezdinih navijača. Sa Crvenom zvezdom osvajali trofeje i zauvek ostali njen neizbrisivi deo. Mnogo toga imaju zajedničkog osim što su igrali u Dinamu i Zvezdi ali o tome kao i o svemu što su oni dali zvezdi i što je Zvezda dala njima u nastavku ove knjige.

    Oni su tri čarobnjaka: Rajko Janjanin, Boro Cvetković i Robert Prosinečki.

    Ne postoji jedan jedini navijač Crvene zvezde koji nije čuo za ova tri sjajna fudbalera, ne postoji neko kome je crveno bela boja na srcu a da ne može da navede makar jednu utakmicu na kojoj neko od ove trojice nije ostavio veliki trag. Sva trojica su se igrala fudbala, dovodili protivničke igrače i navijače do ludila a svoje navijače dizali u nebesa od sreće.

    Zbog njih trojice, a obeležili su jednu deceniju u istoriji Zvezde, stadioni su bili puni, njihova imena su se skandirala sa tribina, pesme pevale. Jednom su pevali Zvezda ima svoga sina svoga Rajka Janjanina, drugi im je bio Zvezdino lane sa Korane, a treći Veliki Žuti kako su ga milošte nazvali. Pevano je užičko kolo: na-na-na-na Robert Prosinečki, Robert Prosinečki, Robert Prosinečki.

    Sva trojica su bili izvanredni talenti i igrači, i pre svega veliki ljudi a na sreću Zvezde i njenih navijača neshvaćeni u Dinamu a oberučke prihvaćeni i obožavani u Zvezdi od strane navijača.

    I sada se posle toliko godina prepričavaju utakmice gde su njih trojica svojim potezima ili golovima pisali Zvezdinu istoriju i donosili velike pobede: Bazel, Barselona, Benfika, Real Madrid, Briž, Žalgiris, Grashopers, Glazgov Rendžers, Dinamo Drezden, Partizan, Dinamo, Hajduk – svi su oni osetili raskoš i umeće ovih čarobnjaka koji su zajedno sa svojim saigračima plesali i činili čuda po terenu.

    Nakon odlaska iz Zvezde svako je od njih pisao svoju sportsku biografiju na ovaj ili onaj način, ali gde god su bili svuda su plenili, i svuda ostavili neki svoj pečat. Nama ostaje da budemo ponosni što smo u našim redovima imali tri sjajna fudbalera, tri umetnika u kopačkama, što smo imali to zadovoljstvo da ih posmatramo u našem svetom dresu i da uživamo u njihovim potezima i golovima. Oni su svojim partijama postali besmrtni a ovde će biti samo opisan njihov pohod ka toj besmrtnosti, ka visinama gde legende opstaju zauvek. Oni su to zaslužili u svakom pogledu.

    800 rsd