Heteros

1.090 rsd
Odlomak iz knjigeHeteros

Izabrala sam da živim sama. Mislim, ili sam nekad mislila, da je to najbolji izbor, skoro isto kao ne izabrati ništa. Ne plašim se donošenja odluka, ili posledica koje iz toga mogu proizaći, nego volim osećaj koji pruža situacija u kojoj je bilo koja mogućnost još uvek otvorena preda mnom. Nije to sloboda, ali svakako nije ni neodlučnost. Zadržavam pravo da promenim tu odluku ako poželim. Uprkos tome šta može slediti kao neizbežna posledica jednog takvog izbora, nisam usamljena. Ne podnosim sažaljive poglede, ni otvoreno pokazivanje da ja zapravo još uvek ne pripadam ljudima, jer se za tu pripadnost moraju rađati novi ljudi i o njima voditi briga. Pamtim da su tako govorili stari, ali ne bih da govorim o tome koliko nedostojnih te velike reči – čovek – rađa decu i unesrećuje ih.

Lanac zavisnosti, sadizma i mazohizma: rađamo vas jer ste nam potrebni; došlo je vreme da i mi nekom pokažemo sve ono što su nama radili naši roditelji, da neko zavisi od nas, da njime manipulišemo, da ga dresiramo, primoravamo da nam pokazuje zahvalnost, da budemo žrtve i gospodari. Nemamo svoj život, pa ćemo živeti vaš. Jednog dana reći ćemo vam: Sve smo učinili za vas, i to nam je hvala? Pitaćemo vas: Čija ste vi deca? Vaša smo, mamice i tatice, cvrkutaćete. Dakle, onda znate šta vam je činiti. Slušajte nas. Samo nas slušajte. Ponekad i nemojte, da imamo zbog čega da patimo, kolutamo očima, imamo glavobolje, pijemo lekove za smirenje, žalimo se rođacima i prijateljima. Inače, život bi nam bio jednoličan, i ni nad kim, što je važnije, ne bismo uspostavili moć. Sve je to za vaše dobro. To boli nas više nego vas.

Volela bih da jednog dana sa sigurnošću utvrdim da su mogući drugačiji odnosi.

To još uvek ne znači da meni ljudi nisu potrebni. Zaista može da me oduševi dobar razgovor. Verujem u prijateljstvo, ukoliko je ono sagovorništvo, bez preteranog mešanja u život sagovornika. I, ako je moguće, bez jakih emocija, ljubomore, prebacivanja. Čežnja, strast, drhtanje, strah od napuštanja, suze, kršenje ruku, molbe, odlasci, pomirenja? Ne volim melodramatičnost. Nije to intelektom izabrana pozicija; ja to fizički ne mogu da podnesem: navre mi osećaj gađenja, jeza i potreba da pobegnem. Ne mogu ni preglasno pričanje, gestikuliranje i lupanje o sto da podnesem, kao ni dodir tuđih tela u autobusu. Izbegavam napadne govornike koji se unose u lice sagovorniku i drže ga za nadlakticu da im ne pobegne. Žrtva oseća njihov dah, oseća kako ga omamljuju i uvlače u svoj svet, kako gubi kontrolu nad svojim kretanjem, kako mu klecaju kolena i kako će ga u sledećem trenutku progutati nešto nalik na velikog pauka. Ne volim ni kikotav smeh, ni visoke glasove žena koje imaju naviku da u razgovoru jake emocije izražavaju prelaskom na sve više tonove, kao u nemuzikalnoj, izopačenoj operi bufo. Sklanjam se od frajera koji se kočopere, galame i glasno psuju. Sve me to na neki način gotovo fizički vređa, kao šamar. Iako oni silom ulaze u moj svet i ne mogu se nikako izbeći, ja ipak ne mogu zažmuriti i zapušiti uši, iz pristojnosti, a osećam da treba zaštititi ovo malo neograđenog duhovnog prostora od takvih skrnavitelja.

Zato sam izabrala da živim sama, na periferiji, u stanu koji iznajmljujem još od svoje dvadesete. Gastarbajter, čika Bora, iznajmio mi ga je povoljno jer i ne može tražiti više: samo još pet, šest kuća, i grad se završava. Put na koji pada svaki moj pogled kroz prozor vodi u meni nepoznata planinska sela, a zatim, verovatno, završava negde u planini. Njime se ne produžava do drugih, većih gradova. Put koji vodi u bespuće; moram priznati, ima nečeg zavodljivog u tome.

Prvo što mi se dopalo pri razgledanju stana u prizemlju kuće, koji sad već smatram svojim, bili su prozori, daleko veći nego što je uobičajeno za ovaj kraj. U svojoj ljubavi prema velikim staklenim površinama, čika Bora je na poslednjem spratu kuće polovinu stana ostavio bez spoljnih i unutrašnjih zidova. Obložio je taj deo kuće samo teškim, neprovidnim staklom. To je velika prostorija za proslave. Tu bih volela da živim; sviđa mi se osećaj odeljenosti od sveta samo tankom opnom, kao što je zamućeno, tamno staklo („ja-vas-vidim-a-vi-mene-ne”).

Iako se ne mogu pohvaliti živopisnim pogledom na okolinu iz prizemlja, ipak nisam stavila zavese na velike prozore stana. Kuća je dovoljno udaljena od ulice, radoznalci ne mogu viriti kroz prozor, a ja volim da povremeno bacim pogled ka spoljnom svetu dok čitam. Pisma prijateljima obično sam otpočinjala opisom sveta koji vidim kroz prozor bez zastora. Traktori i mercedesi. Beda i sjaj. Nanosi snega. Rascvetale breskve. Mir predgrađa. Nedaleko je i pruga, nezaobilazni zvuk kloparanja voza i njegova jaka piska pri ulasku u grad. Toga se ne bih nikad odrekla; volim taj zvuk i pomisao na vozove. Vagon nekog prastarog voza čije jednolično, uspavljujuće, ritmično tandrkanje donosi mir, jedino je mesto kojim bih zamenila svoj skroviti stan, čak i kad ne bih znala gde taj voz putuje.

To što želim da napišem nešto o sebi i drugima, stvarima o kojima razgovaramo, ili o kojima sama sa sobom razgovaram, nije posledica usamljenosti. Zašto ne bi bilo obrnuto? Možda je samovanje proizišlo iz potrebe za pravim razgovorima, iz želje da se pravi razgovori zaštite, da se ne pretvore u nešto što se nije tražilo. Samoizabrano zatočeništvo može biti odraz strahopoštovanja prema svemu što je pravo, odraz visoko postavljenih ciljeva u smislu potrage za pravim ljudima, razlozima življenja i odnosima. Uostalom, da li treba da postoji opravdanje ili razlog svima jasan i dostupan, kojim se objašnjava potreba da se nešto zapiše i tim činom prekine ćutanje? Umesto izraza „prekid tišine”, nesvesni deo mog bića ponudio je formulaciju „izvinjenje za ćutanje”. Tumačim to strahom da ne probudim i opteretim sopstvenu savest, jer sam svojim ćutanjem povredila, prevarila, izneverila nekog, otežala nekom život, zbunila ga, navela na pogrešan trag, ugušila nečiju emociju, okrenula leđa započetoj rečenici, ostavila u vazduhu prijateljsku ruku koja se pružila. Možda je neko želeo da čuje neizgovorene reči i bio otvoren za razgovor, koji je prestao da postoji pre svog nastanka, baš zato što sam se odlučila na samovanje na periferiji: prijatelj odan tišini, kome je ćutanje bliže od nasrtanja, traženja, probijanja tuđih ograda i menjanja tuđih navika, ili namernik sasvim drugačiji, koji ćutanje uopšte ne razume, već ga, kad mu bude pruženo kao odgovor, doživi bolnije i teže nego najtežu reč. Ovih par stranica mogu biti poruka ispisana za onog ko je spreman da traži sagovornika tamo gde se pogled baca na put koji vodi u bespuće.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Jadranka Milenković

“Kroz odnos Senke i Ninoslava, glavnih nosilaca onoga što bi se uslovno nazvalo fabulom, osnovna ideja romana se postepeno razvija od ideje o odnosu sa Drugim kao pukom sagovorništvu, do ideje o istom tom odnosu kao ontološkoj kategoriji, neprikosnovenoj simbiozi, jedinom prihvatljivom obliku egzistencije, pri čemu je Drugi – u duhu Ničea – ujedno najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Ninoslav i Senka su junaci koji se najpre susreću kako bi vodili dijaloge o literaturi i umetnosti (kroz koje provejavaju i razmatranja o životu), koji u romanu obrazuju čitave male polemike, eseje. Mišljenja su im postavljena kao oprečna kako bi zajedno obrazovala paradoksalnu istinu, a njihova karakterizacija, postignuta posredstvom stavova koje zastupaju, ima, između ostalih, i funkciju karakterizacije samog romana. Senka je nosilac modernističkih, a Ninoslav postmodernističkih ideja (roman ima elemete i jednih i drugih). To se lepo očitava, recimo, kroz alegoriju platformi. U jednom od dijaloga, Senka govori o „utemeljenju“ (termin kojim, uz termine „odgovornost“ i „tradicija“ često barata) kao neophodnom uslovu za svaki život i za svaku priču; Ninoslav zagovara nemogućnost utemeljenja, relativnost i jednaku vrednost, odnosno, bezvrednost svega, neodređeno kretanje u raznim pravcima:

 – Priča mora biti jedna, mora se naslanjati na jednu osnovu. (…) Zamisli sve to kao priču o lupanju bubnjeva – moraš da ujediniš set, svi delovi moraju da ti budu nadohvat; jedino tako možeš da stvoriš ritam. Ne možeš da staviš bubanj na jednu platformu, timpane na drugu, činele na treću, a zatim da skakućeš levo, desno, gore, dole. Možeš, ali neće biti ritma. Biće to, u najboljem slučaju, performans.

 – Ma na čemu čovek da se utemelji? (…) inteligentan, ili – tvojim jezikom rečeno – pošten čovek, ne može nikako da odabere na čemu treba da zida temelj, sve je podjednako nesigurno, maglovito, prolazno. Odabrati automatski znači napraviti grešku. Držati se po strani, lelujati, skakati s platforme na platformu, to bar omogućuje odstupnicu.

Do glavnog zapleta u odnosu Senka-Ninoslav, i u romanu uopšte, dolazi uvođenjem priče o rani, koja nalikuje na stigmu i koja se Ninoslavu, deklarisanom ateisti, pojavljuje i ne zarasta. Od tada on prestaje da posećuje svoju sagovornicu, i svako novo poglavlje u kom je ona glavni pripovedač otvara se varijacijom rečenice ‘Ninoslava nema’, što prerasta u neku vrstu refrena, mantre romana. Efekat refrenične rečenice je čitaočevo uočavanje nove mogućnosti čitanja, prema kojoj bi dijalog Senke i Ninoslava zapravo bio Senkin unutrašnji monolog, što bi značilo da Ninoslav nije realan junak već otelovljenje jedne polovine ličnosti glavne junakinje. Efekat je još snažniji ukoliko je čitalac markirao i mesto na kom se Senka seća kako Ninoslav kaže: Razgovor je uvek sa samim sobom.

Ako bismo morali sve njihove sukobe da vrlo grubo svedemo na jedan, dominantni karakterni sukob, to bi bio sukob verujućeg (Senka) i cinika (Ninoslav) – dakle, sukob na kom se temelji gotovo svaka kompleksna ličnost. (…)

Prilično je jasno da autorka kroz Senku ovde, kao i na većini mesta, iznosi svoje poetičko vjeruju. Uprkos svesti o davnoj prevaziđenosti pozitivističkih pristupa delu, istaći ćemo da nije slučajno ni to što je stvorila junakinju posvećenu životu književnog kluba, koji, kako kaže, nalikuje onim sastancima koji su se u antici nazivali heterijom.

Heteros zaslužuje da mu budu posvećeni ozbiljni eseji i studije, koji će ispitivati njegovu imanentnu i eksplicitnu poetiku, odnose svih ženskih i svih muških likova, razmatrati raznolike funkcije svih priča u priči; koji će se baviti elementima i odnosom ženskog i muškog pisma; koji će prepoznati i rasvetliti kritiku današnjih intelektualaca, potrošačkog društva, pa i kritiku trivijalne literature ili nacionalizma; koji će rasvetljavati poetsko-esejske delove romana koji su zasebna mala ostrva u okeanu, nalik na divne pasaže iz Desničinih Proljeća Ivana Galeba.

Heteros zaslužuje čitaoca bespovratno zaljubljenog u ideju da je liteatura životu nasušna. Kao i život literaturi.”

(deo iz kritičkog teksta Isidore Bobić, objavljenog u “Letopisu Matice srpske”, a potom i na portalu PULSE)

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Heteros”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *