KESTEN
Jesenje lišće prekrilo trotoare, parkove i ulice. I sumrak se približava ranije. U mladosti blizina jeseni stvara mali osjećaj nelagode, neke zebnje koja se javlja pred nastupajuću zimu. Neke svjesnosti o tome kako je duga godina, kako vrijeme sporo prolazi i kako je naredno ljeto daleko, da se samo u mislima može dokučiti. A sada su godine kraće pa ona zebnja iz djetinjstva već odavno nije prisutna. Zamijenila ju je neka pritajena radost svakim novim jutrom. Nekim novim vidicima koji, ma kako često se ponavljali, na jedan drugačiji način dodaju novu boju, nijansu, u akvarel našeg postojanja. Jedna od tih novih boja je blijedo žuta sa nijansama plave koja ukrašava vrhove glave i krila dviju sjenica, koje dolijeću na grane ogoljelog drveća u parku ispod prozora. Pojave se tako nenadano, zastanu na tren-dva, pa nastave dalje u svom vratolomnom letu kroz guste grane. Zadivljujuće je kako se uspijevaju sa lakoćom i relativno velikom brzinom provući kroz mnoštvo golih grana, a da ih pri tome nijedna ne okrzne. Promatrajući ih, svakodnevno kroz okno prozora, u ove jesenje dane, vrati mi se slika iz djetinjstva i sjećanja na stil igre jednog fudbalera koji je imao sličnosti sa letom ovih dviju ptica.
Bila je jesen šezdeset devete. U Sarajevu, u Skenderiji, tog novembra je bila premijera filma Bitka na Neretvi, a na stadionu Koševo, te sezone, Željo je igrao utakmice kao domaćin. U predvečerje, prije nego što bi utakmica počela, stigli bismo na stadion, roditelji, brat i ja. Zauzeli bismo mjesto na sjeverozapadnoj tribini, dijagonalno suprotno od semafora. Pored nas, u većem društvu, bili su i prijatelji roditelja. Utakmice su igrane pod reflektorima. U svijetu petogodišnjaka postoji jedna mala barijera prema vanjskom svijetu koja na neki način štiti dijete. A to je nesvjesnost djeteta za svijet oko sebe. Ono primjećuje ono što je u neposrednoj okolini i ono na šta ga roditelji upute. Van toga, svijet je samo slika koja se mijenja svakog časa, a koja ne utječe na dječiju percepciju. Kada bi utakmica počela, ja bih fokusirano pratio jednu plavu tačku na terenu, koja je brzo i vješto pravila slalom između protivničkih igrača. Iz moje dječije perspektive, ta plava tačka bila je nezaustavljiva i stvarala je osjećaj ushićenosti u meni. Kada bi taj plavokosi, visoki fudbaler uzeo loptu, svi oko mene su uzvikivali: “Hajde Švabo, okreni ih. Zavrti ga kao petobanku.” Nisam ih ponajbolje razumio, ali sam ih osluškivao vjerujući da imaju znanje o igri koju smo gledali. Ponekad mi se čini da nikada kasnije u životu nisam vidio takve bravure i driblinge. U mom svijetu se stvarala slika ljepote koju je naš Štraus uz Piketa, Bajića, Bukala… stvarao i izvodio dolje na terenu. A onda bi se na poluvremenu, na atletskoj stazi, na improvizovanom ringu, postavljenom iznad pijeska predviđenim za doskok atletičara u skoku u dalj, odvijao revijalni boks-meč. Mene bi nakon simfonije Željinog tima u prvom poluvremenu, obuzela dosada i san bi me prevario. Udobno smješten između roditelja, prespavao bih drugo poluvrijeme. Probudili bi me na kraju utakmice, pomalo tužnog, što utakmicu nisam dogledao do kraja. Krenuli bismo prema izlazu iz stadiona, spustili se do parkinga na istočnoj strani, a onda se popeli na uzvišicu od koje je dolje u grad vodila ulica Koševo. Desetak metara niz ulicu, započinjala je aleja kestena. Ljudi su tiho i mirno u koloni silazili prema gradu. Aleja je izgledala magično, kao iz nekih starih filmova, prekrivena opalim lišćem, u mraku, s rijetkim uličnim svjetiljkama. Na kraju aleje, iznad groblja Sveti Marko, a ispod Tehničkog fakulteta, bile su postavljene dvije-tri ulične peći, crne boje, s rešetkom odozgo, cilindričnog oblika, na kojima su ulični prodavci pekli kestenje. Sa strane na improvizovanom štandu, stajali su novinski papiri korišteni za pravljenje fišeka i lampa koja je diskretno bacala svjetlost okolo. U novinske fišeke vješti prodavci su limenom kašikom sipali vruće kestene. Mirišljavi dim pečenog kestena prekrio bi cijeli pojas ulice tako da su bili rijetki oni koji ne bi zastali da kupe kestene.
Taj kutak grada je od tada zauvijek zauzeo mjesto u mom srcu. Da li zbog idilične slike aleje prekrivene mokrim lišćem, sa lelujavim svjetlom lampi ili zbog mirisa kestena i crnih prstiju koje bi mi majka s prijekorom brisala maramicom kada bi pojeo i zadnji kesten iz fišeka. Ili je energija tog ćoška bila nešto što će me mnogo godina kasnije privući i navesti da jedan lijepi dio mladosti provedem, gore na uzvišici, studirajući na Građevinskom fakultetu ili provodeći vrijeme u bašti Kaspera, ispijajući kafe, dolje, tik ispod mjesta gdje su nekada davno stajali prodavci kestena.
Ivica Osim je te sezone odigrao svoje posljednje utakmice u dresu Želje, a ja sam počinjao osjećati ljepotu ovog svijeta, ljudi, grada i ukusa kestena.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.