MOŽE I OVAKO I, mart 2021.
Probudio se tog jutra posle devet sati. Imao je 42 godine. Upravo je završio proces oko invalidske penzije. U banci je podigao tri zaostale penzije. Bio je pisac. Prvu knjigu je objavio kada je imao 31 godinu. Sada ih je imao tačno pet. Pisao je romane, kratke priče i poeziju. Već deset godina kako objavljuje i živi u svom jednosobnom stanu na Novom Beogradu. Otac mu je ostavio dve kirije mesečno od svoja dva stana kada je bio u 38. godini života. Sve ovo postigao je za zadnjih deset godina. Čak je i dve godine studirao Komunikologiju na Odseku za literaturu i komunikacije, ali je dekan na početku treće godine ukinuo taj smer. Bio je to Fakultet za medije i komunikacije.
Prva knjiga pojavila mu se 2010. godine u leto. Imao je 31 godinu. Godine 2020. je postao invalidski penzioner. Još od svoje 21. godine se lečio kod psihijatara, a otac mu je u svojoj advokatskoj kancelariji uplaćivao doprinose. Proveo je neko vreme u dnevnoj bolnici psihijatrijskog odeljenja Kliničkog centra Srbije, dobio otpusnu listu, malo se maltretirao po lekarskim komisijama i u 42. godini postao je invalidski penzioner. Upravo su mu legle tri zaostale penzije.
Razboleo se kada je imao 21 godinu. Tri meseca je proveo na psihijatrijskom odeljenju tada. Kad je ozdravio, počeo je da pravi lom u društvu. Jedno vreme je bio čist alkoholičar. Za sve to vreme je puno čitao i pisao da bi sve eskaliralo u zadnjih deset godina. Prvu proznu knjigu mu je nagradila Biblioteka grada Beograda.
Čim je podigao prve tri penzije, u glavi mu je sevnulo da pored svega što je stekao u zadnjih deset godina završi i studije Komunikologije. Dekan je 2013. godine ponudio jednu alternativu: „Smer se gasi. Jedino možete preći na opšti smer. Komunikolog.“
Uživao je u mislima da diplomira na ovom fakultetu. Bio je natprosečan đak do maturiranja, a onda se javio paranoidni sindrom. Od tada je bolestan.
Za zadnjih deset godina je stekao stan, dve kirije mesečno, invalidsku penziju, završio dve godine na Komunikologiji i objavio je pet knjiga. Kako bi titula Komunikolog legla na sav ovaj uspeh. Video je braon boju kad bi pomislio na tu diplomu. Našao bi se među dvadesetogodišnjacima, koji možda nikad nisu doživeli ljubav, koji nisu osetili seks, koji nemaju posao, koji nemaju stan, koji se nisu ostvarili, koji nisu finansijski nezavisni. On je sve to imao i titula komunikologa u njegovim mislima ponekad je delovala kao zrnce prašine. Šta će mu to kad sve ima? A opet, godinama posle zatvaranja smera često je maštao da se tamo vrati.
Posle kriznog stanja u 21. godini života deset godina je lumpovao, a onda deset godina vredno radio i sticao. Plus – prvih dvadeset godina kad je bio anđeo bez mane. Misao o diplomi komunikologa, sada, posle zarađene penzije širila je njegovu ličnost u beskraj.
Tako je razmišljao tog jutra kad se probudio posle devet. Posle nekoliko kafa, pojeo je doručak, popio lekove i izašao u kupovinu. Bio je rani mart 2021. godine. Epidemija korone u jeku. Pre sedam dana otac i majka su se razboleli i svaki dan se sam starao o sebi. Obezbeđivao hranu i cigare.
Nakon sedam dana, keva je išla na prvu kontrolu. Rečeno joj je da se javi za deset dana. Izolacija će potrajati. Izolacija i samoća.
Sutra je sreda. Deseti dan od kad su mu i otac i majka u karantinu. Vratilo mu se normalno spavanje. Žao mu je što nema sa kim da proslavi invalidsku penziju u 42. godini života. Svaki dan se čuje sa svojom majkom.
U decembru su brat i snaja preležali koronu. Sada je došao red na njegove roditelje. Ponekad mu je mučno u ovoj samoizolaciji, ali kada se javi misao da postane komunikolog uz sve što je stekao, obasja ga neko sunce koje se širi u beskraj.
Kupuje pecivo, burek, kuvana jela, cigare. Ima para, ima stan, pisac je i invalidski penzioner u 42. godini života. Kako bi titula – Komunikolog dobro stajala. Konačno bi završio svoje školovanje. Kad-tad. Posle dve godine na Farmaciji, kad je imao 20 godina, uzeo je ispisnicu sa fakulteta i krenuo nekim čudnim putem, koji ga je doveo dovde.
Dani sporo teku. Brat i snaja su se lečili dve-tri nedelje. Otac i majka su ušli u drugu nedelju. Sinoć se setio svog puta posle prvog kriznog stanja. Video je čarobni Despotovac svoje prve mladosti. Video je svoju prvu knjigu. Video je kako potpisuje za „Partizansku knjigu“, a sad je sa 42 godine došao do invalidske penzije.
Sledeći korak je završavanje Komunikologije. To mu je prvo palo na pamet kad je podigao prve tri zaostale penzije u banci. Čita Andrića, pije kafe, puši. Izlazi u nabavku. Čuo je od majke da je sve osim prehrambenih radnji zatvoreno. Sve ustanove rade. Gradski prevoz radi. Treba mu gradski da ode do Voždovca. Tamo je studentkinja, Tamara. Zaljubio se u nju. Ona mu plaća kiriju.
Očigledno je da nikad nije bio zreliji i jači nego sada sa 42 godine. Završiće on školu. To zrno peska. Tako misli zadnjih dana. A dani idu sporo. Sati su gluvi. Ne može kod majke na ručak, da proćaska sa njom o svemu, da se malo opusti.
Godine 2002. zaljubio se u Sofiju i tako je počela prva mladost. Sada je 2021. godina. Čitavih 19 godina traje njegov uspon. Korak po korak. A sa komunikologijom i dalje ne zna šta će. Čeka. Čeka da roditelji preleže koronu. Noć je. Polovina marta. Još komunikologija i sve će biti blistavo i sjajno, široko kao sva široka prostranstva.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.