Avet Don Kihota

810 rsd
Odlomak iz knjigeAvet Don Kihota

1

Tužne su i sumorne decembarske večeri dok zaudaraju na prolaznost i prošlost, na iskonski priziv uspomena i truljenje telesnosti u vremenu. Sadržaja nema, ni duha, samo neki usnuli dremež, neka praznina, od koje telo kao da želi prespavati nadolazeću tamu i drhtavi nemir, želeći da se dočepa prolećnog lahora i izobilja živosti.

Ispunjena takvom, kao teg teškom, prazninom, Divna Lavrentijević je uspavala svoju ćerkicu i, odlazeći u kuhinju, naprečac odlučila da popije čašu crnog vina. Tako će, mislila je, ugasiti nemir u sebi i odagnati tu neopisivu težinu koja joj je pritiskala grudi. Osluškivala je žubor vina dok je isticao iz flaše i to beše jedini zvuk u tom trenutku.

Zimska noć poklopila je zemlju i grad, sve se umirilo.

Kao što je i želela, nedugo potom, oseti kako joj se vinsko vrenje počinje iz stomaka širiti telom. Naglo otežalom šakom zgrabi daljinski i uključi televizor bez ikakve želje da se usredsredi na ono što joj se prikazivalo na ekranu. Uskoro joj i misli počeše lelujati, rečenice ostajaše nedovršene, teme zbrkane, nepovezane… Odlično, pomisli, prevariće taj teški teret u sebi i zaspaće lagano, uljuljkana alkoholom.

Leže na kauč u dnevnoj sobi dok je sa ekrana do nje dopirao monotoni glas voditeljke i mukotrpno prebaci preko sebe pokrivač. Oseti da u njoj nestaje snaga i svaki pokret joj postade nemoguć. Uskoro se spusti i koprena svesti i Divna se, nekako lagano, stade utapati u čednom snu.

Prvi deo noći prespavala je bez osećaja, bez trzaja, nesvesna postojanja teške zimske kiše koja je, bez prestanka, dobovala po limenoj okapnici pod prozorom. Tek u neko doba, počeše je kroz san proganjati nejasni obrisi od kojih je osetila strah, a da ih nije, tako u snu, umela ni opisati, niti im jasno sagledati oblik.

Prvobitno, beše to strah od nestanka, od nekakvih paklenih virova koji odvlače duše u prostor besmisla. Potrčala je ulicom koja se ukazala pred njom, a koja nije ličila ni na jednu u javi poznatu.

Najzad, iza sebe ugleda i obličje stvari koje je progonilo, i učini joj se da je reč o ogromnom muškarcu, na trenutak obavijenim nekakvim oklopom, da bi zatim imao oblik konjanika. Razmaka među njima nestade i on kao da se nađe tik uz nju.

Divna Lavrentijević se, od straha, probudi i mahinalno sede na kauč, nogu čvrsto prikovanih za drveni pod. Njena crna, loknasta kosa, nemirno je padala preko ramena, uokvirujući joj lice. Zadihana, nekoliko trenutaka gledala je ispred sebe, u prazninu prozračnu od svetlosti televizora, pa se naglo okrenu setivši se konjanika, kao da je i on, uhodeći je, preskočio granicu koja razdvaja san od jave.

Ipak, malo kasnije, razbuđena, shvati da je sve to bio san, te umorno ustade i krenu ka spavaćoj sobi gde je već spavala njena desetogodišnja ćerka, zanoseći se u hodu i dalje ophrvana nesvesticom. Tiho, gotovo na prstima, uđe u prostoriju i leže pored ćerke glavu zaronivši u jastuk.

Nakon toga, mirno prespavavši ostatak noći, narednog jutra probudi se malo raspoloženija, naročito u poređenju sa prethodnom večeri. Ustade, pa nakon tuširanja i popijene kafe, poče buditi svoju ćerkicu, prvo tihim glasom, pa onda malo glasnije. Dete se teškom mukom budilo, pa se Divni učini kao da ima temperaturu.

„Đavo ni danas nema slobodan dan!“, pomisli, dlanom opipavši čelo devojčice dok se ona, sanjiva, poslušno prepuštala majčinoj brizi.

Na sreću, lažna uzbuna, sve je bilo u redu. Divna od radosti poljubi ćerku u obraz i ponese do kupatila.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Milan Milivojević

Objavljen je novi roman, treći po redu, Milana Milivojevića, novinara i kolumniste Sremskomitrovačkog portala – “Avet Don Kihota“.

Roman oponaša (ne po stilu pisanja, već po ideji) originalnu Servantesovu priču o Don Kihotu, ali umesto ismevanja španskih viteških dela ovde je upriličen ironičan odnos prema savremenim srpskim pseudopatriotama.

Junakinja romana “Avet Don Kihota” je Divna Lavrentijević koja radi kao asistent u prestoničkom Institutu za nacionalnu istoriju. Ona je samohrana majka koja živi sa ćerkom. Njena životna nevolja nalazi se u njenim snovima. Avet konjanika, koja se često, tokom noći, pojavljuje u snu, delujući kao da je stvarna…

Neprestano umorna, teško odgovara obavezama i u Institutu i u odgajanju ćerke. Ulazi u nepotrebne sukobe sa kolegama, što joj pravi problem oko doktorata i stalnog zaposlenja na Univerzitetu.

U jednom trenutku odlazi i do psihoterapeuta, koji joj predlaže da uzme odmor i ode negde na selo. Divna, sa ćerkom, odlazi kod svojih roditelja u provinciju. Avet iz snova tada preskače granicu između stvarnosti i imaginacije, pa ona njeno lice jednog dana ugleda na ulici provincijskog gradića u kojem joj žive roditelji oličeno u meštaninu koji sebe vidi, ni manje ni više, nego kao zaštitnika interesa srpskog naroda…

Karakter tog lika ima, u izvesnoj meri, sarkastičan potencijal po svemu nalik na Servantesovog Don Kihota, a sam tok romana (uključujući i zaplet) ismejava misao o izabranosti i mesijanstvu uvreženo kod Balkanaca, ali i, s druge strane, lažni elitizam.

Кao i za prethodna dva, i za ovaj roman Milivojević, kaže, inspiraciju pronalazi svuda oko sebe, a, kao novinar, prošao je mnogo toga.

– Inspiracija je svuda. Treba pažljivo posmatrati svet oko sebe, ljude, pojave, svakodnevicu. U tom gledanju i osluškivanju, u meni se rađa potreba da se izrazim pisanjem. Za razliku od novinarstva, u kojem se baviš živim ličnostima i dešavanjima, imaginarni svet sam kreiraš, sa svojim junacima i karakterima. Zato je lepše stvarati literarno delo nego vesti kojima će, po pravilu, uvek neko biti nezadovoljan, jer je i svet koji nas okružuje nesavršen, isprepletan različitim nitima događaja i uglovima gledanja ljudi koji su van tvoje imaginacije, sa svojim životima i razmišljanjima – priča Milan Milivojević.

Pisanje je, kaže, zavoleo još od malih nogu, a osim poslednjeg, objavio je još dva romana – Pogled preko reke (2012) i Sakupljač duša (2014), kao i dve poetske zbirke – Svitanje duše (1996, 1998) i Zlatogorje (2008).

– Pišem od osnovne škole. Dobio sa u sedmom razredu i nekakvu Novembarsku nagradu koju je tada, početkom osamdesetih godina prošlog veka, dodeljivala ondašnja lokalna samouprava. Pisanje je teklo paralelno sa mojih profesionalnim životom, bilo da je reč o poeziji, novinarstvu ili prozi, s jedinom razlikom što je to poslednjih desetak godina postala moja profesija, a ne neka nadgradnja, neki hobi – kaže Milivojević i obećava da će čitaoce nekim novim delom obradovati i u budućnosti.

Nema razloga da ne pišem i dalje, bar dok me nose ideje i inspirišu ljudi oko mene, a šta će se iz toga izroditi, novi roman, pripovetka ili novinski članak – vreme će pokazati – zaključuje.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Avet Don Kihota”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *