Latinski špijun: velika antologija humoristično satiričnih priča

4.500 rsd
Odlomak iz knjigeLatinski špijun: velika antologija humoristično satiričnih priča

Anton Pavlovič Čehov

KAMELEON

Preko pijace ide policijski nadzornik Očumelov u novom šinjelu i s malim zavežljajem u ruci. Za njim korača riđi policajac i nosi rešeto puno zaplenjenog ogrozda. Naokolo tišina… Na pijaci ni žive duše… Otvorena vrata radnji i krčmi zure na ovaj božji svet tužno, kao gladne čeljusti. Oko njih nema čak ni prosjaka.

‒ A, ti ’oćeš da jedeš, prokletinjo jedna! ‒ začu odjednom Očumelov. ‒ Drž’te ga, ljudi! U današnje vreme ujedanje je zabranjeno! Drž’ ga! Uaa!

Čuje se pseće skičanje. Očumelov se osvrne i ugleda: iz drvare trgovca Pičugina, podskakujući na tri noge i osvrćući se, beži pseto. Za njim juri čovek u uštirkanoj platnenoj košulji i raskopčanom prsluku. On trči za njim i, sav povijen napred, pada na zemlju i hvata psa za zadnje noge. Opet se čuje pseće skičanje i povik: „Drž’te ga.“ Iz radnji se pomaljaju sanjiva lica i ubrzo se kod drvare, skuplja gomila sveta kao da je iz zemlje izrasla.

‒ Izgleda neki nered, vaše blagorodstvo!… ‒ reče policajac.

Očumelov se okrenu polulevo i pođe gomili. Kraj samih vrata drvare vide da stoji pomenuti čovek, u raskopčanom prsluku i, podigavši uvis desnu ruku, pokazuje gomili okrvavljeni prst. Na njegovom polupijanom licu kao da je napisano:

„Platićeš ti meni, huljo!“ ‒ a i sam prst izgleda kao znamenje pobede. U tom čoveku Očumelov poznade juvelira Hrjukina. A u sredini gomile, drhteći celim telom, čuči raskrečenih prednjih nogu i vinovnik skandala ‒ beo, mlad hrt, šiljate njuške i sa žutom pegom na leđima. U njegovim suznim očima vidi se izraz tuge i smrtnog straha.

‒ Šta je to ovde? ‒ upita Očumelov upadajući u gomilu. ‒ Zašto je ovde? Zašto si ti taj prst?… Ko je vikao?

‒ Idem ja, vaše blagorodstvo, i nikog ne diram… ‒ počinje Hrjukin, iskašljavajući se u pesnicu ‒ zbog drva, znate, sa Mitričem, kad odjednom ovaj gad, ni pet ni šest, pa mene za prst!… Vi izvinite, ali ja sam čovek radnik… Radim sitne stvari. Neka mi se plati, jer ja ovim prstom možda neću moći nedelju dana ni da maknem… Toga, vaše blagorodstvo, nema u zakonu da čovek od svakog živinčeta strada… Ako svako počne da ujeda, onda je bolje da čovek ne živi na ovom svetu…

‒ Hm!… Dobro, de… ‒ veli strogo Očumelov, nakašljavajući se i mršteći obrve. ‒ Dobro… Čije je to pseto? Ja to neću tako ostaviti! Pokazaću ja vama za to puštanje pasa! Vreme je već da obratimo pažnju na tu gospodu koja ne žele da se pokoravaju propisima! Kad ga rebnem novčanom kaznom, nitkova, upamtiće on meni šta znači pseto i ostale životinje skitnice! Naučiću ja njega pameti! Jeldirine ‒ obrati se nadzornik policajcu ‒ odmah da doznaš čije je pseto i sačiniš zapisnik! A pseto treba ubiti! I to odmah! Sigurno je besno… Čije je ovo pseto, pitam ja vas?

‒ To je, izgleda, generala Žigalova ‒ reče neko iz gomile.

‒ Generala Žigalova? Hm… skini mi, Jeldirine, šinjel… Strašno je vrućina! Mora biti pred kišu… Samo jedno ne mogu da razumem… kako je moglo da te ujede? ‒ obraća se Očumelov Hrjukinu. ‒ Otkud će ono da dosegne do tvog prsta? Ovo je malo kuče, a ti, gle, kakva si ljudina! Mora da si prst ogrebao, a onda ti je palo na um da nas lažeš. Jer ti si poznata sorta! Znam ja vas, sotone jedne!

‒ On mu je, vaše blagorodstvo, cigaretom njušku opekao, radi smejurije, a ono, ne budi lenjo, nego ćap za prst… Glup i svadljiv čovek, vaše blagorodstvo!

‒ Lažeš, Ćoro! Kad nisi video, što onda lažeš? Njihovo blagorodstvo je pametan gospodin i zna ko laže, a ko istinu govori, kao na ispovesti… On ima u zakonu napisano… Sada smo svi jednaki… I ja imam brata u žandarmeriji… ako želite da znate.

‒ Bez priče!

‒ Ne, ovo nije generalovo… ‒ reče mudro policajac. ‒ Ne drži general ovakve. On drži većinom ptičare…

‒ Znaš li sigurno?

‒ Sigurno, vaše blagorodstvo…

‒ I ja to znam. General ima pse skupocene rase, a ovo… đavo bi ga znao šta je! Nit’ mu je dlaka lepa, nit’ njuška… jednom rečju ne vredi ni lule duvana… Zar takve pse da on drži? Gde vam je pamet? Da se nađe u Petrogradu ili Moskvi ovakvo pseto, znate li šta bi bilo? Tamo ne bi ni pogledali u zakon, nego trenutno… kamen o vrat! Ti si, Hrjukine, stradao, pa nemoj tu stvar tako da ostavljaš… Treba ih naučiti pameti! Vreme je…

‒ A možda je generalovo… ‒ glasno razmišlja policajac. ‒ Na čelu mu ništa ne piše… Onomad sam u njegovom dvorištu video ovakvo jedno.

‒ Pa naravno da je generalsko! ‒ reče glas iz gomile.

‒ Hm!… Ogrni mi, brate Jeldirine šinjel… Nešto je zahladnelo… Ježim se… Odvešćeš psa generalu i tamo ćeš pitati. Kazaćeš da sam ga ja našao i poslao… I reci da ga ne pušta na ulicu… Pseto je možda skupo, a ako mu svaka svinja bude pekla cigaretom njušku, može pas da krepa. Jer pas ti je živinče nežno… A ti, budalo, spusti tu ruku! Nemoj da nam pokazuješ… taj svoj glupački prst! Sam si kriv!…

‒ Evo ide generalov kuvar, njega ćemo pitati… Ej, Prohore! Dođi, brate, ovamo! Pogledaj ovo pseto… Je li vaše?

‒ Baš si pogodio! Ovakvih nikada nismo imali!

‒ Ama ne treba ni pitati ‒ reče Očumelov. ‒ To je, očevidno, neko pseto lutalica! Šta ima tu da se priča… Kad vam ja kažem da je lutalica. Treba ga ubiti i tačka!

‒ To nije naše ‒ nastavlja Prohor ‒ nego generalovog brata što je onomad doputovao. Naš gospodin ne voli hrtove. To njihov brat voli…

‒ A zar je njihov brat doputovao? Vladimir Ivanič? ‒ pita Očumelov, a lice mu ozari ushićen osmeh. ‒ Gle ti, molim te! A ja nisam ni znao. Doputovali u goste? A!

‒ U goste…

‒ Vidi ti, molim te… Zaželeli se brata… A ja nisam ni znao! Dakle, ovo je njihovo psetance? Baš mi je milo… Uzmi ga… Lepo psetance… Živahno… Pa ovoga ham za prst! Ha-ha-ha… De, šta ti je, šta drhtiš! Rrr… Rrr… ljuti se, obešenjak… kuca mala…

Prohor vabi psa i odlazi s njim sa drvare… Svet se smeje Hrjukinu.

‒ Pašćeš ti meni šaka! ‒ preti mu Očumelov, uvija se u šinjel i nastavlja svoj put po pijaci.

Категорије: , , , Izdavač:
Autor: Darko Batan Žunjić

Reč je o knjizi koja u sebi sažima ljudsko iskustvo smešnog, društveno provokativnog, u rasponu od preko dve i po hiljade godina. Od legendarnog helenskog basnopisca Ezopa, preko priča nastalih u narodu, iz vremena osmanske dominacije na Balkanu, do neospornih književnih autoriteta kakvi su Oskar Vajld, Franc Kafka, ruski dvojac Iljf i Petrov, neizbežni oberiuta Danil Harms pa do filmskog maga Vudija Alena, ove priče su ono što će biti poslastica za književne gurmane i privući veliku pažnju nove publike, koja se po prvi put susreće sa humorom i satirom.

A sada da vidimo kakve je autore Darko Batan Žunjić odabrao. Ponajviše, to su oni stvaraoci koji su svoje satirične likove određivali estetski, etički, psihološki, antropološki i ontološki. To se najprije odnosi na negativce koji su bili odlučujući u destrukciji individualnog i društvenog realiteta. Zbog toga, majstorima ironijskog diskursa nametao se kao imperativ da izvrgnu ruglu i njihove sklonosti, i njihova shvatanja života, i njihovu viziju svijeta, i njihov vrijednosni sistem. Tako su se našli, na okupu, ljudske ludosti, poroci i teško popravljive ljudske mane. Pokazalo se: kad u ličnosti nema karaktera i moralne kulture, ona s lakoćom sklizne u karikaturu.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Latinski špijun: velika antologija humoristično satiričnih priča”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *