IX
Kad sam posle završenog šestog razreda dobio knjižicu sa ocenama pohitao sam kod babe i dede u Vojvode Savatija. Noge mi se izdužile, pa preskačem po tri stepenika odjednom. Ne mogu da dočekam da ih vidim. Baba i deda te ne gnjave. Sve druge ljubavi su zapetljane, traže od tebe da postaneš onakav kakvog oni žele, da ispuniš njihova očekivanja i ostvariš njihove snove.
Baba i deda te vole jednostavno.
Seli smo za veliki sto. Baba je sipala rakijicu. Deda je prvo malo razgledao knjižicu, prstima je prelazio preko površine. Nagnuo je glavu na stranu, a onda zažmurio na jedno oko kao da nišani. Zapalio je cigaru i kad je izdunuo prvi dim rekao je:
„Matematika – pet. Istorija – pet. Sunce mu žarko!“
Tesna je kuhinja bila za taj glas koji je preko bakarnih lonaca obešenih iznad šporeta, preko uramljene slike na zidu na kojoj imam pet godina, preko muškatli na prozoru, dvorišta i krovova odleteo niz Bulbulder. Baba se naginjala preko dedinog ramena kao da ne veruje.
„Ljubi ga baba“, suze joj otapaju reči, pa me ljubi u oko.
*
Deda i ja prelazimo ulicu. Jova brica nam otvara vrata.
„Jedno brijanje“, kaže deda.
Kad je Jova brica počeo da sapunja moje golobrado lice, želeo sam da potonem od stida mnogo dublje nego što sam utonuo u berbersku stolicu. Zaustavio sam dah, tri sekunde, pet, šest sekundi. Očekivao sam da će mi dati četku i reći da pometem njom nevidljive dlake. Nagnuo se iznad mene i ja sam video kako mu osmeh razvlači tanke, štucovane brkove iznad gornje usne.To je bio osmeh dobrodošlice u svet odraslih.
Razgovarali su šahu, o derbiju u nedelju, o izgledima „Hajduka“ i zanosnom hodu komšinice Dude. Čak i takve vesti da je Miki limaru pobegla žena dobili su ovom prostoru na važnosti i značaju. Leti bricina ruka, nežno kao da me dodiruje svilena ešarpa. Okreće mi glavu levo, okreće mi glavu desno, podiže bradu. Udišem staromodni miris Jovinog briljantina, isparenja sa vrućeg peškira kojim me prekriva. Osećam kako mi celim bićem struje tajanstveni i čulni šumovi sazrevanja.
I ja se prepuštam magiji stvorenoj samo za muškarce.
Preko Đevđelijske izbismo na Aleksandrovu (moji baba i deda je nikad nisu nazvali Bulevar Revolucije). Išao sam pored dede, i kad bih malo, samo malo poskočio, mogao bih glavom da dodirnem obod njegovog žirado šešira. Sve mi je tesno, i košuljica i koža na mom telu. Za ceo broj. Grudi mi narastaju od neke silovite radosti koja dalje struji po celom mom telu i penje me u visine. Svom snagom sam se usredsredio da uspravno koračam i da ne poskakujem jer bi inače neko pomislio da sam još dete.
Ulazimo u „Orač“. Sve je tu. Karirani stolnjak, škripave stolice, miris ćevapa i luka. Mile kelner mahnu krpom po stolnjaku, nakloni se i pita:
„Šta želi mladi Gospodin?“
Recenzije
Trenutno nema recenzija.