Pogled mi kruži prostorom. U sobi sam. Beli zidovi. Okrećem glavu, glas dubok, ženski, izgovara:
– Preminula je, gospodine. Žao mi je.
Jakov klima glavom. Kapi suza svetle u njegovim crnim očima, kao ulične svetiljke, liče na bisere. I dok je bio dete njegove suze su bile teške, retke, kao vulkanska lava, koja kada se izlije ruši, peče, želi da ispravi sve nepravde načinjene zemaljskoj kugli, i one koje ljudi čine jedni drugima.
Mili moj, Jakove,
Želim da ti olakšam patnju. Osećam nadahnuće, kao kada sam nestrpljivo čekala da te upoznam. Dok si bio u mojoj utrobi zamišljala sam te, jedva čekala da te prislonim na grudi. Uvek si imao magičnu moć da od svega napraviš nešto dobro. Govorio si da sam se savršeno uklopila u ulogu majke.
Bez obzira na julsku vrućinu, gledam tvoju belu košulju, moju omiljenu.
– Na vreme smo reagovali, nadali smo se da će ova poslednja doza usporiti napredak bolesti.
Gledam se, na sebi imam kućnu haljinu. Poslednje čega se sećam je zvuk ambulantnih kola, glas, muški dominantniji, hrapav. Zatamnjeni prozori. Ne osećam strah, usredsređena sam na Jakova. Zvoni mu telefon, u tišini jede hranu koju mu je neko doneo. Što duže posmatram Jakovljev lik, sve mi je izražajniji. Prisećam se dana kada sam prvi put slikala njegov portret.
Odjednom razmišljam o mojoj prababi i njenom upoznavanju sa mojim pradedom. Zbog trgovačkih kontakata, često je bio na putu. Očevi su tada dogovarali venčanja. Moj pradeda je posedovao neki melanholičan šarm. Bio je obrazovan, lep, odmah joj se dopao.
Draginja, veoma pobožna, pažljivo je čuvala svoju porodičnu arhivu. Prenošena je sa kolena na koleno. Vezivala se za svaku stvar i predmet koji je nasledila od bilo koga sa kim je bila u srodstvu. To su za nju bili trofeji, nešto što je osvajala. Prepiske njenog oca i majke. Uvila ih je svilenim trakama, hronološki poređala. Svaka godina obeležena drugačijom bojom. Zelene, crvene, roze. Na policama su, osim knjiga koje je veoma cenila što je posledica ogromnog broja pročitanih knjiga raznih žanrova. To je razvilo njenu maštu i kreativnost. Čuvala je tacne, stare srebrne svećnjake, vaze od porcelana, posude za šećer, so, razne začine. Bila je strastveni poznavalac bilja, trudila se da za svaku pronađe latinsku naziv. Sav pribor za jelo, poslužavnici prenošeno je na buduće generacije.
Rodila je petoro dece. Svoje potomke je vaspitavala u duhu vremena. Sa ćerkama je bila veoma nežna, dosta vremena je provodila u razgovoru sa njima, učila ih lepom ponašanju. Najstarija je nasledila njenu energiju i talente. Trudila se da nauči sve čemu je majka učila, da oslikava u pamćenju život svoje majke, kojom je bila očarana. Nasledila je čak i ljubav prema literaturi i muzici. Nije se u kući mogla čuti nikada svađa, povišen ton, nikakav sukob među roditeljima.
A onda, jednog jutra Bogdan se nije probudio. Srce mu je stalo u snu. Imao je četrdeset godina. Kako sada iz ove perspektive sve vidim. Stvari koje nisam mogla znati, jednostavno zato što nisam bila rođena. Redom su svi prilazili njegovom krevetu. Nije stigao ni da se oprosti od dece. Njegova ljubljena supruga, moja divna prabaka, Draginja, ostala je sama sa petoro dece. Jecala je za stolom, pogrbljenih leđa, neprestano je čula njegov korak, zvuk njegovih cipela. Pitala se da li će ga deca pamtiti. Donosio im je poklone sa putovanja, ali bojala se da pažnja i toplina koju im je pružao ne iščeznu vremenom. Da li će ispuniti njegova očekivanja?
Danica, najstarija ćerka čula je noću tiho, prigušeno jecanje majke. Znala je da se danju svim silama, kao vojnik, trudi da prikrije žal i prazninu nastalu njegovim preranim odlaskom. U jenom srcu i duši nikada nije mogao da se napravi nikakav prostor, makar najmanji sobičak u njenoj duši. Nije bilo načina, čak ni nekim uzanim, jedva vidljivim hodnicima, da neko dođe do njenog tananog, tugom razorenog srca. Bila je veoma mlada, ali je stavila bedeme i zaključala katancima svoja osećanja, emocije. Prema deci je bila još nežnija, trudila se da ne osete da a nema. Stalno im je pričala o tome šta je sve postigao. Nije imao neprijatelje, bez obzira na sve svoje uspehe. Bio je cenjen i poštovan. A onda bi otišla u svoju sobu i lečila bol, kao ranjena zver. O svom bolu ni sa kim nije razgovarala. Veoma je patila. U nekim momentima je to toliko komadalo da je osetila da se ljuti i na Boga. Uvek mu se poslušno pokoravala, pružala mu bezuslovnu ljubav, učila je potomke da budu religiozni. Kako je mogao da ga tako rano odvoji od svih?
Danica je uočavala neke nagle, bitne promene u njenom ponašanju, kao i u celokupnoj ličnosti. Pred svaki obrok pričala je molitvu. Sada je sve češće to izostajalo. Odlasci u crkvu su se takođe proredili. Postali su jedna vrsta formalnosti. Ostala je ponosna na poreklo, na identitet, ali nije utehu tražila više u Bogu, već je crpela snagu iz sopstvenog bića. Verovala je u svoju snagu i volju. Učila je decu da u teškim situacijama sebi ponavljaju:
– Glavu gore! Ne smeš klonuti duhom! Pokaži snagu i hrabrost! Pre svega, mudrost. Nema kapitulacije! Ne krši ruke!
Preuzela je vođenje poslova mog pradede, pozajmila je novac uz kamatu. Sve je to bila nametnuta novina za nju. Potpuno sama, nije dozvoljavala da potone. U to vreme nije sa simpatijama gledalo na ženu koja je rešila da se bavi poslovima svoga muža. Ali, bila je neverovatno odlučna u svojoj nameri da ne razočara Bogdana i decu. Pa, ni samu sebe. Trudila se da im život teče normalno. Lako su živeli u skromnim uslovima. Skromnijim nego ranije, uvek je vodila računa o tome da se hrane zdravo.
Ono što je takođe redovno radila na samom završetku dana, kada kuća utihne, bilo je zapisivanje svih utisaka koji su obeležili jutro, dnevne događaje. Hronološki je unosila rast i razvoj svojih biljaka iz staklene bašte, prema kojoj je ispoljavala nežnost, baš kao i prema svojoj deci. Dok je Bogdan bio živ, bili su imućni, sa njima je živela žena koja joj je pomagala u kući. Pravila je divne ručne radove, imala čarobne ruke. Bila je fascinirana načinom kojim njeni prsti okreću vreteno. Učila je o tome od Košute, tako se zvala ta divna žena. Zapisala je čitav istorijat.
Kolovrat, izumljen u Indiji, pa je zatim kolo zamenjeno vretenom. Inspirativno je bilo gledati Košutu. Kao da vila uđe u nju i vodi je svojim prostranstvima. Kreator mehaničkog razboja bio je Samuel Crompton. Još kao mladić, u porodičnoj predionici, razmišljao je kako da unapredi i stvori mašinu koja će zameniti ono što se radilo ručno. Sve je to moja Draginja zapisala i ostavila svojim potomcima. Zapisala je sledeće:
Prelja, simbol života, susret večnosti i prolaznosti.
Kolovrat, simbol sunca, koje nam daje toplotu i život. Jedinstvo suprotnosti. Kolovrat koji označava kretanje sunca, ali i okretanje neba. Sunce je zimi htonsko. Crno sunce, simbol sličan kolovratu. Interakcija duha i materije. Svetlosti i tame, istine i laži. Borba dobra i zla.
Kolovrat, vuk i perunika. Perunika se može naći na hrišćanskim crkvama na Balkanu.
Perunika kao simbol tkanja prirode.
Kolovrat, jer podzemlje je spas.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.