Ljudi drugog vremena

450 rsd
Odlomak iz knjigeLjudi drugog vremena

DEO I

REKA

Pre petnaest vekova

Stigao je dan kada ćemo pokrenuti letilicu i krenuti prema nebu. Mi smo prvi, posle mnogo vekova, koji će se otisnuti prema beskraju. Juan, moj mršavi ženskasti prijatelj, ubrao je limun s drveta, zatim se okrenuo prema meni i bacio mi žutu voćku. Ja nisam mogao da je uhvatim, jer su mi ruke bile nepokretne.

– Juane, šutnuću te po toj tvojoj maloj zadnjici. Valjda ćeš se tada opametiti. – On je bio zanimljiv čovek; voleo je ptice i krilate krave, voleo je svet i svoju patuljastu ženu u njemu. Obožavao je svoju decu, bila ih je puna kuća.

– Samo proveravam da li ti se vraća snaga. Nikad se ne zna. Hvataj. Još jedno malo žuto Sunce za tebe, bogalju! – prijateljski je odgovorio na moju bezopasnu pretnju, ali ruke nisu slušale moje misli i voćke su padale po toploj zemlji.

– Hvala za tvoju brižnost, dražesni. Vidim, lepo si odelo obukao danas. Kao da ih je žena birala. Ali za sebe, ne za tebe.

– Hvataj limun! Nešto si spor danas – Juan je nastavio da na svoj način pokazuje kako smo dobri prijatelji.

Malo žuto Sunce se kotrljalo po toploj zemlji; tri Sunca su napravila novo neuhvatljivo sazvežđe na nebu od zemlje.

– Da znaš da mi nije žao što me ruke ne slušaju. Ti si moje ruke, Juane.

– Nadam se da ćemo se vratiti, Nenade.

– Zar se plašiš da ću poželeti drugačije, moj ženskasti prijatelju?

– Plašim se, moj dragi bogalju. Moramo da se vratimo. Ja imam puno dece! – Juanu je krenula suza radosnica, tekla je po njegovom srećnom licu.

– Vratićemo se živi i čisti.

– Zašto kažeš čisti, dvonogi?

– Ne bi valjalo da prljamo tvoje svileno odelo.

Svilena odela

Pogledao me je kako se žene gledaju, odozdo na gore, i uzdahuo:

– Eh, kad sam te upoznao i ti si imao lepo svileno ruho čistih i jakih boja. Izgledao si elegantno, besno i tupavo, uopšte mi nije jasno zašto si ti taj koji je otkrio kako napraviti spravu za letenje.

– Hvala na lepim rečima, moj ljupki prijatelju. Zaista sam bio i besan i tupav, i nisam voleo sebe – shvatao sam da je Juan ubeđen da se nećemo vratiti, jer je mislio ću poželeti drugačije.

– Nije mi jasno ni otkud ti u Vizantiji. Sve to moraš da mi kažeš pre nego što krenemo put neba.

Dok smo razgovarali, stigla je Juanova patuljasta žena i poklonila nam uplakan osmeh; žena visine deteta, džinovskog srca, je došla da isprati naš let u nebo. Za njom je došla moja ljubav, Alkmene, s našim sinom kojeg je stavila u drvenu kolevku.

– Zdravo, šareni junaci! – Alkemene nam se obratila uobičajenim poštovanjem, iako se danas nismo obukli posebno šareno. – Kada krećete?

– Za par sati!

– Vidimo se onda za dva sata. Imamo posla oko Juanove dece – žene su otišle; Alkmene je ponela naše dete u drvenoj kolevci.

Juan me je pogledao i rekao:

– Doneo sam dnevnik u kom sam zabeležio kako sam stigao do ovde, a ti ćeš nam ispričati svoju priču, počevši od svilenih odela.

– U redu – pristao sam.

– Hoću da znam i kako si upoznao belog lava! Plašio sam ga se. Nikada nisam voleo da budem blizu te živuljke. I najvažnije, želim da znam i kako si otkrio tajnu; kako si uspeo da saznaš kako napraviti spravu koja će nas vinuti u nebo.

– U redu, ljubopitljivi. Krenuću od svilenih haljina. A trebaće vremena i meni samom da shvatim zašto i kako sam otkrio tajnu leteće naprave.

– Ispravka, bivši debeli!

– Kako to misliš – ispravka, svileni čoveče?

– Ti si smislio leteću napravu, a ja sam je napravio, moj dvonogi prijatelju – Juan se zagledao u mene i polako počeo da pravi grimase.

– Svileni, da zovnem pomoć? Da li ti treba lek?

Svedokov svedok

More je imalo svoj ritam. Vetar nam je dodirivao lica. Sami u dvorištu, razgovor smo delili moj ženskasti prijatelj i ja; bili smo svedok svedoku.

– Nenade, brate. Kreni s pričom; a kada priča dođe do mene, tad pričaj o meni, a ne meni – odgovorio je uz osmeh na moja pitanja o njegovoj prisebnosti.

– Juane, kreni ti s tvojim dnevnikom.

– Posle tebe, dvonogi.

– U redu, ali nemoj da me prekidaš.

– Neću. Obećavam. Hehe.

Pre nego što sam krenuo da govorim o svetu kraj Dunava, odakle sam došao, pogledao sam nepomično sazvežđe tri Sunca na neuhvatljivom nebu od zemlje.

Priča je krenula da teče polako, sporom rekom.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Boško Velimirović

NENADOVA NEZABORAVNA PUSTOLOVINA.

Nenad, dečak plavih očiju i crne kose, velikog srca i velikog stomaka, verovatno se rodio 520. godine. Veran ga je našao u kolevci na reci 521. godine. Nenad je umeo da bude veoma ljut, i bio je ljut na sebe zbog toga. Nenadov san je bio da odleti do ivice neba.

AVANTURA, KOJA NAS VODI KROZ ŠESTI VEK NAŠIH PROSTORA, OŽIVLJAVA SLIKE ŽIVOTA PROŠLOSTI. NENADOVO SUDBINSKO PUTOVANJE JE OSLIKANO OZBILJNIM, EMOTIVNIM I ZABAVNIM PEROM.

,,Roman nam omogućava da provirimo u život običnih ljudi toga doba, ali i na dvor Justinijana i Teodore. Za razliku od tipične istorijske literature, koja nam o prošlosti uglavnom govori kroz ratove i borbe za moć i ekonomsku prevlast ,,Ljudi drugog vremena” oslikava šesti vek kroz ličnu perspektivu svojih junaka. Umesto dvodimenzionalnih marioneta u službi neke više sile, oni su složeni likovi, sa izraženim slabostima i vrlinama, čije su odluke motivisane unutrašnjim borbama.”

PRIČA O PRIJATELJSTVU KOJE FASCINIRA.

DA LI ĆE NENAD OSTVARITI SVOJ SAN I ODLETETI DO IVICE NEBA?

Facebook

https://www.facebook.com/LjudiDrugogVremena

Internet stranica

http://www.ljudidrugogvremena.net/

e-knjiga: naručite online i krenite u nezaboravnu avanturu.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Ljudi drugog vremena”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *