I
1993.
„Jednom ćemo živeti pored okeana, Lajla, samo ti i ja. Ne trebaju nam muževi, oni su bezveze.“ Kejtine su lokne poskakivale, dok je na prozoru crtala prstom okean, sunce i kuću. Dunula sam jako u prozor i on se ponovo zamaglio. Kejti je nacrtala leptira.
„Zašto si nacrtala leptira pored vode i sunca?“, upitala sam je znatiželjno. Šaputala sam da nas ne bi čula gospođa Parton. Ako je probudimo, dobićemo preko dlanova deset udarca prutom.
Danas Kejti crta na prozoru i za mene. Ja ne mogu. Bole me ruke, jer je juče Kejti prosula mleko, a ja sam slagala da sam to ja uradila, pa sam dobila po rukama deset udaraca, i još dvadeset za drskost.
„Zato što hoću da se vratim kao leptir, kada jednog dana umrem.“
„Zašto baš kao leptir?“ Pogledala sam u njene krupne plave oči, koje su se širile od opijenosti nekim, samo njoj poznatim, svetom.
„Zato što su oni srećni, iako žive samo jedan dan.“ Klimala sam znalački glavom, iako mi ni kasnijih godina nikada nije bilo jasno šta je pod time mislila.
„Obećaj mi da me nikada nećeš ostaviti!“, rekla sam tiho, kada smo se vratile u naše hladne krevete. Crkveni dom je bio prazan. Ostale smo samo nas dve i musava Kirsten. Načula sam od gospođe Parton da ju je neko usvojio i da će doći po nju u ponedeljak. Ostaćemo samo Kejti i ja. Možda je tako i bolje. Ionako nikoga drugog i ne volim.
„Obećavam.“ Pružila mi je malac, i to je za mene bilo dovoljno da poverujem kako će zaista tako i biti.
1994.
Odveli su Kejti. Ostala sam potpuno sama. Crtanje na prozoru više nije isto. Nema ko da mi priča priče pred spavanje. Nemam koga da spašavam od batina. Suze ne prestaju da teku već treći dan. Gospođa Parton neće da mi kaže gde je, ali pronaći ću je. Kunem se da hoću.
1995.
Pronašla sam Kejti. Pobegla sam iz doma i napokon je pronašla. Lepo joj je u novoj porodici. Njena nova mama joj kupuje finu odeću. Tata je vodi na klizanje. Sve mi je ispričala. Kada su je našli sa mnom, gledali su u mene zgroženo. Mora da je to bilo zato što sam neuredna i prljava. Oni nisu znali da sam tri dana hodala, nakon što sam pronašla adresu u rokovniku gospođe Parton. Stomak mi je zakrčao kada su joj pružili čokoladu. Kejti je odlomila i dala mi pola. Njen otac joj je udario šamar i oteo mi iz ruke parče koje sam se spremala da odgrizem. Kejti je počela da plače. Napala sam ga i policija me je vratila u dom. Ne osećam ruke, gospođa Parton me je pedeset puta udarila prutom po dlanovima. Za to vreme sam morala da izgovaram molitvu. Kakav je taj Bog koji dozvoljava gospođi Parton da me udara?
1998.
Kejti mi piše skoro svake nedelje, ali pisma šalje na kuću pored doma. Dočepam ih se samo zato što odnosim staroj gospođi Abi poštu, jer je ona izlapela i boji se da izađe iz kuće. Uvek se radujem kad vidim njeno pismo. Još par puta sam odlazila njenoj kući i svaki put su me vraćali u dom. Sada su se preselili u drugi grad. Kejtin tata je vojno lice, pa se stalno sele. Upravo mi je pisala kako se zaljubila u nekog Roberta. Meni se dečaci gade, tako su zlobni. Ona im previše veruje i brzo se zaljubljuje. Slomiće joj srce kao i svi prethodni. Dok sam čitala pismo, zagrizla sam jabuku i umalo se nisam udavila kada mi je napisala da želi da spava sa njim. Tako je naivna, pa ona ima samo petnaest godina. Uzela sam parče papira od gospođe Abi i prvo pogledala ka vratima. Starica je dremala u fotelji, tako da me sigurno neće videti. Pismo sam počela sa jednim velikim NEMOJ. Žurila sam do pošte kao bez duše i poslala joj pismo. Naravno u ovo doba nisam smela da budem van doma, zato me je gospođa Parton ponovo izudarala po dlanovima. Neki ožiljci su beličasti i mislim da nikada neće zarasti. Ponekad sam tako besna, ali odavno više ne plačem zbog toga. Šta više, sada imam drskosti i da je upitam da li je završila? Ili, ako sam baš raspoložena, potražim još par puta, što je samo još više rasrdi. No vredelo je ovog puta, jer Kejti je otkačila onog kretena Roberta.
2000.
Gospođa Abi je umrla i kuća je prodata mladom bračnom paru, pošto ona nije imala dece. Kejti se pre dva meseca preselila u Evropu. Nisam dobila više nijedno pismo. Po navici sam i dalje nastavila da proveravam poštu, ali onda su me pre par dana novi stanari uhvatili kako im preturam po pošti i naravno pretili policijom. Oni nisu znali da čekam u tom sandučetu svoje pismo od Kejti. Naravno, gospođa Parton me je sada izlemala, i to pred svima, kao primer, uteravši tako svim jadnicima koji ovde borave strah u kosti. Morala sam ponovo da se molim. Molim se pred spavanje, molim se kad ustanem, molim se posle svakog obroka. Molim se, a ne verujem.
2001.
Izbaciili su me iz doma, jer sam napunila osamnaest godina. Kakav je taj Bog koji se brine o ljudima samo, dok ne napune osamnaest? Nije ni bitno. Slobodna sam. Soba u kojoj živim nije ni za životinje, mada sam napokon srećna, jer više nisam u crkvenom domu. Više niko neće položiti ruku na mene. Nikada!
Recenzije
Trenutno nema recenzija.