Imam deset godina.
Tačnije, imam deset i po, ali volim da kažem deset, jer je to moj omiljeni broj. To je broj koji Lionel Mesi nosi na dresu. 10. Desetka.
On je moj omiljeni igrač, i više od toga, on je moj heroj. Primetićete da malo ličim na njega, tako sam sitan, i frizura nam je slična, samo je njegova duža. I što je najvažnije, on je rođen 24. juna osamdesetsedme, a ja istog dana dvehiljadite. Kao i on, i ja sam zaluđen fudbalom, međutim, u blokovima za mene više nema fudbalskog kluba gde bih trenirao, pa samo zamišljam da treniram. Tek sam se ove godine izborio za mesto u timu mog razreda, kad su se blizanci Luka i Nemanja preselili i napustili školu. Falio je igrač u drugom timu, a bilo im je glupo da zovu Saru, iako ona igra bolje od većine mojih drugova. I eto, prvo sam bio golman, a onda je Marko povredio nogu, pa sam prešao u vezni red, mada sve češće ulazim u napad.
Navijam za Srbiju i Barselonu. U Barseloni igra Mesi, još od trinaeste godine, dakle, nije još kasno da počnem s ozbiljnim treningom, mada roditelji stalno pričaju da je bolje da počnem s knjigom nego s loptom. Ako vas interesuje, Barselona je već godinama najbolji klub u Evropi, redovno pobeđuje u Ligi Španije, a one iz Reala uredno izblamira. A ako ste gledali prenos u maju, videli ste kako su odrali Mančester sa tri prema jedan i postali šampioni Evrope.
Iako sam strasni navijač Barse, moj tata uporno pokušava da me nagovori da navijam za Crvenu zvezdu, koja je takođe bila šampion Evrope – kad je on imao dvadeset dve godine – još u prošlom veku. Kupio mi je i dres i kapu, ali ne vredi, kad gledam Zvezdu obavezno mi se pridrema. Kao da gledam usporeno pušten film.
Deda je još gori od tate, on kao penzionisani zastavnik JNA, šta god to značilo, naređuje da moram da navijam za Partizan, koji je bio učesnik finala Kupa šampiona, kad je deda bio mladić, 1966. Ja prosto ne mogu da zamislim dedu kao mladog, ali pokazivao mi je slike, mada tata tvrdi da je u pitanju fotošop. Te, šezdesetšeste, Partizan je izgubio od Reala sa 2:1, a obzirom da Real redovno gubi od Barselone i da im Mesi stalno daje golove, gde je logika da ja navijam za Partizan?
Deda i tata se stalno svađaju oko toga ko je bolji i recituju sastave timova, upoređuju igrače koji su igrali i čitaju statistike s kompjutera. Naravno da svako vuče na svoju stranu, potežu niske udarce, psovke i šta još ne. A onda dođem ja i iznerviram ih kad prodefilujem u plavo-crvenom dresu sa brojem 10. Posle toga se obavezno posvađaju i deda ode, zaklinjući se da više nikad neće kročiti u naš stan. To ga drži uglavnom do sutradan.
Deda je u stvari mamin tata, a tata nema tatu, umro je kad je bio na fakultetu, mislim tata, ne deda. Mama nema mamu, ona je umrla kad sam ja bio mali, imao sam dve godine. Tata ima mamu, ona je u penziji, kao i deda, i stanuje u bloku preko puta. A deda stanuje u našem bloku, samo s druge strane. Mi smo nekako u sredini, tako da i deda i baka svraćaju svaki dan, ali se trude da to bude u različito vreme. Oni su kao pas i mačka, uopšte se ne trpe, ako baka kaže da je nešto belo, deda obavezno kontrira i kaže da je crno. A onda baka krene da debatuje s njim, pa deda uredno odgovori i posle dođe do svađe. Međutim, ponekad se sretnu kod nas jer nisu dobro isplanirali vreme dolaska, a onda se potrude da ćute, popiju kafu koju im ja, da istaknem, skuvam, pa odu. Ili ode jedno od njih, a ono drugo, koje je ostalo, kaže tiho, da kao ja ne čujem, „jedi govna“ ako je u pitanju deda ili „noge slomio, dabogda“, ako je baka. Ali, ja ih oboje volim, možda baku malko više simpatišem, ona je ipak na mojoj strani, što se tiče klupske pripadnosti, kupila mi je dres Barselone za prošlu Novu godinu, a i kaže da joj se sviđa „onaj Gvardiola, iako je to nepristojno, ipak simpatično pljuje po terenu“. Mada, i deda ume da me potkupi, novom fudbalskom loptom, doduše, kupljenoj kod Kineza, ali se izgovara malom penzijom i nedovoljnim kvalitetom original adidas lopti.
Baka uživa da kuva, a između kuvanja gleda emisije o kuvanju, tako da kuva za sve nas, osim za dedu. Onda donosi šerpice ili šerpetine da jedemo. Zapravo, donosila je, dok nije uhvatila dedu kako čeka u zasedi da ona ode. Kako ona ode, deda kao slučajno navratio, pa pita šta to miriše, onda izvrši inspekciju šerpica, iz svake nešto glocne ili sipa u tanjir ako je čorbasto. Kad ga je baba uhvatila s kašikom u šerpi sa punjenom paprikom, naredila je tati da posle posla dolazi po sledovanje. Tata s posla prvo svrati kod nje, pa mu se baka požali na skupoću, bolesti ili nešto treće, trenutno aktuelno, pa popiju kaficu, pa mu servira da jede, „pa, pa, pa“ – on donese ručak za večeru. Mama uglavnom jede na poslu, tako da zapravo svi kući dođu siti, sem mene. I dede, od kad je uhvaćen u osmatranju.
Koliko sam shvatio iz priče, baka i deda su prodali svoje stare stanove, kad sam ja bio mali, i od ta dva prodata, kupili tri stana – „ali da svi budemo blizu“, na inicijativu moje mame. Pre nego što smo kupili te stanove, mi smo živeli kod dede. Moj tata se posvađao sa dedom, a nije bilo oko fudbala, i onda smo se preselili kod bake. Posle nekog vremena provedenih u bakinom stanu, moja baka je „očitala“ mojoj mami. Baka, koja insistira da je zovem „Bajka“, tako s vremena na vreme poludi i onda ne bira šta kaže, što je i tad bio slučaj. I mama je spakovala stvari i sa mnom se vratila kod deke. Tata je ostao sa bakom, jer je još uvek bio u svađi sa dedom.
Roditelji su mi se tada viđali u parku, kada me je mama dovodila da se igram i zamalo se rastali jer im je sve postalo naporno – i matorci, i park, i ja, i posao i nemanje stana i sve. Da se moji roditelji ne bi rastali, deda i baka su prodali svoje stanove, kako bi njima omogućili da budu srećni. Tako smo od dva stana u širem centru grada kupili ovo gde stanujemo, tri stana na Novom Beogradu. Moj tata kaže „mali, kad ovo dvoje matorih ode na nebo, ti odmah dve gajbe…“. Ja ne bih voleo to da se desi, ali, ako se bude desilo sve ću da prodam i da kupim stan u blizini Kamp Noa, kao i pretplatnu kartu za sve utakmice Barselone, bar da bude neka korist od tih stanova.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.