PORODICA I DETINJSTVO
Tridesetih godina prošloga veka Bogdan Korać, koji potiče iz svešteničke porodice i čiji su i otac i stričevi bili sveštenici, živeo je u Somboru gde je radio kao činovnik u pošti. Inače je bio i rezervni oficir Kraljevine Jugoslavije. Tu u Somboru je upoznao svoju životnu saputnicu Zagorku Gradinski, koja je takodje bila zaposlena u pošti a poticala je iz ugledne gradjanske porodice iz Sombora. Sa njom se venčao 1937. godine. Milan Gradinski, Radivijev deda po majci je bio upravnik Gradskog slagališta. 5. novembra 1938. godine rodio im se najstariji sin Radivoj, koji je dobio ime po dedi svešteniku. Dve godine kasnije, 1940. godine dobiće i drugog sina – Djordja. Kako je rat već buktao u pojedinim delovima Evrope, neumitno se približavao i ovim prostorima. Početkom rata dolazi do mnogih bujanja nacionalizma i zločina te je tako u Somboru to bio slučaj sa madjarskim nacionalistima. Bogdan završava u logoru „Lago di garda“ u Italiji, a majka Zagorka po nečijoj prijavi da je jevrejka sa Radivojem i Djordjem koji je bio beba biva poslata u logor. Pukom srećom, na samoj železničkoj stanici pred ukrcavanje u vagone, ljudi koji su prozivali uvideli su da prezime Korać nije jevrejsko već srpsko i skidaju ih sa spiska za logor. Stric Radivoja Koraća, Veljko Korać, dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu, bio je oženjen Jevrejkom pa je neko tajnom dojavom stavio senku na celu porodicu. Spas su morali potražiti kod Bogdanovih roditelja u Lici u malom selu Radanovac, koje se nalazilo izmedju Korenice i Plitvičkih jezera. Medjutim, ni tamo nema mira za njih jer u toku rata u Lici ustaše sve spaljuju, pa je tako i selo Radanovac bilo iste sudbine. Samo zahvaljujući milosti italijanskih vojnika, koji su se sažalili nad dvoje male dece Radivojem i Djordjem, porodica Korać je izbegla smrt streljanjem. Tako, moraju da odu u novo izgnanstvo: majka Zagorka sa decom odlazi u Zagreb kod rodjaka porodice Oklopdžija, kod pradede po babinoj liniji Leposave Korać (Bogdanova majka), gde ostaju sve do kraja rata.
Dotle je Bogdan uspeo da pobegne iz logora i priključio se partizanima. Porodica se ponovo sastaje posle rata, vraća se u Sombor i tada Bogdan dobija premeštaj da počne da radi u pošti u Beogradu. Nakon dve godine i majka Zagorka dobija posao u pošti, te se sele 1947. godine za Beograd i konačno porodica ponovo biva na okupu. Dobijaju stan u Takovskoj ulici. Taman kad se činilo da su strahote iza njih, a mora se napomenuti da je na Radivoja sve to i te kako ostavilo traga, usledio je novi udarac za porodicu. Pedesetih godina, bez ikakvog razloga i presude, odvode Bogdana na Goli otok gde je probavio dve godine i još godinu dana na prislinom radu u Užicu.
Bogdan je bio je bio pravičan i strog otac, bio je dosta zatvoren dok je majka Zagorka bila ta spona izmedju njega i dece. Po rečima Djordja Koraća, nikada nije naredjivao, niti vikao, tačno se znalo kada treba nešto da se uradi. Ubrzo posle trogodišnje robije, Bogdan je bio rehabilitovan jer je bilo utvrdjeno da je nevin poslat na Goli otok, ali nažalost rane niko nije mogao da izbriše i zaleči.
Bogdan postaje direktor pošte kod Železničke stanice. Detinjstvo Radivoja i Djordja je obeležilo dvorište Osnovne škole „Vuk Karadžić“ koja se takodje nalazi u Takovskoj ulici, par stotina metara niže od njihovog stana. Inače, Takovska ulica će i te kako, iako nenamerno, uticati na životni put Radivoja Koraća. Tu, u tom dvorištu, prvi su put imali dodira sa loptom, ali najpre fudbalskom. U tom ranom detinjstvu dva brata su bila na suprotnim stranama, Radivoje je imao svoj tim po imenu „Palilulac“ dok nasuprot njemu Djordjev tim se zvao „Pionir“. Radivoje je odmalena u sebi posedovao pobednički mentalitet. Bez obzira koji je sport igrao, nikada nije voleo da gubi, poraz je jako teško podnosio. Igrali su fudbal, Djordje se dosta izveštio pravljenju krpenjača. Stric Nikola im je jednom prilikom poklonio pravu žutu fudbalsku loptu: radost je bila neizmerna ali je i bila kratkog daha. Neki beogradski mangup im je ukrao loptu i pobegao prvim tramvajem a sa njime i njihova radost i san. Posle toga su se vratili na krpenjače. Radivoje bi, pre nego što počne utakmica, uvek govorio da prvi puca penal, ako bi ga neko slučajno pretekao, onda bi se javljao kao drugi. Voleo je da se nadigrava, dok je nasuprot njemu, Djordje bio motor, lokomotiva ekipe. Igralo bi se do dvanaest golova, Radivoje bi dao desetak i otišao, jednostavno nije imao mira.
Sve ga je zanimalo: od sporta do geografije, za koju je pokazao izuzetno interesovanje još kao dete, kada je sa pradedom po očevoj liniji sedeći u krilu kao iz rukava sipao imena dalekih gradova i zemalja. Bilo mu je tada pet godina. Jednostavno, u sebi je imao neki dar od boga, čega god bi se dohvatio išlo mu je od ruke. Za reprezentaciju škole je igrao i rukomet i bio najbolji strelac školskog prvenstva. Kada bi pucao na gol nije to radio svom silinom, već precizno, taman toliko da golman iako prozre gde će lopta ići ne može da stigne da odbrani. Obožavao je i šah, igrao ga je kad god bi mu se ukazala prilika, a takodje i stoni tenis. Postoje i dve anegdote vezane za šah i stoni tenis. Naime, jednom prilikom se u zgradi osnovne organizacije održavao šahovski turnir tzv. simultanke, gde je Radivoje igrao istovremeno na desetak i više tabli. Na jednoj od tih tabli igrao je protiv majstora šaha Andrića. Gospodin Andrić je imao problema sa vidom pa je nosio naočare sa velikom dioptrijom, popularne „tegle“. Radivoje je znao da protiv njega mora primeniti lukavstvo, te je protiv drugih protivnika igrao na uobičajenim šahovskim tablama, a sa Andrićem na minijaturnom šahu na nabadanje. Trik je uspeo, te je Korać toga dana dobio majstora šaha Andrića a takodje i sve ostale protivnike. Znao je dosta puta da u isto vreme rešava šahovske probleme ili čita gradivo za školu, ili kasnije fakultet, i da rukom lopticu baca ka zidu i hvata je u letu kada se odbije, tako je voleo da vežba koncentraciju i reflekse. Druga anegdota je vezana za stoni tenis, ali važila je i za šah. Naime, po kazivanju Djordja Koraća, bili su retki trenuci kada je on Radivoja pobedjivao u stonom tenisu ili šahu, ali kada bi se to desilo, istog sekunda bi legao na pod jer Radivoje bi u naletu besa bacao reket ili figure, pa čak i šahovsku tablu svuda oko sebe. Jednostavno, bio je rodjeni pobednik.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.