Sidro u srcu

400 rsd
Odlomak iz knjigeSidro u srcu

Večernja

Nemoj mi reći ništa o sreći,
poznajem je dobro sa druge strane
moji su snovi o njoj veći,
čuvam je za neke bolje dane.

Ostavi priču kad drugi viču,
oni su stvoreni za takve stvari
siromasi jadni što vičući sriču
i Bogu je smešno, al’ neće da kvari.

Ko je još stao kiši za vrat?
Ko je još skrenuo reku sa toka?
Ne staje vreme kad stane sat,
ni tuga ne istekne sa suzom iz oka.

Noć

Kad snovi putuju noću do zvezda,
ostaju sećanja u kosi granja.
Padaju tiho u ptičija gnezda,
padaju noću svud gde se sanja.

I meseca eno, sa staze snova
na zemlju toči beskrajno plavu
svetlost pozadi svakoga krova
i nežno pada na tvoju glavu.

Pola je na mene

Koliko smo bose očuvali dece,
prstiju je malo da pokaže broj.
Pravili smo redom đavole i svece
pola je na mene, pola na tvoj soj.

Delili smo s njima zauške i plač,
čekali od svakog da postane svoj.
Terazije svi su dobili i mač,
pola je na mene, pola na tvoj soj.

Delili ih redom govoreći svakom:
„Ovo je na mene, neka bude moj“.
Učili ih sve smo ljubavlju i šakom,
pola je na mene, pola na tvoj soj.

Sada smo sami, vidim izdaleka,
vodi se sa smrću zadnji, teški boj.
Svi su zdravi, živi, nek su duga veka,
pola je na mene, pola na tvoj soj.

Šešir

Crni šešir, prastara java,
na njemu fina patina stara.
Koliko je raznih pokrivao glava,
a sada bačen na dno ormara.

Devetsto peta, prošlo doba,
na slikama brkata neka gospoda.
Stari čiviluk, mirisna soba,
na stolu bokal, u njemu voda.

Štajnic Jozef, na klobuku mekom,
na svili šešira iz Beča piše:
„Zaboravljen u prošlom veku nekom
na glavu ga niko ne stavlja više“.

Druga su mora i druge luke

Kad prođemo nekada stazama starim,
i vetri belinu počnu da tope,
negde u nekom snegu na putu,
lagano kopne naše stope.

Kako da kažem: „Sve je prošlo,
godine duge i duge zime“,
kad negde u meni ti još postojiš
kô reka puna mesečine?

Sećam se nekih prošlih zima,
u jednom džepu stisnute ruke.
Sada smo samo dva strana broda,
druga su mora i druge luke.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Darko Radović

Lirske meditacije Darka Radovića melodične su i pitke. Suočen sa „krokijem života“ i prolaznošću, pesnički lik oživljava trenutke koji u pamćenju stoje nepromenjeni. Od jednostavnih i otvorenih izliva ljubavi, do samoće u kojoj se plaši i „svoje sene“, od vedrog boema čiji se stihovi mogu i odsvirati do sumračnog rezonera sa crnim humorom zakasnelih shvatanja, pesnički lik se preobražava i nudi u nekomplikovanim stihovima veoma komplikovane životne istine. Zatočen je u konačnosti zemlje i hteo bi da se vine u daleka nebeska prostranstva a za to nema hrabrosti; usamljen i „sutra pomnožen jedninom“ vraća se u vreme jučerašnje; iz „čupave, zubate duše“ ispreda tanani i suptilni sonetni venac. U „neozbiljnim vremenima“ šali se sa ozbiljnim životom koji je odmotao svoju nit, ali koji mu je dao dovoljno iskustva za poetska ovekovečenja i za nadu koja je usidrena u srcu, i simbolično, i stvarno.

FRESKA

Već načičkan sedom, bledunjav i beo,
naočari davno prosvećuju sliku,
oronuo, sipljiv, senilan i sveo
ogledalom mudrost traži u svom liku.

Kako li će samo nesigurnom nogom
kroz jadne ostatke života da krene
u ratu sa svetom, pomiren sa Bogom,
u bunilu juri davne prošle sene.

Da l’ se razum buni što izgubi bitku,
neminovnost sata, glupe merne sprave,
svako svoj život ostavi na svitku,
papira od kog wc papir prave.

Il’ se zblanut tako stidi svog neznanja,
il’ se samo jezik nešto nevešt pravi,
kad postane svestan ukočenog stanja,
stanovniku svakom jedna smrt po glavi.

VUK

Vuk sam!
Reži nemir u meni,
čupava, zubata duša.
A guša lajava, kereća,
davnašnja braća po krvi.
Isti su, zadnji i prvi trag,
jer svud su vučje staze.
A vetar ćud mi vučju mrsi,
dok šape mutilo gaze.
Vuk sam!
Čupava, zubata duša.
Pogubna, večna samoća
uhom nemirnim sluša
dah svoj lepljivi, vlažni.
Iz grudi klikće mi soko.

A oko – krvavi procep tame.
Iz očne mi jame
mržnje žutilo vreba.

Zubi su kame,
zeba u šaci, putilo meko,
uhvaćen urlik u srcu.
Daleko i jasno belinu pocepa zvuk.
To u srcu mi leži i reži
ubogi samotnjak – vuk.

ŠEŠIR

Crni šešir, prastara java,
na njemu fina patina stara.
Koliko je raznih pokrivao glava,
a sada bačen na dno ormara.

Devetsto peta, prošlo doba,
na slikama brkata neka gospoda.
Stari čiviluk, mirisna soba,
na stolu bokal, u njemu voda.

Štajnic Jozef, na klobuku mekom,
na svili šešira iz Beča piše:
„Zaboravljen u prošlom veku nekom
na glavu ga niko ne stavlja više“.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Sidro u srcu”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *