• (0)

    Pod zastavom ljubavi

    900 rsd

    PRVO POGLAVLJE

    Za Renatu sloboda je bila nadohvat ruke. Trebalo je preći još samo nekoliko stotina metara i sve će biti neuporedivo lakše. Kavez će uskoro postati samo ružno sećanje. Srce je počelo da joj kuca snažnije.

    Beli kombi se zaustavio ispred ulaza predratne zgrade. Suvozačeva vrata su se otvorila i na trotoar je iskoračila Renata. Njena snežno bela starka sletela je u prljavu baricu, žedno upijajući kapi nečiste vode koje su pale po njoj. Sranje! Samo mi je još ovo falilo. Duga, plava kosa, svezana u rep, dosezala joj je do polovine leđa. Crna majica i uske farmerke naglašavale su njenu vitku figuru.

    Sredovečni vozač, obučen u radno odelo, ugasio je motor. Otišao je do tovarnog dela i sa gomile kartonskih kutija podigao jednu. Renata je iz džepa izvadila svežanj ključeva i otključala ulazna vrata zgrade. Zajedno su ušli u lift.

    Izašli su na drugom spratu. Sa istog svežnja ključeva, Renata je odabrala jedan novi, sjajni i otključala ulazna vrata stana. Rukom je pokazala vozaču gde da spusti kutiju. Vozač je otišao po preostale kutije.

    Prešla je pogledom preko praznine kojom je stan disao. Udahnula je duboko. Stan je mirisao na… slobodu. Mirisao je na samostalnost, na početak avanture.

    Polako, ali sigurno, stan se punio kutijama. Renata je obilazila prostoriju po prostoriju i pravila mentalne beleške o tome šta treba da se uradi i popravi. Kuhinju treba okrečiti.

    Uzela je telefon i fotografisala svaki nedostatak. Onda je primetila da je baterija pri kraju. Iz tašne je izvadila punjač. Ukopčala ga je u telefon, a onda i u utičnicu, ali ništa se nije dogodilo. Prebacila je punjač u drugu utičnicu i telefon je počeo da se puni. Dakle, barem jedna utičnica je neispravna.

    U stan je ušao vozač sa malim kolicima na kojima je bila veš-mašina. Renata mu je rukom pokazala gde je kupatilo.

    – Stigla nam je nova komšinica! – rekao je neki glas iza Renate.

    Okrenula se i ugledala stariju gospođu kako stoji ispred ulaza u stan. Procenila je njene godine na kasne šezdesete ili rane sedamdesete.

    – Ja sam Nada. Nada Janački. Živim u stanu iznad – predstavila se gospođa.

    – Ja sam Renata. Uđite slobodno.

    Gospođa Janački je ušla i bacila nekoliko brzih pogleda po stanu.

    – Poslužila bih vas nečim, ali sve je u neredu – rekla je Renata.

    – Budi bez brige, dušo. Da li je ovo sve od stvari? – upitala je znatiželjno gospođa Janački.

    – Samo deo. Nešto će stići popodne, a ostatak za nekoliko dana.

    – Ja se tebi divim. Selidba je stresna situacija. Mislim da ja ne bih imala snage da kroz to prolazim. A koliko je tebi, dušo, godina?

    – Dvadeset i četiri.

    – Oh, mladosti! – uzdahnula je gospođa Janački. – Eh, da su meni opet te godine. Pretpostavljam da ćeš ovde živeti sa roditeljima?

    – Ne. Živeću sama.

    Gospođa Janački ima veliki nos. Pomalo je nekulturno gurati ga u tuđe stvari, ali u tome, verovatno, nema zle namere.

    – Sama? Da, da – rekla je više za sebe gospođa Janački.

    Možda nama zaista i nije tako loše kada deca kupuju stanove i žive sama u njima. Jedno dete, jedan stan. Čime li se Renata bavi? Razmišljala je da li direktno da postavi to pitanje ili da bude diplomata i to ostavi za neki drugi put. Odlučila se za ovo drugo.

    Zazvonio je Renatin telefon.

    – Molim? – javila se Renata nakon što je pogledala ime na ekranu. – Da, da. Sutra se nalazimo ispred RTS-a, a onda se priključujemo ostalima. Boris je zadužen za transparente. Pozvaću ga večeras, sada sam u velikoj gužvi. Useljavam se i ovde je haos. U redu. Ćao. – Renata je prekinula vezu.

    – Idem, dušo, da ti ne smetam. Vidim da imaš puno posla. Znaš, ja sam i predsednik kućnog saveta, pa ako nešto ustreba… – gospođa Janački je krenula ka izlazu.

    Renata je pogledala u utičnicu i kupatilo.

    – U stvari, ima nešto.

    – Da? – zastala je gospođa Janački.

    – Ova utičnica ovde ne radi – rekla je Renata dok joj se pogled zadržao na prljavoj patici – a i veš-mašina treba da se prikopča, pa ako znate nekog majstora… Nova sam u kraju.

    – Pa, mogla bih da pozovem Vladu.

    – Molim vas, gospođo. Odužiću vam se.

    – Ni govora – rekla je gospođa Janački. – Ništa se ne sekiraj, dušo. Biće sređeno.

    Renata je pogledala oko sebe. Pomislila je na sav posao koji joj predstoji i uzdahnula. Pogledom je potražila kutiju sa sredstvima za čišćenje.

  • (0)

    Vetar i prašina

    1.000 rsd

    I

    April 2019.

    Vetar je milovao njenu kosu dok je lizao slanu nit koja se spuštala iz njenog oka. Taksiju je potrebna cela večnost da pređe poslednjih nekoliko metara do mesta gde je stajala. Nije marila. Postoje stvari strašnije od večnosti. Biti bez izlaza, biti zatvorenik sopstvenog života gde se zidovi uzdižu visoko izvan pogleda. U takvom životu svaki pokušaj da se kroz pukotinu u zidu nazre ono iza, završavalo se kaznom.

    Ušla je u taksi i rekla svoju adresu. Automobil je zabrujao jače, ostavljajući iza sebe u malom oblaku prašine, na drugoj strani ulice, prozore banke na čijem su se staklu ogledala velika slova sivog zdanja Ginekološko-akušerske klinike.

    „Šta je dom?“, upitala se. „Krov? Prozori? Zidovi? Ne, to je samo kuća, prazna ljuštura. Objekat izgrađen od hladnog građevinskog materijala. Dom je nastanjen ljudima ispunjenim ljubavlju. Tu je uvek toplina, jer ko ljubav ima, ljubav i zrači. Kada kuća postane dom zidovi se udalje, a ljudi približe. A sada…

    U taksiju je vladala tišina. U njenoj utrobi vladala je praznina. Nema više ničeg. Praznina se otima i širi, kao da želi da pobegne i ispuni svet. Zidovi njene materice više nisu dovoljno jaki da obuzdaju neispunjenost. Rukama je pritisnula stomak dok se pod dlanovima grčila praznina.

    Sada je sve gotovo i nazad se nije moglo. Učinila je ono što je morala. Ta činjenica joj nije donela olakšanje. Ako olakšanja nema, da li je onda njena odluka zaista ispravna? Onda je postala svesna kuda ide, kome ide i gde se vraća i njena odluka je opet dobila oslonac, da bi ga u sledećem trenutku krivica izmakla i ona se tako našla u spirali u kojoj sve gubi smisao i ništa nije jasno, a opet, nešto se moralo učiniti.

    ***

    Proleće je ove godine, bilo neobično. Vetar je duvao često, ali oblaka skoro da i nije bilo. Dani su bili prohladni, ali sunce, kao provučeno kroz lupu, peklo je po koži.

    U ovom sasvim običnom gradiću, postoji sasvim obična ulica. Ne razlikuje se od drugih sličnih ulica ni po čemu. Ni previše kratka, ni previše duga. Široka je taman koliko treba, sa zasadom drveća na obe strane. Iako niko sa sigurnošću ne može da kaže, izgleda da je upravo to drveće razlog zbog koga nosi svoje ime: Šumska ulica.

    U toj običnoj ulici, na broju sedamnaest, nalazi se jedno neobično zdanje. Trospratna zgradica koja podseća na četvrtasti kornet okrenut naopako. To zdanje, kao svoju kuću napravio je trgovac Jevrem Popović još davne 1928. godine. Možda je bolje reći da je tu kuću sagradio Krstan Popović, Jevremov otac, kao venčani dar sinu koji se oženio godinu i po dana ranije. Kao i svi mladi ljudi i novopečeni mladenci imali su potrebu da se odvoje u nešto što bi nazvali svojim.

    Tako je nastala ova kuća. Istina, građena je pomalo megalomanski, ali trebalo je pokazati ko su Popovići. I pokazalo se. Takve kuće, veličinom i oblikom nije bilo na daleko.

    Očekivalo se da se kuća napuni ljudima. Prvo potomstvom, onda poslugom i gostima. Kao pripadnicima više klase, Popovićima se nametala dužnost da kreiraju sadržaje društvenog života, naročito u ovoj sredini, pa je prizemlje kuće sa svojim salonima služilo upravo toj svrsi. Noblesse oblige, davno bi rekli.

    Ubrzo nakon onog rata, kuća je nacionalizovana i preuređena. Svaki sprat postao je zaseban stan, a prizemlje je izdeljeno na dve stambene jedinice. Prohujale godine, epohe i stanari, na kući su ostavili trag, svedočeći tako da nema ničega što je stalno i nepromjenljivo. Ti tragovi, ipak, ne mogu da sakriju da je i sada nakon devedeset i jedne godine, vitalnost ove starice na zavidnom nivou.

    Život na ovoj staroj dami ostavio je bore koje ona nosi sa ponosom. Godine su joj donele ljupkost, kao kakvoj otmenoj grofici koja je svom trećem dobu dodala i mudrost. Ovo zdanje se i danas izdvaja od svoje okoline.

    Nema više imanja koje joj je pripadalo, ali još uvek bdi nad ovom ulicom poput svetionika na ulazu u luku. Još uvek se ističe, prekrivena patinom vremena, kao siromašni pripadnik starog plemstva obučen u pohabanu i izbledelu odeću za koju se jasno vidi da je nekada bila izraz velikog bogatstva.

    Gospodština i sad izvire iz mahovinom obraslih zidova, mestimično oljuštene fasade, crvotočne prozorske daske, pa i onog nevešto zatvorenog balkona na prvom spratu. Te sitne nedostatke nastale prežvakavanjem zuba vremena, kavaljerski zaklanjaju dva platana ispred ulaza.

    Neko bi upitao, po čemu je ovo zdanje neobično? Ono nije neobično zbog svoga oblika ili veličine, već zbog svojih stanara. Tu živi jedna udovica, stanuje jedan pesnik, obitava Nada, Napoleon od dva metra i još neki.