Pod zastavom ljubavi

900 rsd
Odlomak iz knjigePod zastavom ljubavi

PRVO POGLAVLJE

Za Renatu sloboda je bila nadohvat ruke. Trebalo je preći još samo nekoliko stotina metara i sve će biti neuporedivo lakše. Kavez će uskoro postati samo ružno sećanje. Srce je počelo da joj kuca snažnije.

Beli kombi se zaustavio ispred ulaza predratne zgrade. Suvozačeva vrata su se otvorila i na trotoar je iskoračila Renata. Njena snežno bela starka sletela je u prljavu baricu, žedno upijajući kapi nečiste vode koje su pale po njoj. Sranje! Samo mi je još ovo falilo. Duga, plava kosa, svezana u rep, dosezala joj je do polovine leđa. Crna majica i uske farmerke naglašavale su njenu vitku figuru.

Sredovečni vozač, obučen u radno odelo, ugasio je motor. Otišao je do tovarnog dela i sa gomile kartonskih kutija podigao jednu. Renata je iz džepa izvadila svežanj ključeva i otključala ulazna vrata zgrade. Zajedno su ušli u lift.

Izašli su na drugom spratu. Sa istog svežnja ključeva, Renata je odabrala jedan novi, sjajni i otključala ulazna vrata stana. Rukom je pokazala vozaču gde da spusti kutiju. Vozač je otišao po preostale kutije.

Prešla je pogledom preko praznine kojom je stan disao. Udahnula je duboko. Stan je mirisao na… slobodu. Mirisao je na samostalnost, na početak avanture.

Polako, ali sigurno, stan se punio kutijama. Renata je obilazila prostoriju po prostoriju i pravila mentalne beleške o tome šta treba da se uradi i popravi. Kuhinju treba okrečiti.

Uzela je telefon i fotografisala svaki nedostatak. Onda je primetila da je baterija pri kraju. Iz tašne je izvadila punjač. Ukopčala ga je u telefon, a onda i u utičnicu, ali ništa se nije dogodilo. Prebacila je punjač u drugu utičnicu i telefon je počeo da se puni. Dakle, barem jedna utičnica je neispravna.

U stan je ušao vozač sa malim kolicima na kojima je bila veš-mašina. Renata mu je rukom pokazala gde je kupatilo.

– Stigla nam je nova komšinica! – rekao je neki glas iza Renate.

Okrenula se i ugledala stariju gospođu kako stoji ispred ulaza u stan. Procenila je njene godine na kasne šezdesete ili rane sedamdesete.

– Ja sam Nada. Nada Janački. Živim u stanu iznad – predstavila se gospođa.

– Ja sam Renata. Uđite slobodno.

Gospođa Janački je ušla i bacila nekoliko brzih pogleda po stanu.

– Poslužila bih vas nečim, ali sve je u neredu – rekla je Renata.

– Budi bez brige, dušo. Da li je ovo sve od stvari? – upitala je znatiželjno gospođa Janački.

– Samo deo. Nešto će stići popodne, a ostatak za nekoliko dana.

– Ja se tebi divim. Selidba je stresna situacija. Mislim da ja ne bih imala snage da kroz to prolazim. A koliko je tebi, dušo, godina?

– Dvadeset i četiri.

– Oh, mladosti! – uzdahnula je gospođa Janački. – Eh, da su meni opet te godine. Pretpostavljam da ćeš ovde živeti sa roditeljima?

– Ne. Živeću sama.

Gospođa Janački ima veliki nos. Pomalo je nekulturno gurati ga u tuđe stvari, ali u tome, verovatno, nema zle namere.

– Sama? Da, da – rekla je više za sebe gospođa Janački.

Možda nama zaista i nije tako loše kada deca kupuju stanove i žive sama u njima. Jedno dete, jedan stan. Čime li se Renata bavi? Razmišljala je da li direktno da postavi to pitanje ili da bude diplomata i to ostavi za neki drugi put. Odlučila se za ovo drugo.

Zazvonio je Renatin telefon.

– Molim? – javila se Renata nakon što je pogledala ime na ekranu. – Da, da. Sutra se nalazimo ispred RTS-a, a onda se priključujemo ostalima. Boris je zadužen za transparente. Pozvaću ga večeras, sada sam u velikoj gužvi. Useljavam se i ovde je haos. U redu. Ćao. – Renata je prekinula vezu.

– Idem, dušo, da ti ne smetam. Vidim da imaš puno posla. Znaš, ja sam i predsednik kućnog saveta, pa ako nešto ustreba… – gospođa Janački je krenula ka izlazu.

Renata je pogledala u utičnicu i kupatilo.

– U stvari, ima nešto.

– Da? – zastala je gospođa Janački.

– Ova utičnica ovde ne radi – rekla je Renata dok joj se pogled zadržao na prljavoj patici – a i veš-mašina treba da se prikopča, pa ako znate nekog majstora… Nova sam u kraju.

– Pa, mogla bih da pozovem Vladu.

– Molim vas, gospođo. Odužiću vam se.

– Ni govora – rekla je gospođa Janački. – Ništa se ne sekiraj, dušo. Biće sređeno.

Renata je pogledala oko sebe. Pomislila je na sav posao koji joj predstoji i uzdahnula. Pogledom je potražila kutiju sa sredstvima za čišćenje.

Категорије: , , Izdavač:
Korice: Goran Došen – Pod zastavom ljubavi

Zaljubili su se pre nego što su saznali da stoje na suprotnim stranama iste barikade. Renata Kaloperović, student postdiplomskih studija i kćerka jednog od najuticajnijih ljudi u zemlji, sanja o slobodi i životu po sopstvenim pravilima. Vladimir Uskoković, mladi policajac iz radničke porodice, veruje da je dužnost iznad svega.

Renata ne zna da je muškarac kojeg voli policajac. Vladimir ne zna da je žena u koju se zaljubljuje jedno od najprepoznatljivijih lica studentskih protesta koji potresaju grad. Dok se ulice pune demonstrantima, a porodice biraju strane, njihova veza postaje borba između ljubavi, dužnosti, uverenja i moći.

Koliku cenu ljubav mora platiti kada se srce nađe s druge strane barikade?

Vladimir nosi u sebi skromnost, ali i ponos, dok Renata pokušava da pobegne od sveta koji joj je nametnut. Ispostavlja se da je zlatni kavez sasvim odgovarajuće okruženje, dok joj ne zabrane da voli.

Petra Rapaić

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Pod zastavom ljubavi”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *