• Od Sarajeva ka Hiperboreji
    (0)

    Od Sarajeva ka Hiperboreji

    KESTEN

    Jesenje lišće prekrilo trotoare, parkove i ulice. I sumrak se približava ranije. U mladosti blizina jeseni stvara mali osjećaj nelagode, neke zebnje koja se javlja pred nastupajuću zimu. Neke svjesnosti o tome kako je duga godina, kako vrijeme sporo prolazi i kako je naredno ljeto daleko, da se samo u mislima može dokučiti. A sada su godine kraće pa ona zebnja iz djetinjstva već odavno nije prisutna. Zamijenila ju je neka pritajena radost svakim novim jutrom. Nekim novim vidicima koji, ma kako često se ponavljali, na jedan drugačiji način dodaju novu boju, nijansu, u akvarel našeg postojanja. Jedna od tih novih boja je blijedo žuta sa nijansama plave koja ukrašava vrhove glave i krila dviju sjenica, koje dolijeću na grane ogoljelog drveća u parku ispod prozora. Pojave se tako nenadano, zastanu na tren-dva, pa nastave dalje u svom vratolomnom letu kroz guste grane. Zadivljujuće je kako se uspijevaju sa lakoćom i relativno velikom brzinom provući kroz mnoštvo golih grana, a da ih pri tome nijedna ne okrzne. Promatrajući ih, svakodnevno kroz okno prozora, u ove jesenje dane, vrati mi se slika iz djetinjstva i sjećanja na stil igre jednog fudbalera koji je imao sličnosti sa letom ovih dviju ptica.

    Bila je jesen šezdeset devete. U Sarajevu, u Skenderiji, tog novembra je bila premijera filma Bitka na Neretvi, a na stadionu Koševo, te sezone, Željo je igrao utakmice kao domaćin. U predvečerje, prije nego što bi utakmica počela, stigli bismo na stadion, roditelji, brat i ja. Zauzeli bismo mjesto na sjeverozapadnoj tribini, dijagonalno suprotno od semafora. Pored nas, u većem društvu, bili su i prijatelji roditelja. Utakmice su igrane pod reflektorima. U svijetu petogodišnjaka postoji jedna mala barijera prema vanjskom svijetu koja na neki način štiti dijete. A to je nesvjesnost djeteta za svijet oko sebe. Ono primjećuje ono što je u neposrednoj okolini i ono na šta ga roditelji upute. Van toga, svijet je samo slika koja se mijenja svakog časa, a koja ne utječe na dječiju percepciju. Kada bi utakmica počela, ja bih fokusirano pratio jednu plavu tačku na terenu, koja je brzo i vješto pravila slalom između protivničkih igrača. Iz moje dječije perspektive, ta plava tačka bila je nezaustavljiva i stvarala je osjećaj ushićenosti u meni. Kada bi taj plavokosi, visoki fudbaler uzeo loptu, svi oko mene su uzvikivali: “Hajde Švabo, okreni ih. Zavrti ga kao petobanku.” Nisam ih ponajbolje razumio, ali sam ih osluškivao vjerujući da imaju znanje o igri koju smo gledali. Ponekad mi se čini da nikada kasnije u životu nisam vidio takve bravure i driblinge. U mom svijetu se stvarala slika ljepote koju je naš Štraus uz Piketa, Bajića, Bukala… stvarao i izvodio dolje na terenu. A onda bi se na poluvremenu, na atletskoj stazi, na improvizovanom ringu, postavljenom iznad pijeska predviđenim za doskok atletičara u skoku u dalj, odvijao revijalni boks-meč. Mene bi nakon simfonije Željinog tima u prvom poluvremenu, obuzela dosada i san bi me prevario. Udobno smješten između roditelja, prespavao bih drugo poluvrijeme. Probudili bi me na kraju utakmice, pomalo tužnog, što utakmicu nisam dogledao do kraja. Krenuli bismo prema izlazu iz stadiona, spustili se do parkinga na istočnoj strani, a onda se popeli na uzvišicu od koje je dolje u grad vodila ulica Koševo. Desetak metara niz ulicu, započinjala je aleja kestena. Ljudi su tiho i mirno u koloni silazili prema gradu. Aleja je izgledala magično, kao iz nekih starih filmova, prekrivena opalim lišćem, u mraku, s rijetkim uličnim svjetiljkama. Na kraju aleje, iznad groblja Sveti Marko, a ispod Tehničkog fakulteta, bile su postavljene dvije-tri ulične peći, crne boje, s rešetkom odozgo, cilindričnog oblika, na kojima su ulični prodavci pekli kestenje. Sa strane na improvizovanom štandu, stajali su novinski papiri korišteni za pravljenje fišeka i lampa koja je diskretno bacala svjetlost okolo. U novinske fišeke vješti prodavci su limenom kašikom sipali vruće kestene. Mirišljavi dim pečenog kestena prekrio bi cijeli pojas ulice tako da su bili rijetki oni koji ne bi zastali da kupe kestene.

    Taj kutak grada je od tada zauvijek zauzeo mjesto u mom srcu. Da li zbog idilične slike aleje prekrivene mokrim lišćem, sa lelujavim svjetlom lampi ili zbog mirisa kestena i crnih prstiju koje bi mi majka s prijekorom brisala maramicom kada bi pojeo i zadnji kesten iz fišeka. Ili je energija tog ćoška bila nešto što će me mnogo godina kasnije privući i navesti da jedan lijepi dio mladosti provedem, gore na uzvišici, studirajući na Građevinskom fakultetu ili provodeći vrijeme u bašti Kaspera, ispijajući kafe, dolje, tik ispod mjesta gdje su nekada davno stajali prodavci kestena.

    Ivica Osim je te sezone odigrao svoje posljednje utakmice u dresu Želje, a ja sam počinjao osjećati ljepotu ovog svijeta, ljudi, grada i ukusa kestena.

    630 rsd
  • Sarajevo, crtice iz naše mladosti
    (0)

    Sarajevo, crtice iz naše mladosti

    DOLINA

    Šuma u kojoj je živio čovjek o kome ću da pričam ovu priču je bila s one strane planine. Ta strana je meni zapravo bila nepoznata. još kao dijete, dok sam gledao planinu i njene vrhove prekrivene tamnom crnogoricom, zamišljao sam kako je tamo sa druge strane, kada se pređe preko tih vrhova, isto tako nekakva dolina kao ova u kojoj sam živio. Zamišljao sam u toj dolini bistri potok, prekrasne livade proplanke, neku vječnu tišinu, kao kontrast ovoj dolini u kojoj sam se nalazio. Mislio sam da je tamo nekakav zemaljski raj i kako tamo uopšte nema naselja i ljudi. Samo šume, proplanci i taj potok koji je žuborio negdje u mojoj glavi. I mnogo vremena je proteklo od kako sam počeo da negdje u svojoj glavi gradim taj svijet koji se nalazio s one strane.

    Bio sam već školarac kada se desio taj izlet. Izlet preko planine. Odlučio sam jednog dana da krenem preko, u svijet koji sam negdje u svojim mislima gradio. I peo sam se uz strme obronke planine iznad mog grada. Išao sam puteljcima koji su bili dobro uhodane staze mnogih koji su prolazili tim proplancima. Početak je nagovještavao prekrasan doživljaj. Još uvijek sam, kad bih na trenutak zastao da se odmorim, pogledom odozgo gledao grad u kojem sam rastao. Nakon izvjesnog vremena šume su zamijenile proplanke i ja sam počeo da dublje zalazim u njih. Nisam osjećao strah, radostan negdje u sebi zbog tog puta u nepoznato. Šuma je ispočetka bila bjelogorična i sunce me milovalo svojim zrakama koje su stidljivo prolazile kroz krošnje drveća i nalazile put prema zemlji i stazi kojom sam hodao. Kada sam već prešao dublje u crnogoričnu šumu, gdje su visoke jele i borovi pravili veliku hladovinu, počeo sam da osjećam i laganu svježinu koju ta šuma može da pruži u ljetnjom danu.

    I onda sam ga sreo. Sjedio je na panju. Bio je neobrijan. Kosa mu je bila sijeda. Imao je plave oči i prodoran pogled. Nije me uplašio, izgledao je dobroćudno. Prišao sam mu.

    «Šta ti radiš ovdje?», zapita me.

    «Idem na drugu stranu planine da vidim dolinu koja tamo leži, možda je ona ljepša od ove iz koje dolazim.»

    On se samo nasmija. Osjećao sam se zbunjeno. Nisam znao šta da ga pitam. On osjeti moju zbunjenost pa mi reče:

    «Pa nema nikakve doline iza, iza ovog vrha na koji se penješ se nalazi druga planina, još veća od ove na kojoj se sad nalazimo. A iza nje još veća i ko zna gdje je ta dolina koju ti tražiš. Preko sigurno nije.»

    Zacrvenih se i okrenuh se naglo, riješen da se vratim odakle sam i krenuo.

    »Čekaj, čekaj. Pa gdje ćeš sad? Nije valjda da odustaješ od svoje potrage?», reče on ozbiljnim tonom.

    «Šta da radim kad preko nema doline o kojoj sam maštao?», rekoh.

    «Pa ti nisi ni tražio dolinu.», dodade on. «Ti si krenuo jutros u ovu planinu da bi sreo mene. Negdje u tvojoj glavi je bila ta misao o dolini, ali iza te misli je bio zapravo bijeg iz onog života dole u gradu.»

    Pogledah ga nijemim pogledom koji je tražio objašnjenje jer ono što mi je govorio mi nije bilo jasno. On nastavi:

    «Svi mi nešto tražimo. Svi mi negdje idemo. Ali sve što tražimo, druge doline, gradove, rijeke, šume, polja – sve je to tu, pored nas. Neke doline ili šume su ljepše, neke su svetlije, neke mračnije. Isto kao i ljudi. S tom razlikom što su mnogo ljepše te šume i rijeke ukoliko su dalje od ljudi. I ta dolina koju ti tražiš, ona je zapravo u tebi, treba samo da otvoriš svoje srce i da je ugledaš u onoj ljepoti kojom si je zamišljao. Isto tako kao što je ova šuma gdje smo se ti i ja sreli ona šuma o kojoj sam ja nekad maštao i izabrao da mi bude dom.»

    Ja se zamislih nad njegovim riječima, pa ga kratko zapitah:

    «Kako se zove ova šuma?»

    «Ova šuma nema imena, ona možda i ne postoji, ona je i stvarna, a i nije stvarna. Jedino što je sigurno da postoji u mome srcu jer sam ja dio nje i ona mene. Ovog jutra, kada smo te ugledali da se penješ uz vrleti planine, rekosmo šuma i ja – daj da prigrlimo bar na tren ovog dječaka koji trazi svoju dolinu ne bismo li mu kako osvijetlili put da je nađe.»

    Stajao sam još uvijek na mjestu, nijem. On se smiješio dobroćudno. Zapita me kratko:

    «Misliš li da ćeš sad da nađeš dolinu koju tražiš?»

    Ja se osmjehnuh na te riječi, koje osjetih kao ohrabrenje, i samo izustih:

    «Da!»

    «Onda je traži i ne zaboravi da osluškuješ svoje srce jer ono najbolje zna da li si nešto našao i šta je to što si pronašao», namignu mi i nestade naglo iz vidokruga, da sam se na trenutak zapitao da li je taj čovjek stvaran. Ostao je samo panj na kojem je sjedio. Okrenuh se i krenuh nazad prema dolini iz koje sam tog jutra pošao.

    Dolina o kojoj sam maštao da je bila preko planine, tog je dana počela da se rađa i da postaje dio mene, kao što sam na kraju i ja dio nje.

    399 rsd