DOLINA
Šuma u kojoj je živio čovjek o kome ću da pričam ovu priču je bila s one strane planine. Ta strana je meni zapravo bila nepoznata. još kao dijete, dok sam gledao planinu i njene vrhove prekrivene tamnom crnogoricom, zamišljao sam kako je tamo sa druge strane, kada se pređe preko tih vrhova, isto tako nekakva dolina kao ova u kojoj sam živio. Zamišljao sam u toj dolini bistri potok, prekrasne livade proplanke, neku vječnu tišinu, kao kontrast ovoj dolini u kojoj sam se nalazio. Mislio sam da je tamo nekakav zemaljski raj i kako tamo uopšte nema naselja i ljudi. Samo šume, proplanci i taj potok koji je žuborio negdje u mojoj glavi. I mnogo vremena je proteklo od kako sam počeo da negdje u svojoj glavi gradim taj svijet koji se nalazio s one strane.
Bio sam već školarac kada se desio taj izlet. Izlet preko planine. Odlučio sam jednog dana da krenem preko, u svijet koji sam negdje u svojim mislima gradio. I peo sam se uz strme obronke planine iznad mog grada. Išao sam puteljcima koji su bili dobro uhodane staze mnogih koji su prolazili tim proplancima. Početak je nagovještavao prekrasan doživljaj. Još uvijek sam, kad bih na trenutak zastao da se odmorim, pogledom odozgo gledao grad u kojem sam rastao. Nakon izvjesnog vremena šume su zamijenile proplanke i ja sam počeo da dublje zalazim u njih. Nisam osjećao strah, radostan negdje u sebi zbog tog puta u nepoznato. Šuma je ispočetka bila bjelogorična i sunce me milovalo svojim zrakama koje su stidljivo prolazile kroz krošnje drveća i nalazile put prema zemlji i stazi kojom sam hodao. Kada sam već prešao dublje u crnogoričnu šumu, gdje su visoke jele i borovi pravili veliku hladovinu, počeo sam da osjećam i laganu svježinu koju ta šuma može da pruži u ljetnjom danu.
I onda sam ga sreo. Sjedio je na panju. Bio je neobrijan. Kosa mu je bila sijeda. Imao je plave oči i prodoran pogled. Nije me uplašio, izgledao je dobroćudno. Prišao sam mu.
«Šta ti radiš ovdje?», zapita me.
«Idem na drugu stranu planine da vidim dolinu koja tamo leži, možda je ona ljepša od ove iz koje dolazim.»
On se samo nasmija. Osjećao sam se zbunjeno. Nisam znao šta da ga pitam. On osjeti moju zbunjenost pa mi reče:
«Pa nema nikakve doline iza, iza ovog vrha na koji se penješ se nalazi druga planina, još veća od ove na kojoj se sad nalazimo. A iza nje još veća i ko zna gdje je ta dolina koju ti tražiš. Preko sigurno nije.»
Zacrvenih se i okrenuh se naglo, riješen da se vratim odakle sam i krenuo.
»Čekaj, čekaj. Pa gdje ćeš sad? Nije valjda da odustaješ od svoje potrage?», reče on ozbiljnim tonom.
«Šta da radim kad preko nema doline o kojoj sam maštao?», rekoh.
«Pa ti nisi ni tražio dolinu.», dodade on. «Ti si krenuo jutros u ovu planinu da bi sreo mene. Negdje u tvojoj glavi je bila ta misao o dolini, ali iza te misli je bio zapravo bijeg iz onog života dole u gradu.»
Pogledah ga nijemim pogledom koji je tražio objašnjenje jer ono što mi je govorio mi nije bilo jasno. On nastavi:
«Svi mi nešto tražimo. Svi mi negdje idemo. Ali sve što tražimo, druge doline, gradove, rijeke, šume, polja – sve je to tu, pored nas. Neke doline ili šume su ljepše, neke su svetlije, neke mračnije. Isto kao i ljudi. S tom razlikom što su mnogo ljepše te šume i rijeke ukoliko su dalje od ljudi. I ta dolina koju ti tražiš, ona je zapravo u tebi, treba samo da otvoriš svoje srce i da je ugledaš u onoj ljepoti kojom si je zamišljao. Isto tako kao što je ova šuma gdje smo se ti i ja sreli ona šuma o kojoj sam ja nekad maštao i izabrao da mi bude dom.»
Ja se zamislih nad njegovim riječima, pa ga kratko zapitah:
«Kako se zove ova šuma?»
«Ova šuma nema imena, ona možda i ne postoji, ona je i stvarna, a i nije stvarna. Jedino što je sigurno da postoji u mome srcu jer sam ja dio nje i ona mene. Ovog jutra, kada smo te ugledali da se penješ uz vrleti planine, rekosmo šuma i ja – daj da prigrlimo bar na tren ovog dječaka koji trazi svoju dolinu ne bismo li mu kako osvijetlili put da je nađe.»
Stajao sam još uvijek na mjestu, nijem. On se smiješio dobroćudno. Zapita me kratko:
«Misliš li da ćeš sad da nađeš dolinu koju tražiš?»
Ja se osmjehnuh na te riječi, koje osjetih kao ohrabrenje, i samo izustih:
«Da!»
«Onda je traži i ne zaboravi da osluškuješ svoje srce jer ono najbolje zna da li si nešto našao i šta je to što si pronašao», namignu mi i nestade naglo iz vidokruga, da sam se na trenutak zapitao da li je taj čovjek stvaran. Ostao je samo panj na kojem je sjedio. Okrenuh se i krenuh nazad prema dolini iz koje sam tog jutra pošao.
Dolina o kojoj sam maštao da je bila preko planine, tog je dana počela da se rađa i da postaje dio mene, kao što sam na kraju i ja dio nje.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.