Lorry Medlin
-
(0)Od : Lorry Medlin
Poslovni aranžman
1.000 rsdMožda je sve moglo biti drugačije, ali u nekom drugom životu, pomislio je zagledan u hrpu poslovnih pisama koja su ležala na stolu, spremna za potpis. Sem njih, imao je još gomilu obaveza za taj dan, ali nakon novog poziva od kuće, više nije mogao da se koncentriše na posao.
Ustao je od stola i stao pored prozora. Sipila je kiša. Prohladna magla širila se nad gradom. Po takvom vremenu, nije mu se napuštala kancelarija, uprkos činjenici da ne može otkazati poslovni sastanak, no nije mu se ni ostajalo u njoj zbog razgovora koji je, takođe, morao da obavi tog jutra. Iako je važio za čoveka sa taktom, plašio se da u takvom raspoloženju, odnosno neraspoloženju, neće imati dovoljno strpljenja i hladnokrvnosti da sprovede u delo ono što je naumio. Vratio se do stola i uzeo mobilni telefon nadajući se da je Fernando još u zgradi. Prepustiće izbor njemu.
− Fer, još si u kancelariji? – upitao je čim mu se javio.
− Upravo krećem. Nešto si zaboravio da mi kažeš?
− Ne. Molim te, dođi u moju kancelariju! Odlučio sam da, ipak, ti razgovaraš sa kandidatima… kako bih mogao još malo da prostudiram ponudu pre sastanaka. Površno sam to sinoć pročitao.
− Ne veruješ u moju procenu? − upita Fernando, iako to stvarno nije mislio.
− Ma, daj, ne zezaj! Nisam baš raspoložen… Bojim se da bi mogle pobeći čim me ugledaju − reče skoro nestrpljivo, najednom želeći da napusti kancelariju što pre. − Ako se uopšte neko javio na oglas.
− Stefanija reče: nekoliko njih. Razumem te, ali… možda bi, ipak, bilo bolje da lično odabereš.
− Verovaću u tvoj izbor. Molim te, tu koju budeš odabrao, dobro proveri. Znaš već…
− Naravno. Treba li prilikom odabira da se vodim nekim posebnim kriterijumom?
− Ne znam na šta tačno misliš…
− Pa na izgled, prvenstveno!
− Da. Bitno je da izgleda pristojno, radi uverljivosti, ali je bitnije da je dovoljno zrela: da zna kada treba da govori, a kada da ćuti.
− Nadao sam se da bi to mogla biti Stela. Vi…
− Nema nas! − prekinuo je Fernandovu započetu misao jer nije imao nameru da sada razgovara i o svojoj bivšoj vezi. − Stela ima svoj put, ja svoj… U jednom trenutku su se ukrstili i to je sve.
− Dobro, dogovoreno! Lepo je to što mi toliko veruješ, ali bacaš me u vatru. Pomozi mi, bar malo… Crnu ili plavu? − Fernando je pokušao da se našali, osećajući nervozu svog sagovornika. Voleo ga je kao brata i zato je uvek bio uz njega, u svakoj situaciji, biće i sada. Mnogo puta je i on stajao uz njegove skute. Obojica su negovali taj bratski odnos, uspostavljen pre mnogo godina.
− Potpuno mi je svejedno. Možeš i za sebe izabrati jednu… Častim! − odgovorio je britko gospodin Sandal i prekinuo vezu. Odložio je telefon na sto i ponovo pogledao u pravcu prozora. Namrštio se prateći trag kišnih kapi na staklu. Njegovo raspoloženje bilo je gore od trenutnog vremena u Londonu, a i jedno i drugo gušili su ga, podjednako, već danima. Čeznuo je za Las Palmasom i trenutkom kada će poleteti tamo iako svestan da mu ovog puta odlazak kući neće biti nimalo prijatan, čak naprotiv.
Valerijano je bio najznačajnija osoba u njegovom životu. Među njima nikada nije bilo laži. Iz tog razloga se osećao tako bedno, ma koliko u tom trenutku njegov postupak bio opravdan − želeo je da udovolji starcu na samrti. On ga je podigao, školovao i naučio svemu. Sav svoj život podredio je njemu i bio mu podrška u svakoj prilici i situaciji, bez suvišnih pitanja, prekora i prebacivanja. I verovao mu je bezgranično − čim je stasao, prepustio mu je kompletno poslovanje dok je on ostao u senci velikog imena. Trudio se da opravda dato poverenje, vodeći firmu skoro besprekorno (i u Španiji i u Engleskoj), vodeći se principima koje je u njega usadio njegov deda, gospodin Valerijano Sandal.
Radio je predano i, iz dana u dan, iz godine u godinu, raslo je bogatstvo i moć Sandalovih. Ispunio je sva dedina očekivanja, sem jednog − da obezbedi nastavak loze, da Sandalovi imaju naslednika. Do ulaska u četrdesete, prećutno mu je to prebacivao, a onda je počeo otvoreno da negoduje govoreći da je Bog stvorio čoveka i kao obavezu mu dao samo jedno − da se umnoži. Ako jedan čovek ne ispuni svoju praiskonsku obavezu, bit postojanja, onda je njegov život ništavan, kao da ga nije ni živeo, jer iza nas ostaju samo naša deca kroz koju nastavljamo da živimo i nakon što nas prekrije prašina. Valerijano je bio neumoljiv u svojim nastojanjima da njegov unuk formira porodicu za njegova života.
Bio je više umoran od dedinih pritisaka s obzirom na to da nije imao ni najmanju želju da se vezuje za bilo koga, posebno ne emotivno. Nijedna od žena sa kojima je bio, a bilo ih je, nije u njemu probudila tu želju. Veze u kojima je bio uglavnom su se svodile samo na fizičku privlačnost, brzo bi planule i brzo se ugasile, ne ostavljajući za sobom neki poseban trag pošto se, u krugovima u kojima se kretao, nekako sve svodilo na novac, prestiž, dokazivanje, a on je želeo nešto drugo − njegovo poimanje emotivnog odnosa bilo je ispunjenost srca i duše onim što se novcem ne kupuje i drugima ne pokazuje radi reklame. U raskoraku između željenog, onoga o čemu je maštao samo u ranoj mladosti, i činjeničnog, predao se poslu verujući da je negde u zvezdama zacrtana sudbina svakog čoveka i da treba da bude zadovoljan onim što ima. Organizovao je svoj život onako kako je mogao i bio je zadovoljan njime. Valerijanova bolest, koju je izgleda dugo skrivao, poremetila mu je ustaljeni tok s obzirom na to da je on bio noseći stub njegovog života, neko koga je mnogo voleo i kome je mnogo dugovao.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Raul
1.200 rsdPoglavlje 1.
Sa velikog trema u panamskom stilu pružao se umirujući pogled na korito LaVile koja je vijugala između nepreglednih plantaža kafe, šećerne trske i banana. Bila je sezona suše pa je reka bila čista i neboplava, na površini vode kupao se još jedan letnji dan na smiraju. Na obodu negovanih polja, levo od trema, nalazila se Emanuela, odnosno njena glavna građevina sa pomoćnim objektima, a sve dokle pogled seže pripadalo je hacijendi.
Raul Ignjasio stajao je na tremu svoje novoizgrađene kuće zagledan u prizor u kojem bi mogao uživati bilo koji čovek na ovoj planeti, bilo koji sem njega. Gušila ga je usamljenost, čak i topao letnji vazduh mirisao je na samoću. S čežnjom je gledao u Emanueline crvene krovove u daljini koji su počeli poprimati tamniju boju zbog sumraka koji je nadirao s planinskih vrhova Kordiljera. Na tren je zatvorio oči vraćajući u sećanje dane i večeri koje je proveo tamo. Nije sve bilo med i mleko, ali je bio srećan onoliko koliko mu je dozvoljavao život koji mu je podario Bog.
Seta mu je zaposela srce zbog sećanja na sve ono što je ostavio iza sebe… svojom voljom. Oseti tupu bol koja mu na tren prože grudi. Na Emanueli se sada spremaju za večeru… Valdina, kuvarica koja je zamenila ostarelu Marisol, užurbano postavlja sto za obedovanje, brojeći po sto puta pribor i čaše za vodu, za sok, za vino… i okreće nagore salvete sa amblemom hacijende jer zna da tako voli dona Tesa. Ne plaši se ona mlade gazdarice, ali želi da joj udovolji jer ona to zaslužuje, a i kada svi nagrnu u trpezariju, biće nemoguće uraditi bilo šta drugo sem izneti hranu. Prvo će utrčati dvanaestogodišnji blizanci Lukas i Markos, a odmah za njima devetogodišnje bliznakinje Nero i Bruna. I… svađaće se oko mesta za stolom jer devojčice ne daju za pravo svojoj braći da samo oni mogu sedeti u čelu, odmah do Magnusa, svog oca. Potom će ući Tesa, još lepa i vitka uprkos dvema blizanačkim trudnoćama, neprospavanim noćima i radu u kome je učestvovala rame uz rame sa Magnusom kako bi Emanuela bila to što sada jeste, vodeća hacijenda u Ereri, i počeće da smiruje uzavrele strasti svoje dece pre nego što u trpezariju uđe don Magnus Holton. A onda će ući on, njegov stariji brat, polubrat, i nekoliko trenutaka s ponosom gledaće u svoju dečurliju zajapurenu od svađe, skrivati osmeh i praviti se strog… Termiš… I izgovoriće ono čuveno: „Dosta više, kazniću vas! Sekirate majku…”
Nesvesno i tužno se osmehnuo. Koliko mu je sve to nedostajalo! Kako bi voleo da je večeras tamo i da sedne u čelo, odmah do brata, a prekoputa Kruza… i da za stolom sva mesta budu popunjena. Kruz, gde si sada?, kroz glavu mu prođe pitanje, još jedna bol sa kojom živi i sa kojom ne zna kako da se nosi. Uzdahnuo je i ušao u kuću. Dočekala ga je hladnoća, ali ne od rashladnih uređaja već od mrtve tišine, grobne. Ponovo je osetio probadanje u grudima. Ušao je u trpezariju i brzo pogledom preleteo preko praznog stola, ta praznina ga je bolela mnogostruko više od onih praznih stolica na Emanueli.
Sipao je čašu čistog viskija i ponovo se uputio u svoju radnu sobu. Tu se osećao najprijatnije, među svojim knjigama, kodovima i algoritmima. Tu je jedino mogao da ćuti a opet da priča, programskim jezikom, i bio je maher za oboje – najveći ćutolog među ljudima i najpoznatija pričalica među programerima. Među ljudima je ćutao jer posle svega što se dogodilo smatrao je da nema prava da se oglašava, a vezao je na programskim jezicima kako bi svojim blistavim umom, znanjem, nadomestio ono što je uskratio sebi i svojim bližnjima. A uskratio je sebe sebi, braći, Tesi… a učinio je to… vrag će ga znati zašto. Tako se priča na hacijendi, tako misli većina, a razloga je mnogo, možda i neosnovanih, a među njima i pravi – koji zna samo on.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Tesa – prvi deo serijala „Igra ćutanja“
1.200 rsdPoglavlje 1.
Simon je skoro nezainteresovano posmatrala cimerku koja je veoma pažljivo čitala nešto na svom laptopu. Uživala je u ispijanju prve jutarnje kafe u nedeljno jutro i gledala u prazno sve do momenta kada se začuo uzdah devojke koja je sedela prekoputa nje. Na licu Tese Ignjasio pročitala je zabrinutost i to je probudilo Simonino interesovanje. Dobro je poznavala svoju cimerku i njen uzdah je trgao, ukazujući na to da za njega postoji ozbiljan razlog, jer Tesa nikada ništa nije radila nepromišljeno, pa ni uzdisala. Što bi se reklo – ona je bila osoba koja je uvek triput merila, a jednom sekla.
– Problem? – upita Simon, srkućući kafu.
– Mogao bi biti – promrmljala je Tesa, mašivši se za još jedan keksić s kokosom.
– O čemu se radi? – Simon je postavila novo pitanje iako svesna da će teško izvući neku informaciju iz gospođice Ignjasio ukoliko ona sama ne odluči da joj kaže. – Nešto što bi trebalo i ja da znam?
Tesa nikada nije prestala da je fascinira, čak ni sada, posle toliko godina koje su provele zajedno. Kod Tese je bilo nečeg veoma neobičnog i nedokučivog, nečeg za šta Simon nije bila sigurna da ga i sama poseduje. Njena cimerka imala je neku moć kojom je privlačila ljude, moć sastavljenu od više segmenata, počev od nesporne latino lepote pa do neke topline kojom je zračila. Duga crna kosa, tamnoputi ten i ugljen-crne oči, bili su kombinacija koja je većinu ostavljala bez daha, već na prvi pogled.
Kada su se prvi put srele, gotovo pre osam godina, Simon je osetila zavist prema mršavoj devojci sa tajanstvenim pogledom. Međutim, njena zavist nije trajala dugo. Nakon nekoliko razmenjenih rečenica, kupila ju je toplinom i razboritošću. Mada su bile istih godina, Tesa je imala zrelost, stav i nepokolebljivost, ali i nekakvu tugu koju je Simon nagonski osećala. Povremeno bi hvatala njen setan pogled, neretko i prazan, onaj koji gleda kroz čoveka kao kroz prozorsko staklo. Iako su dugo delile i stan i posao, Simon nikada nije uspela da dopre do Tesinog stvarnog bića, onog što je nosila duboko u sebi, jer Tesa je spadala u osobe koje se ne otvaraju lako i to joj je davalo notu mističnosti. I nakon osam godina, ona je ostala ista, još je u njoj bila ta blaga melanholična tajanstvenost, aura koja je odvajala od ostalog sveta i zatvarala u neki tajanstveni i nepovredivi prostor.
– I? – Simon znatiželjno podiže obrve u iščekivanju da joj cimerka bar nagovesti čemu njen zabrinuti izraz lica pošto je smatrala da ne bi trebalo da ima razloga za to. Prevazišle su poteškoće koje su imale na početku osnivanja svoje zajedničke dizajnerske firmice, a time i one vezane za egzistenciju.
Simon na trenutak odluta u prošlost. Setila se svog odlaska iz roditeljske kuće… iz obesti. Njeni roditelji su dobrostojeći apotekari, a ona njihovo jedino dete koje u jednom trenutku nije znalo šta želi pa je došlo na ideju da se osamostali. Želela je da živi sama i da joj niko ne popuje. Međutim, kao i ostali tinejdžeri sa takvim porivima, nije bila svesna šta sve podrazumeva samostalnost. Ona ima i lice i naličje, svoju cenu, i ako nisi sposoban da je platiš, ili ćeš se podvijenog repa vratiti roditeljima ili ćeš postati niko, pogotovo u velikom gradu kakav je Panama Siti. Zahvaljujući Tesi, Simon nije doživela nijedno od to dvoje.
Dve bandoglave devojke spojila je umetnost, ljubav prema slikarstvu. Srele su se u školi slikanja, poklopile su im se energije i ubrzo su počele da dele stan. I ne samo stan, već i ostale životne brige. Simon se blago namršti sećajući se kako joj Tesa nikada nije rekla odakle joj novac za prilično skupu školu slikanja, jer bilo je očigledno da nije rođena u velegradu iako je imala vaspitanje i manire. Simon je platila školu novcem koji joj je dala majka kada je odlazila iz kuće, uz napomenu da dobro razmisli želi li spiskati novac na nekakvu zgubidan školu pošto je za njene roditelje umetnost, a posebno razmazivanje boja po platnu, bilo nešto od čega se ne može živeti. Kasnije, Simon se i sama uverila da su bili u pravu.
Simon i Tesa, ubrzo nakon prvog susreta, počele su zajedno da žive. Zanosile su se mišlju da će postati velike umetnice. Sanjale su svoja platna izložena u najeminentnijim svetskim galerijama, slavu i putovanja širom sveta, ali stvarnost je bila malkice drugačija od njihovih snova. U današnjem svetu gde se neretko više vrednuje nešto drugo, a ne talenat i kvalitet, teško je naći svoje mesto, a skoro nemoguće preći stepenike od nepoznatog umetnika entuzijaste do priznatog umetnika koji živi od svog rada. Dok su one sanjale, slikale svoja platna i maštale kako će baš te slike zauzeti mesto na najpoznatijim svetskim izložbama, njihovi novčanici su se lagano tanjili i samostalnost je došla po svoje. Nakon mnogo bezuspešnih pokušaja da prodaju neko platno u neku od panamskih galerija, shvatile su da će ostati na ulici bez prebijene pare. Razočarane ili otrežnjene od mladalačkog zanosa, manule su se ćorava posla i okrenule stvarnosti u kojoj su se nalazile.
Dugo vremena su radile po restoranima, kafićima i samoposlugama dok nisu uštedele dovoljno novca da pri kraju meseca ne razmišljaju kako će platiti kiriju za stan. A onda… Jednog dana Tesa je donela polovan računar i nekoliko priručnika za veb-dizajn, obavestivši Simon da je došla na ideju kako da iskoriste svoj slikarski talenat. Pokretač ideje u Tesinoj glavi bio je sasvim običan razgovor sa jednom od stalnih mušterija restorana u kom je radila. Gospodin Manolo, vlasnik auto-placa, dok je jeo svoj uobičajeni obrok – crveni pasulj u tortilji od spanaća – požalio joj se kako dizajneri reklama deru za svoj rad i da je i on među odranima. Njegovo jadikovanje u Tesi je pritislo ono dugmence on.
Svaki slobodan trenutak provodile su u učenju i savlađivanju veštine izrade prezentacija, a zatim i dizajniranja vizit-karata, logo-znakova, veb-stranica. U početku je bilo jako teško, prvenstveno pronaći bilo kakav posao koji bi mogle da odrade. Danima su išle od lokala do lokala, bukvalno moleći da nekome urade bar reklamni listić, sve do momenta kada se na njihove molbe smilovao gospodin Salvatore, lokalni poslastičar kome posao i nije baš dobro išao od ruke. Pogodili su se da on kupi potrebni materijal za štampanje, a one da odrade reklamu, pa ukoliko to doprinese boljoj prodaji njegovih kolača, mogu se i nadati nekoj nadoknadi za uloženi trud.
Bile su prepune ideja i reklamni pano brzo je osvanuo na ulazu u poslastičarnicu. Ljudi su zastajkivali ispred njega, a zatim i počeli ulaziti u radnju, jer mnogi se nisu mogli odupreti želji da probaju poslastice koji su mamile sa reklame – pečene banane prelivene medom, pitu od borovnica ili sok od zove čiji se slatkasti ukus skoro mogao osetiti samo od gledanja u mehuriće koji su se prelivali iz prepune čaše i klizili niz pano sve do njegove donje ivice. Prodaja kolača se poboljšala i gospodin Salvatore im je isplatio prvi novac koji su zaradile upotrebivši svoj umetnički talenat. Posle njega radile su reklamne listiće za piljaru na uglu njihove ulice, pa logo za piceriju u kojoj su često doručkovale, i tako… malo-pomalo, od usta do usta, počele su sticati mušterije. Od dizajniranja reklamnih listića stigle su do dizajniranja veb-stranica i korica za knjige. Otvorile su i dizajnerski studio. Simon se bavila dizajnom veb-stranica, a Tesa ilustrovanjem knjiga. Tako su obe uspele da unovče svoj umetnički dar i da sebi obezbede pristojan život.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Kad ljubav izda
900 rsdII
Sledećeg jutra Lora je ustala veoma rano iako je bila subota. Loše je spavala zbog nervoze koja nije nestala ni po ustajanju, još se i pojačala, a sve zbog utisaka vezanih za prethodno veče. Čudno! Nije toliko razmišljala o neprijatnosti koja joj se dogodila koliko o tamnoputom neznanacu, malo-malo pa bi joj zaposeo misli, tačnije njegove oči… oči boje… lešnika. Nikako se nije mogla osloboditi njihovog pronicljivog pogleda, kao ni utiska da je pred njim ispala prava glupača − lakomislena i nepromišljena. Nije znala zašto, ali bilo joj je krivo zbog toga. On se verovatno sretao sa ženama tog tipa, zaključila je vraćajući u sećanje njegovo ponašanje prema njoj. Jeste da joj je pomogao, ali bilo je očigledno da se sve vreme zavitlavao.
Ispila je poslednji gutljaj prve jutarnje kafe i pogledala na sat. Čekala je 9 h kako bi pozvala banku i prijavila krađu kartica. Spustivši praznu šoljicu na kuhinjski pult, pošla je da potraži svoj mobilni jer u njemu su joj bili svi važni brojevi.
Bezuspešno je rovarila po torbi, nije bio u njoj. Ponovo se vratila u prethodno veče kako bi se setila kada ga je poslednji put držala u ruci. Sinoć u autu, na gotovs, za svaki slučaj. Bilo je dovoljno samo da pritisne 1 na njegovoj tastaturi i zazvonilo bi kod inspektora Velsa. Tu vrstu zaštite dobila je nakon zabrane Peteru, njenom bivšem mužu, da joj se približava na manje od 100 metara. Osetila je mučninu pri samoj pomisli na njega. Uzdahnula je i oterala sećanja, pokušavajući da se seti gde je ostavila telefon. Bila je sigurna da je sinoć pri izlasku iz automobila telefon gurnula u torbu. Nakon još jednog pokušaja da se seti gde ga je ostavila, izgubila je strpljene, prišla fiksnom telefonu i okrenula svoj broj. Telefon je zazvonio.
Aleksandar se vozio prema svojoj kancelariji. I tog dana imao je mnogo posla, često mu je dan bio prekratak za obaveze koje su mu visile nad glavom. Pred njim je upravo bio jedan takav dan, kratak za sve ono što treba da obavi. Razmišljao je kako da se organizuje i postigne sve. Tok njegovih misli prekinuo je nepoznat zvuk. Neki instrumental dolazio je iz pravca suvozačkog mesta. Nagnuo se i na patosnici video mobilni telefon koji nije prestajao da zvoni. Odjednom se setio prethodne večeri i na usnama mu je zatitrao vragolast osmeh.
− Halo! − javio se.
Lora je čvršće stegla slušalicu. Prepoznala je glas i osetila nelagodu u stomaku.
− Halo! − začula je ponovo sa druge strane.
− Dobro jutro! Lora ovde, devojka od sinoć…ako se sećate… − zastala je i malo pročistila grlo. − Javljate se na moj telefon… ispao mi je sinoć. Pa, treba mi… mislim, telefon! − dodala je brzo.
− A, tako… Kako, Nora?
Iako je dobro čuo kako se zove, namerno je izgovorio pogrešno ime zbog one neodoljive želje da je zadirkuje, nešto ga je podsvesno teralo na to. − Ah… − uzdahnuo je, tobože. − Ponadao sam se da si ga namerno ostavila, u želji da me vidiš ponovo.
Svašta, šta on umišlja?!, pomislila je ljutito.
− L o r a! − rekla je, naglašavajući svako slovo. − Vi se očigledno dobro zabavljate, ali pogrešili ste! − dodala je. − Meni je telefon preko potreban!
− L o r a… − ponovio je za njom, isto tako naglašeno i pomalo otegnuto. − Moraćeš da dođeš po telefon… Hotel In, Avenija Spring Grove 14.
− Hotel?! − upitala je, ne mogavši da sakrije neprijatnu odbojnost u glasu.
Aleksandar se glasno nasmejao. − Ne brini, nije nikakva ponuda. Jedino, ukoliko se u međuvremenu ne predomisliš, pa ti meni ponudiš nešto… − rekao je kroz smeh, a zatim je nastupila kratka pauza potpune tišine. On je zaćutao jer ona nije reagovala na njegove reči, a ona je ćutala jer joj je najednom tako snažno zalupalo srce da nije mogla da progovori. − Telefon će biti na recepciji − ponovo je začula njegov glas, ali sada miran i staložen. To ju je iziritiralo, opet se zabavljao na njen račun.
− Drski ste! − odbrusila je i zalupila slušalicu.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Imaju me tvoje misli
1.360 rsdTog dana…
Sebastijan Katano užurbano je zatvarao drvene žaluzine na prozorima svoje kuće, mrmljajući ljutito sebi u bradu. Nije voleo loše vreme, pogotovo ne vetar, on ga je činio nervoznim i lenjim. Tamni, skoro crni oblaci približavali su se strahovitom brzinom sa pučine kopnu, vukući za sobom kišu. Olujni vetar brisao je sve pred sobom i valjao more praveći ogromne talase koji su udarali u okomite litice i sa velikom bukom ponovo se stropoštavali u nemirno more.
U tom delu Kalabrije, tačnije u okolini Pelara, retko su nailazile takve oluje jer ga je štitila Sicilija koja se nalazi tačno prekoputa, ali ovog puta to nije bio slučaj. Sve je obećavalo jedno olujno popodne sa jakim padavinama nad celim najjužnijim poluostrvom Italije. Počinjale su prve krupne kapi kiše kada je izašao poslednji put na verandu da dozove svog psa.
„Kalo!”, uzviknuo je ljutito, tražeći pogledom crnog labradora. „Kalo!”
Obradovao se začuvši njegov lavež koji je dopirao iz daljine pokušavajući da nadjača fijukanje vetra i zvuk gromova koji je uveliko parao uši. Ubrzo ga je i video kako se velikom brzinom spušta niz padinu. Sebastijan je čekao na ulaznim vratima kako bi ga pustio u kuću. Kalo je znao da odluta, čak i da lovi, ali nikada se nije udaljavao tako daleko od Sebastijana, posebno ne po nevremenu. Jako dobro je predosećao loše vreme i uvek bi pre početka kiše zauzeo svoje mesto na verandi i sa bezbedne udaljenosti posmatrao dobovanje kišnih kapi.
Brzo se našao ispred, ali nije se popeo na verandu niti pokušao da uđe u kuću. Stao je ispred Sebastijana i nastavio da laje i to veoma glasno. Gledao ga je pravo u oči, kao da želi nešto da mu kaže.
„Šta je bilo, druže? Plaši te grmljavina? Hajde u kuću!” Sebastijan se okrenuo da uđe unutra, a pas je još jače zalajao ne pomerajući se s mesta. „Šta je sa tobom danas?”, upitao je gospodin Katano. „Kalo?!”
Na njegove reči pas se okrenuo i ponovo se počeo udaljavati od kuće, stazom prema liticama.
Nešto nije u redu, prošlo je Sebastijanu kroz glavu. Brzo je obuo gumene čizme, navukao kišnu kabanicu i pošao za Kalom savijene glave, jedva zadržavajući kapu koja ga je koliko-toliko štitila od naleta kiše. Da se neko nije nasukao? Najavili su nevreme, niko ne bi ribario po ovakvom vremenu. Mora da je more izbacilo neku olupinu i on radoznalac laje! Kalo, iščupaću ti uši za ovu šetnju!
Pas je stajao na vrhu i čekao da se Sebastijan približi, a zatim nastavio da trči prema stenama. Već je padala veoma jaka kiša. Popevši se na brdo i pogledavši u pravcu psa, Sebastijan je primetio ljudsku figuru na samoj obali, na samim hridima iznad klifa. Zastao je za trenutak posmatrajući figuru koja je stajala zagledana u pobesnelo more. Kada se još malo približio, video je da je to žena. Buka mora, udaranja talasa o obalu, vetra i kiše, zaista je bila zaglušujuća, tako da nepoznata osoba nije ni čula lavež psa niti njihovo približavanje. Odakle si se ti stvorila i šta li tražiš ovde?, pomislio je Sebastijan Katano.
„Hej! Hej…Vi!”, povikao je glasno, pokušavajući da nadjača huk vetra i mora, veoma ljut što se po takvom nevremenu našao na tom mestu. „Hej!”, uzviknuo je još jednom približivši se nepoznatoj osobi na svega dvadesetak koraka.
Njegov uzvik je bio propraćen Kalovim lavežom. Žena je odskočila u stranu i okrenula se prema njima.
„Šta radite? Š-šta raaaditeee?”, vikao je Sebastijan veoma glasno, ljutito osmotrivši ženu, pokušavajući da zadrži kapu na glavi.
Vetar je nemilosrdno šibao, nanoseći kišu skoro u mlazevima. Muškarac i pas su se približili ženi još korak-dva. Bila je mlada, duge kose vezane u rep. Kiša joj je šibala lice, tako da se nije primećivalo da plače. Suze su se mešale sa kišom. Svetloplava haljina natopljena vodom i slepljena uz telo pokazivala je mršavu figuru. Uprkos kiši i tome što joj nije mogao osmotriti lice, po držanju tela shvatio je da se radi o nekome ko želi da naudi sebi. Ispružila je ruku prema njemu, kao da želi da ga zaustavi i povikala:
„Ne prilazi!”
Drhtavi glas ugušila je buka izazvana igrom mora i vetra. Stajala je skoro na samoj ivici ambisa. Sebastijan se uplašio da bi je sledeći nalet bure mogao oboriti u pomahnitalo more puno hridi i oštrog kamenja. Znao je, ako se to dogodi, pad će biti smrtonosan. Koraknuo je prema njoj, ali ostao je ukopan u mestu kada se i ona pomerila korak unazad.
„Ne! Ne prilazi!”, vrisnula je.
Jedva je razaznao reči koje je vetar nosio u etar.
„Neću, neću!”, doviknuo je panično. Nikada nije bio u takvoj situaciji. „Stani! Pomeriiii se od iviceee!”, vikao je, pokušavajući da nadjača oluju. „Vetaaar…oboriće teee… u more!” Misli Katano, misli!, ponavljao je u sebi.
Do nje je dopirao ispresecan glas nepoznatog muškarca. Drhtala je od hladnoće, ali više od nemoći i bezizlaznosti u kojoj se našla. Želela je to da učini, samo da sklopi oči i nestane.
„Tooo… To…i žeeelim! Kad…k-kad već nemam…hrabrosti da sama skočim!”, stizao je na mahove njen glas do Sebastijana.
Nije čuo šta je tačno rekla, ali mu je bilo kristalno jasno šta joj je namera. Cela njena figura odavala je utisak rastrojenosti, ali i nesigurnosti. Osvrtala se. Čas je gledala u njega, čas u more iza sebe. Unezvereni pokreti glave, opuštena ramena, ruke koje vise niz telo, šake stisnute u pesnice… O, moj Bože! Sledio se.
Primakao se još jedan korak bliže u momentu kada je pogledala iza sebe, munjevito razmišljajući šta da radi i kako da je spreči u onome što je namerila. Od nje ga je delilo, možda još devet-deset koraka, ali to je bilo jako dugačko za datu situaciju. Čak i da potrči, ne bi stigao da je uhvati, ako odluči da skoči.
„Heeej!”, viknuo je ponovo, pokušavajući da nadjača buku mora. „Nee…Hej! Hajde, dođi!”, ispružio je ruku prema njoj. Isuse Hriste, skočiće! „Ne, ne, ne… ”, ni sam nije znao koliko je puta izgovorio tu reč. Ništa mu drugo nije padalo na pamet, a i da jeste, sigurno ga ne bi čula, vetar i kiša su se pojačavali.
„Želim da umrem!”, viknula je.
Opet je nije dobro čuo, ali je nekako sklopio glasove koji su doprli do njega. Naježio se, svaka dlaka na telu mu je stajala dupke. Kalo je nemirno trčakarao tamo-vamo, krenuo bi prema ženi, pa se vratio i motao oko Sebastijanovih nogu. I životinja je osećala ozbiljnost situacije. A ona kao da je u bunilu, kao da je u transu, samo se tresla, vikala, mrmljala, osvrtala se… kao da joj je um razdvojen od tela.
„…da umreeem!”, počelo je odzvanjati u Sebastijanovoj glavi, a on se počeo moliti: Bože, molim ti se, imaj milosti! Molim ti se, ne dozvoli…
Tog trenutka svetlost munje na kratko je obasjala stenje. Vatrena strelica rasporila je modro nebo i spustila se u nemirno i skoro crno more. Prolomio se još jedan snažan udar groma, žena je refleksno zatvorila oči i rukama prekrila uši. Taj trenutak je bio dovoljan da se Sebastijan u dva skoka nađe pored nje i uhvati je za ramena. Odvukao ju je na bezbednu udaljenost i dobro prodrmusao.
„Šta je teeebi, ludačooo?!”, vikao je na sav glas.
Nije ga gledala, osetio je kako se trese kao prut pre nego što će početi lagano da klizi iz njegovih ruku. Onesvestila se. Podigao ju je u naručje i brzim koracima pošao ka kući, Kalo ga je pratio u stopu, ali više nije lajao.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Odbačena
900 rsdII
Otac je očekivao važan poziv i pošto je morao da izađe na nekoliko sati, ostala je u kancelariji da dežura pored telefona. Nije bio prvi put da mu pomaže u letnjem periodu kada je bila slobodna od fakultetskih obaveza. Interesovalo ju je sve vezano za proizvodnju vina, mislila je da će se, kada završi studije, zaposliti u porodičnoj firmi i da će svojim radom doprinositi njenom napretku. Volela je Lázaro, volela je imanje koje su imali, nepregledne vinograde, male divlje plaže i ljude koji su je okruživali. Nije bila zlopamtilo, brzo bi zaboravljala Fionine nestašluke i male smicalice, gledajući na nju kao na nekoga ko još traži sebe. Zaboravljala je i na to što je majka uvek bila na Fioninoj strani, i što joj se ponekad činila dalekom i stranom. Taj nedostatak bi joj uvek nadoknađivao otac, sa njim je osećala veću i istinsku povezanost.
Često je prisustvovala njegovim poslovnim sastancima, upijajući svaku izgovorenu reč, jer joj je stalno govorio kako je ono što piše u knjigama jedno, a praksa nešto sasvim drugo.
Setila se očevih reči.
„Emice, moram da izađem, vratiću se brzo, trebalo bi da se sastanem sa jednim veoma važnim potencijalnim kupcem. Ako slučajno pozove ili stigne pre mene, odmah mi javi i budi veoma ljubazna sa njim!”, rekao joj je izlazeći iz kancelarije.
„Ne brini, oče!”, dobacila mu je, posmatrajući rasuta dokumenta po očevom radnom stolu.
„Ebi!”, pritisnula je taster na telefonu i pozvala očevu sekretaricu. „Molim te, uputi tog uvaženog gosta kada stigne u očevu kancelariju, nadam se da nije neki davež! Moraću malo da ga zabavljam dok se otac ne vrati.”
„Ooo, on davež? Nikako!”, zakikotala se Ebi.
„Poznaješ ga?”
„Naravno, a volela bih da ga upoznam i malo bliže i malo bolje!”
„Ebril, uozbilji se!”, blago ju je prekorela Emilija. Sekretarica njenog oca bila je nekoliko godina starija od nje i sa njom je imala jako dobru komunikaciju. „Treba li n e š t o da znam o dotičnom gospodinu?”
„Mmhhh, njam, njam… Slatkiš! Rado bih ga smazala za večeru!”
„A, to! Trebalo je da znam! Onda se ne brinem!”
„Nema te koja ga ne bi poželela, veruj mi!”, rekla je Ebril sasvim ozbiljno. „On je… kako da ti kažem… pravi dasa, ali i veliki ženskaroš! I ne verujem da te neće primetiti, kao i ti njega!”
„Ebi, ne preteruj! Šta ima da me primeti?! Ništa na meni nije za primećivanje što bi se dopalo takvom zavodniku”, uzjogunila se Emilija.
„Bože, nemoguća si!”, coknula je Ebi. „Ja bih sve dala da imam te tvoje oči i taj tvoj struk! Interesuju li tebe muškarci uopšte?”
„Bože me sačuvaj! Naravno! Samo… Pa, neću valjda da naskačem na svakoga koga vidim?!”
„Uf! Mogla bi malo da flertuješ, zabavno je! Uči, treba da zavedeš pravog!”
„Ma, daj! Još nemam nameru da se vezujem za bilo koga. A što se tiče zavođenja… bljak! Praviću mu društvo, ukoliko otac zakasni ili… Hoćeš li da se zamenimo?”, zakikotala se vragolasto Emilija.
„Kako misliš?”
„Pa, lepo! Ja ću sesti na tvoje mesto, ti dođi ovamo! Dajem ti priliku da budeš sa slatkišem i da ga zavodiš do mile volje! Mene ne privlači ono što žele svi!”, zvonko se nasmejala Emilija.
„A gospodin Riči? Zamisli da me nađe za svojim stolom?”
„Ne brini, reći ću da sam te poslala po neka dokumenta.”
„Pristajem…ali, ne snosim posledice, ideja je tvoja!”
U roku od dva minuta Ebril je ušla u kancelariju noseći sa sobom svoj ružičasti neseser sa šminkom. Emilija je pokupila dokumenta sa očevog stola, otišla u prostoriju pored, a zatim se udubila u čitanje, sve dok je nije prekinulo oštro kucanje na vratima Ebrilinog ureda. Nije ni stigla da kaže ono kratko „da”, kada je u kancelariju ušao visok i krupan muškarac.
„Dobar dan!”, obratio joj se. Njegov duboki melodični glas ispunio je celu prostoriju.
Pogled joj se sreo sa dve sjajne zvezde koje su treptale u njegovim crnim očima, crnjim od bilo koje noći bez mesečine. Telom joj je prošla blaga jeza. Uspravila se u stolici i zategla ramena videvši da je odmerava. Prepoznala ga je, znala je za njega, jer je njegov lik često krasio naslovnice tabloida. Bio je jedan od vlasnika lanca hotela i restorana na rivijeri, hotelijerski i turistički magnat, jedan od najpoželjnijih neženja Italije. Često je bio tema razgovora i u društvu njenih dugarica i svaka se izjašnjavala da bi sa njim rado provela barem jednu noć. Smejala se njihovim glupavim fantazijama, ali… njegova pojava, na samo nekoliko koraka od nje, probudila je i u njoj nešto slično. Osetila je kako je nekom specifičnom energijom i mirisom svežih citrusa ispunio prostoriju u kojoj su se nalazili. Nesvesno je zurila u njega ne mogavši da skloni pogled sa predivnih crnih očiju.
„Gospođice?”, trgao ju je njegov glas. „Ako ste zadovoljili svoju znatiželju ili nešto drugo, da li biste mogli da me najavite gospodinu Ričiju?”
„Kakvu znatiželju?”, upitala je malo višim tonom, pokušavajući da prikrije zbunjenost.
„Posmatrate me, pa…”, bacio je pogled na svoj ručni sat, „…recimo, dobrih tri minuta! Je li to običaj u ovoj firmi: klijent prvo prođe kroz ruke sekretarice ili…?”
„Ne budite drski!”, odgovorila mu je, osećajući kako crveni. „Samo ste me iznenadili!”
„Čime?”, uputio joj je još jedan razarajući pogled, izvijajući ironično uglove punih i lepo oblikovanih usana. „Nadam se da ste u svoj rokovnik upisali moju najavu od prošle nedelje i da ste o tome obavestili poslodavca. Danas sam u stisci sa vremenom, ali… sutra, prekosutra… rado bih se prepustio Vašim rukama.”
„Naravno! Da… Ne!”, rekla je ustajući iza stola kao oparena.
„Pretpostavio sam da je „da”, s obzirom na to kako me odmeravate”, drsko se nasmejao odmerivši njene pune i poluotvorene usne. „Nemam ništa protiv, malo zabave nije na odmet… Recite, kada?!”
Emilija je prekrstila ruke na grudima, zauzimajući odbrambeni stav.
„Ne samo da ste drski, nego ste i bezobrazni!”, rekla je ponovo povišenim tonom.
On je pogledao ispod skupljenih obrva, očigledno ne hajući za njenu ljutnju.
„Zanima me šta je „ne”? Gospodin Riči nije upoznat sa mojim dolaskom?”
„Možete ući u oče… očekivano vreme… Samo, malo ste poranili, gospodin Riči još nije stigao!”, rekla je ljutito. „Da Vam to nije običaj?”
„Šta?”
„Da budete tako nekulturni i nasrtljivi prema tuđem osoblju ili ste isti takvi i sa sopstvenim osobljem?”, rekla je, ne razmišljajući ni ko je on ni zašto stoji ispred nje.
Na trenutak se namrštio i rekao:
„Svako dobije ono što traži!”
Kakav drznik!, pomislila je i brzo pritisla taster na telefonu, dajući mu tako do znanja da je njihov razgovor završen.
„Ebril, stigao je gospodin…”, u momentu nije mogla da se seti njegovog prezimena. Zacrvenela se još više, što zbog ljutnje, što zbog neprijatnosti koja ju je najednom preplavila.
„Lombardi”, začula je duboki glas od koga je poskočila, jer ga je čula skoro na svom uhu.
„Maximilijano Lombardi”, drsko joj se nasmešio.
„Gospodin Lombardi”, rekla je podižući svoj pogled prema njegovom licu.
Stajao je na pola metra od nje, svojim bedrima blago naslonjen na sto. Drsko ju je odmeravao i dalje, spuštajući pogled od korena njene kose, pa sve do donje tačke V-izreza na tankoj bluzi. Od tog pogleda se naježila, učinilo joj se da poput sitnih strelica prodire i ispod bluze.
„Zašto ste se zacrveneli? Je li to zbog vaše neefikasnosti ili zbog nečeg drugog?”, uputio joj je pitanje propraćeno osmehom, koji je njegovom licu davao još muževniji izgled.
Otvorila je usta da odgovori, ali ju je prekinulo otvaranje vrata. Njen otac je ušao u kancelariju.
„Oh, stigli ste, gospodine Lombardi! Izvinjavam se, nadam se da ne kasnim mnogo!”, rekao je gospodin Riči pružajući mu ruku.
„Nema problema”, odgovoro je Maximilijano Lombardi pružajući ruku Fabijanu Ričiju. „Vodio sam zanimljiv razgovor sa Vašom…”
„Ah…”, prekinuo ga je gospodin Fabijano. „Drago mi je da ste se upoznali. Pređimo u moju kancelariju. Emilija, gde je Ebril?”
„U kancelariji… sređuje neka dokumenta!”, odgovorila je, pokušavajući da spreči podrhtavanje glasa.
U tom momentu Ebril se pojavila na vratima osmehujući se.
„Dobar dan!”, oglasila se upućujući Maximilijanu jedan od svojih najlepših osmeha.
„Izvolite!”, pokazala je rukom u pravcu Fabijanove kancelarije.
On joj je uzvratio osmeh, pokazujući svoje lepe bele zube i ušao unutra, a za njim i Emin tata.
„Ufff, kako je zgodan!”, rekla je Ebril, nakon što su se vrata za njima zatvorila, a glas joj je bio nalik predenju mačke.
„I drzak, i pun sebe!”, frknula je Emilija. „Ne znam… da nas nisam uvalila u nevolju…”, rekla je skrušeno, izbegavajući Ebin pogled.
„Slušaj, Ebril, moram da idem! Reci ocu da sam imala neka neodložna posla!”
Kao furija izletela je iz kancelarije ostavljajući zbunjenu sekretaricu.





