Zoran Antonijević
-
(0)Od : Zoran Antonijević
Sva ta raskršća
720 rsdЛЕТОВАЊЕ
Неко је на ливади
оставио олупину чамца.Деца трче кроз високу траву
и вичу: море, море, море!МАЛО МЕСТО
Преко беживотних брда и голих шума
уплакани ветрови силазе у мало место
слепих улица, тихих колевки убица.Ваздух који удишемо једе нас изнутра,
продужава живот клетви, греху дедова
и немирним сновима.Не престаје, не престаје врисак наших корака.
Овде, у малом месту сунчев зрак
никад не пада на лица умрлица –
деце нацртане на школским фасадама.Над нама у ноћима бди тамна страна месеца.
У свакој кући по један црни анђео
на врху стола седи и ћути.ПРОСТА ПЕСМА О ПРОСТОЈ ТАЈНИ
Може ли бити самоће игде ако
након сваког растанка на улици
сретнеш дрво и очи животиња.Има ли патње у вечности ако је
онај слепи живео у свету
који ми видни не познајемо.Знаш ли једну просту тајну
што не умире над нашим тлом –облак се са облаком растаје
и одмах од другог бива прихваћен
зарад постојаности неба целог.СВА ТА РАСКРШЋА
Сва та раскршћа – састајалишта лица
самоубица, немих корака, закључаних
срца, и громогласних клетви.Сва та раскршћа на којима чучи
мачак што је сутра пас а прекосутра врана,
вражији љубимац поноћника.Тамо живе и анђели који смртнике
нису сачували, под крилима им
змијска јаја, у очима грозд отровни.ПОУКА
Бог те чека да му се вратиш
оног дана када останеш сасвим сам
ожалошћеног срца и мутног погледа.Чека те Бог, лебди на хладном зиду
његове куће, гледа те, не трепуће.
Пије твоје сузе и шапуће:Да си од рођења у углу своје собе
без људи тиховао анђеоски лик би придобио –
онај строги, што јуриша ветровима. -
(0)Od : Zoran Antonijević
Tmina, zver i pesnik
630 rsdФатаморгана
Неће доћи наше јато.
Узалуд верујемо у избављење,
у цвркут са неба.То је само одјек,
смех фатаморгане.Ми смо љубимци илузије,
две слепе птице у кавезу,
дар црвеног сунца
девојци без лица.Слепи анђео
Лежим на дну куле.
Са распукле таванице
на усне ми капље
умирући облак.Ослушкујем речи пророка,
непрестани говор зидова.Утамничен,
већ опевам смрт
оних који ће се тек родити.Луцифер
Нема звезда у твојим очима,
нема океана,
нема пшеничних поља,
воћњака и њива,
нема неба.Низ образе ти
цури тама
као сузе што клизе
низ лице сирочета у ритама,
тужног, али страшног
попут тебе анђеле.Повратак у завичај
На крововима
напуштених кућа
вране у гнездима
греју изданке злослута.Између решетака
прозора без стакла
чуче мачке,
из очију им
покојници гвире.Киша залива црне барјаке
из отпалих облака проклијале.Вечна кућа
Иза жутог облака је моја вечна кућа.
Тамо је дрвеће црно, црно му је лишће.
Шума сва црна је, а опет сјајна.Сваки цвет плам је сам и крзна леопарда
сјајнија су од звезда. Шаре на зверима
упиле су сву светлост космоса.
У мојој вечној кући ноћи нема.У њеном средишту је безвремени храм
Од крилатих лица саздан што шире се лептирасто
као пламени језици анђела, као лепезе од
оштрица у шакама многоруког Бога.Стојим на прозору своје смртне куће.
Жути облак све ми је ближи.
Прсти ветра ми додирују образе.
Селидба може да почне. -
(0)Od : Zoran Antonijević
Živeti se može samo bez ljudi
540 rsdOdmetnik
Grliš bistre zore,
divlja jutra nevinog sunca.Mladi hrast grane savija,
radosnicom rosnom ti oči
umiva.Pod senom tvojom,
divlje ruže otvaraju srca
za rojeve svetih pčela.Ptice ti šapuću tajne
koje su od neba ukrale.Na tvojoj stopi, u klupku
zmija sneva mlečnu reku.U žuboru vodopada
slušaš reči od anđela
koji sudi:
Živeti se može samo bez ljudi.Velika subota
Trče senke neživih i
nepokretnih stvari.Noćna žega grize vazduh.
Crno sunce vezalo na krovove
marame od pare.Mrak se rascvetao,
lije mi pod uzglavlje toplu tminu.Taj jastuk dubok je san u kojem se
zdravim sa ljudima bez lica.Uzalud mi neko šapnu:
ne idi za njima.Ljudi koji nemaju nikoga
Ljudi koji nemaju nikoga
prodaju polovne igračke
na betonskim ostrvcima
među barama
ilegalnih buvljaka.Ljudi koji nemaju nikoga
vrte prazne kese
u džepovima ukiseljenih kaputa.Ljudi koji nemaju nikoga
spavaju u liftovima.Ljudi koji nemaju nikoga
rodili su se na stepenicama
samačkog hotela,
povijeni krilima
mrtvih golubova.Ljudi koji nemaju nikoga
hladni su odrazi
mrcina raspetih u ružičnjacima.Ljudi koji nemaju nikoga
trepere na ulicama
kao ekrani televizora
bez programa.Ljudi koji nemaju nikoga
pljuju kada prolaze pored crkve.Ljudi koji nemaju nikoga
slave Zadušnice,
ispijaju žestinu i kafu
ostavljenu na grobovima.Ljudi koji nemaju nikoga
nisu zaplakali nikada.Rosa
U rosi mlade deteline
jedan oblak cveta.U rosi mlade deteline
šarene se odrazi livade
dok zvuk frule nemuštima
prepričava snove pastira.U toj kapi spava Mesec i
zvezdana duša
noćnog leptira
nemog svedoka bratimljenja
između vuka i jelena.U drhtavoj suzi
nebo ljubi zemlju
kada zver u čoveku zaplače.Kolevka
To nebo je drugačije,
poduprto je ekstazom tišine.
Taj mir; san usnulog
ispod drvenog poklopca,
dah grumena zemlje
u šaci kosača oblaka. -
(0)Od : Zoran Antonijević
Cvrkut u magli (haiku)
300 rsd* * *
Slomljena grana.
Pod olujnim oblakom
prosuto gnezdo.* * *
Slavuj cvrkuće.
Zorom budi udovicu
u praznom gnezdu.* * *
Suvim lavežom
i jecajem iza ugla
govori magla.* * *
Vrisak se stopio
sa škripanjem vagona.
Prolazi život.* * *
Veju latice
razgolićene ruže.
Prolećna oluja.* * *
Na noćnom nebu
slepi miš hvata svica.
Izdahnu zvezda.* * *
Crvlja se voće.
Rakijski kazan zarđao.
Pusto je selo.* * *
Omamljeni svetlošću
oko sobne lampe
plešu komarci.* * *
Sunce je zašlo
a vrelina ostala.
Nesnosna je noć.* * *
Noć se povlači.
Na krilima Pegaza
Sunce dolazi. -
(0)Od : Zoran Antonijević
Bela kuća
300 rsdBELA KUĆA
Na belom stolnjaku
Bele se porculanski tanjiri
Sijaju kašike od belog zlata
Bele sveće pali domaćin
Anđeo beli od lednog mermeraBeli zidovi čekaju
Uramljene fotografije
Predaka i potomakaDete
Stoji na krovu
Umotano u belu zastavu
Baca prolaznicima ključeve
Od sigurne kuće
Bele grobnice.SUŠA
Oči upale u izbrazdano lice
Uprte ka nebu
Traže milost
Kap kiše
Oči bez suza
Suve su kao ruke seljaka
Okrunjenog sušomNa zidu ikona bez lica
Bledi oreol
Otrovna memla
Kosturi u štali
U kandilu crv
SijaŠumadija bez šuma
Crna zemlja
Nije dočekala da je Gospod opljune
I spase od ognjaOdavno sam na ulici
U usahlom pogledu gladnog deteta
Video smak sveta.MAGLA
Pred prozorom zabelela
Duša zvezde padaliceDah deteta umivenog suzama
Prekrio krovove i ulicePod mutnim svetlom bandere
Prodavačice ljubavi
Dočekuju radnike iz treće smeneZalutali oblak
Na nebo vraća
Zvonjava za jutrenje.JESENJI PRIZORI
Šuštanje opalog lišća
Zvuk je koraka smrtiVrane komadaju oblak
Golo nebo plačeNa usni siročeta
Sliva se kap kiše
Gorak ukus rajaNa crnoj grani
Čvornovatog hrasta
Leš leta se njišeIz crkve izlaze
Slepi mladenci
Crnog sunca vesniciCRNI LEPTIR
Moja su krila crna
Moj zavičaj je noć
I hladna tama u raspuklini
Jalovog stablaZloslut sam
Glasnik smrti
Nad glavama samrtnika
Lepršava tačka
Na kraju života. -
(0)Od : Zoran Antonijević
Crna kuća
300 rsdMOJA ULICA
Mi živimo u siromašnom delu grada
Ovde psi ne laju
Ovde psi vrište
Jer nikada nisu izašli iz avlija
Ovde mačke žive sa golubovima
I telepatski komuniciraju sa ljudima
U našim odžacima svakog leta gnezde se sove
Navikli smo odmalena
Na njištanje i topot konja
Koji dopiru sa tavana
Svaka druga kuća ima
Po jednog prerano umrlog sina
Za koje ćemo uvek tvrditi
Da nisu umrli
Već su negde otputovali
Ili su se ponovo rodili
Kao što je deda Voja govorio
Za pokojnog unuka Nemanju
Kada je umro da se rodio na Tibetu
Nakon čega je vrlo brzo otišao i Voja
Pridružio se unuku u šetnji ulicama Lase
Ovde ćeš naći vredne ljude
Koji stalno rade a posao nikada
Ne završe do kraja
Od cigana kupujemo kreč za naše sobe
Sećamo se kako smo sa starima
Išli po papriku u Svetozarevo
I u prepunim kupeima srkali Fruktalove sokiće od kruške
Naši radni stolovi su predeli
Što ih pogled obuhvata
Sa sobnog prozora
Kroz koji smo bacili previše opušaka
I time izazvali gašenje fabrika
Umesto slika na zidovima nam stoje
Peruške, srpovi i po koja prastara ikona
Sva od čađi pocrnela
Za grejanje koristimo tvrda goriva
Svako novo svanuće
U nama izaziva smrknuće.ZIMA
Zima je
tama jeUdišem
ledeni vetarNalivam se
vrućim vinomPucaju oči
krv ključa
piće bogova
topi mi udoveSa senkama
promrzlih stvorenja
zaigraću kolo
na sred
crnog srca pahulje.ZVERNICI
Veče smo dočekali
duboko u šumiZveri su nas
okadile mahovinomPopili smo nektar
iz divljih ružaHrast i vuk
sa nama se pobratimišePod blagoslovom mesečine
postali smo jednoNosimo zmijski oreol
Mi smo bog senki
u vilajetu tamnomMi smo sabljasto sunce
što sviće u zori stravnoj.PRERANO UMRLI
Razgrnuli smo oblake
u potrazi za suncem,
izrovarili zemlju
u potrazi za kolevkom,
po hiljaditi put
sreli smo se
na nevidljivom mostu
da oplakujemo
uzaludno traganje
i jedno drugom
ispijamo suze
izgubljeni u sećanju
na dane
kada bili smo
lepi, mladi i živi.RAJSKA PREDSTAVA
U toku je predstava
u Narodnom pozorištu,
zlostavljači i žrtve
glume život
kakav imali nisu,
napušteni sin
ponovo je u naručju oca,
vuk miluje jagnje,
lavica neguje lane,
bogataši goste siromahe,
u anđeoskom zanosu
publika aplaudira,
ja prodajem ulaznice
i izigravam Boga.





