Proza
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
(0)Od : Nataša Bikić
Tajna operacija „Heroin“
1.090 rsdNarednih mesec dana je trener bio prilično nemilosrdan prema Alekseju i Leni, po Zdravkovom savetu, morali su da znaju sve tehnike samoodbrane. Streljaštvo je bilo najteže Alekseju. Ali nije bilo loše. Zdravko kao iskusan inspektor ih je podučavao i trudio se da bude maksimalno profesionalan, pogotovo prema Leni. Za čudo, mala je iz prve ili druge gađala metu. Bila je oštra i agresivna… Lena je u tim momentima razmišljala, kako će pre svega uhvatiti dilere koji ubijaju decu, sa druge strane zaraditi lovu da će negde da otputuje da ne gleda ovo sivilo po Beogradu i demonstracije, pa će lepo na miru moći da piše tajno knjige pod pseudonimom. Zdravko nije pokazivao, ali je bio vrlo skeptičan. Aleksej je prihvatio činjenicu da ovo mora da odradi. Uostalom, bolje i ovo nego da ga kokne nego pre ili kasnije od krupnijih dilera? Možda mu je ovo način da izađe iz cele te priče? Ubedio je sebe da tako mora biti i dao maksimum od sebe, što mu nije bilo teško da uđe u formu jer su Lena i on vežbali svaki dan u teretani. Tehnike samoodbrane i napada su savladali. Još malo vežbe oružjem, i to je to. Nakon toga, dolazi momenat kada kolege obučavaju Zdravka, menjaju mu ličnu kartu, više se neće zvati Zdravko nego Žarko. Oblačiće se kežual, sportski, od sada kreće da pušta kosu i ređe da je pere, što važi i za Lenu, jer moraju da izgledaju kao narkosi. Aleksej je već upoznat sa pola ekipice dilera i narkosa i njemu veruju. On će ih odvesti. Lenu će predstaviti kao svoju ribu, a Žarko im je zajednički prijatelj koji će im kumovati na svadbi, krupni diler u usponu i povremeni konzument, da niko ne posumnja, jer koji diler nije konzument? sve troje su morali da igraju igru da su navučeni. Alekseju neće biti problem da glumi narkomana i dilera, jer se zna da to jeste. Lena poučena iskustvom iz prošlosti zna fenomenalno da glumi da je urađena, poželjno da popije i tablete za smirenje koje joj spuštaju kapke, ili bar sa Aleksejem da se naduva. Zdravko je ovo teško prihvatao i hvatao se za glavu, ali ga je šef natezao i nije imao izbora osim da operaciju što pre započne. Kada su završili Zdravkovu ličnu kartu lažiranu, morao je da vežba da se zove Žarko. Morao je da vežba glumi narkomana, da se ponaša kao skeptičan diler ali ozbiljan tip koji hoće na krupnu lovu i robu da radi, tako da niko ne posumnja. Užasavalo ga je da vežba smućen pogled, i spuštene kapke. Osećao se kao da ga je neko ubacio u predstavu zvanu – cirkus. Našli su jedan mali stan, skroman na Banovom brdu. Lokacija ne sme da bude udarna. Stan im je iznajmio kolega iz policije, tako da ne bude nikakve sumnje. Zgrada je bila mala, i komšije su uglavnom bili penzosi. Tačno za sedam dana kada se obave sve birokratske stvari, operacija zvanično počinje. Zdravko je tu noć dugo razgovarao sa kolegom sa kojim je dugo radio, Markom.
„Ovo će biti teško…”
„Šta u ovom poslu nije teško? Posmatraj pozitivno. Šef će ti dati odmor nakon svega ovoga, plus lepu sumu novca i opet ćeš moći normalno da živiš. Uostalom rešavao si ti i gore slučajeve…”
„Znam, al’ jebote pogledaj me, zovem se Žarko, pustio malo kosu koju uzgred ne smem da perem moram da vežbam po Leninim instrukcijama kako da se ponašam urađeno. Čoveče ja ni alkohol nisam pio. Kao klinac sam štrebao ceo život da bih obavljao sada ovo…”
„U to ime, idemo na jedan viski da se opustiš, uzgred, ta kosica ti lepo stoji…” Nasmejaše se oboje i odoše u pab.
Lena je taj slobodan dan ručala sa roditeljima, objasnila kako će imati mnogo posla. Na svu sreću, majka ide da radi u Kanadi na mesec dana, otac je išao redovno u Bosnu na odmor, te neće biti puno smaranja. Ostavili su joj svežanj novca i ispričali se. Lena je gutala knedlu. Samo je dva puta lagala roditelje. Da se drogirala u prošlosti i sada za ovu operaciju. No, ovo je u humane svrhe a zaradiće i pare. Nakon toga je otišla sa sestrom u šoping, čavrljale su o nebitnim temama, šetale gradom koji je već bio okićen i odisao nekom prazničnom atmosferom, samo se Lena pitala kojom atmosferom kad su iza nas godine pakla i užasa, od korone, stradanja, do protesta i haosa. No, nije mogla sada da se bavi time. Ona i Aleksej su dobili novi broj i novi telefon koji će koristiti u operaciji. Pored regularnog biće i taj. Tačno za pet dana, sve troje su neprimetno morali da se usele u stan i tokom cele operacije da borave tamo.
Zdravko se za to vreme pripremao i proučavao sve moguće dilere, narkomane, grupe, pogledao čak i filmove kako se narkomani ponašaju, kakve su im oči. Rekla mu je Lena važnu stvar. Znaš kako narkoman prepoznaje narkomana? Po očima. A civila i pandura namirišu iz daljine. Pazi da ne pomešaš uloge. Ti si sada narkos. Moraš tako da se ponašaš ako želiš da ovo uspe. Zdravko je objasnio ženi da odrađuju još jednu operaciju i da će biti van grada nekoliko dana. Kako je žena bila besna što je zapostavlja zbog posla, posvetila se svom i trudila da zaboravi sve. Zdravko je ćerkici kupovao sve što je želela, vodio je na palačinke i pomagao joj oko gradiva. Kolegama je podvukao da mu drže porodicu na vidiku.
„Budi bez brige.” Rekli su mu. Takođe kada se usele u stan, jedan slupani fića, i drugo neko osrednje auto biće u blizini stana sa policajcima, ako dođe do nepredviđenih okolnosti. Zdravko je obavljao birokratiju. Šef ga je potapšao po ramenu uz motivacionu rečenicu da bi bilo dobro da ovo obavi kako treba. Da, bilo bi dobro. Matori prdonja. Pomisli Zdravko. Ili Žarko. Pandur ili narkos. Postaće još podvojena ličnost od svog posla. Aleksej je tu noć bio naduvan i trudio da se ubedi sebe da će sve proći dobro. Za koji dan, glava će mu tek tada biti u torbi. No, kad nije bila što reče inspektor? Ali ovo…ovo su ipak jebene stvari. No, šta je tu je. Zaspao je obavijen oblakom dima od kanabisa i sanjao košmare. Lena je popila svoj antidepresiv pred spavanje i ukomirala se automatski.
Naredni dani su bili mučni za sve troje. Zdravko koji je sada bio u ulozi narkomana Žarka, Aleksej koji nije smeo ni da povuče crtu kokaina, a ni da popuši marihuanu jer će uskoro jedno vreme živeti u istom stanu sa jebenim pandurom, Lena koja je aktivno koristila antidepresive ali je sve češće već godinama od korone imala potrebu da uzme poveću dozu bromazepama, piše, luduje, izlazi i gubi u svom ludilu, sada nije smela da pije benzodiazepine, morala je da ima kontrolu. Krizu su imali i Lena i Aleksej. Aleksej je bio paranoičan, prestravljen i anksiozan, a Lena je od anksioznosti piškila konstantno i imala mučninu na nervnoj bazi. Krišom bi gricnula pola tablete za smirenje i davala Alekseju. Nisu Lenu mučili lekovi, već osećaj konstantne anksioznosti, telesnih senzacija, nervne napetosti, polu depresije i beznađa koji su je zlokobno pratili već skoro tri godine. Antidepresivi su pomagali da nema depresiju, a anksioznosti je imala na izvoz. Aleksej je prezirao farmakoterapiju te se otvoreno zalagao za legalizaciju marihuane. Kaže – opušta ga. Lena je prezirala njegovo veličanje narkotika jer je podsvesno znala da nema većeg zla od tog. Na svojoj koži je iskusila. Bilo kako bilo, došao je dan da se jedno po jedno sa malo stvari usele u stan koji će deliti neko vreme. sve troje su se čudno osećali, no, Zdravko ih je podsećao stalno da je ovo specifična i ozbiljna operacija koja kada bude gotova – zaboraviće sve. Tešio je i njih i sebe.
-
(0)Od : Veljko Stijepović
Bluz iz kotline jada
1.000 rsdŽelim konačno da budem normalan. Da, samo to, normalan. Za početak ne tražim više, a kad bolje razmislim, ni kasnije mi ništa više neće trebati. Teško da to predstavlja težnju bilo kome, osim meni. Ko prošeta na užetu tankom, razapetom nad đavoljim ognjem, toga sve ambicije života napuštaju, i jedino bi to – samo da je normalan.
Ne bi me bilo sramota da javno ustanem pred gomilom ljudi, izvrištim naglas svoje ime i prezime, i u toj posljedičnoj tišini, izreknem svoju prostu želju. Biti normalan. U blagodati nesjećanja na sve loše što se desilo. Biti obična, jedva načeta hartija, a ne ona, odveć zgužvana, sa krajeva pocijepana, i opet mnogo starija od vremena kome treba da posvjedoči.
Ne mogu pobjeći od utiska o tome koliko je čudno šta sve ljudi u životu žele, a kakvim se sitnišem na kraju zadovolje. Živi sam dokaz da je tako. Žao mi je što nisam sačuvao, barem u sjećanju, šta sam sve ranije želio, a za čim tako prostim sada žudim; ili sam tada bio neskroman i želio sve, ili sam sada izgubljen, pa tražim bilo šta? Iz mene ne govori očaj, već surova stvarnost trenutka u kojem čovjek unutar sebe prepoznaje bezumlje u koje je zapao, a iz kojeg ne vidi izlaz. Meni je normalnost, izgleda, jedino preostalo čemu još mogu da se nadam. Moja stara kaže, kad je čovjek u vinklu onda mu ništa ne treba, jer će sve drugo moći ostvariti. Hajde da joj vjerujem. Nije mi ta grana, na kojoj visi moj cilj, nimalo blizu, tačnije više mi je daleko nego pri ruci, ali se moram nadati da ću je kad-tad dohvatiti. Moram.
Rukovodim se često pesimističnom mišlju koja mi je pala prije neki dan na pamet dok sam zaključan boravio u kupatilu, čekajući da se raziđe gužva u stanu i odu važni gosti sa očeve strane. Nije mi se izlazilo pred njih jer bi uslijedila neizbježna pitanja po mom pojavljivanju, na koja se meni uopšte nisu davali odgovori. Uvjeren sam zapravo da su došli lično se uvjeriti u ta govorkanja koja kruže gradom da „mali Prodanović“ nikako nije dobro; kažu da mi ne jede bolest tijelo, ono je još uvijek zdravo i pravo, iako je i pitanje dokle će tako biti, pominju moju glavu koja se sve manje pita sa sobom.
I tako, dok sam boravio iza tih zaključanih vrata, nadajući se da niko neće pokušati da uđe i zabrinuti se ako ne odgovorim zašto ne izlazim, javio mi se osjećaj da svaki čovjek ima mogućnost da uradi nešto sa sobom, pod uslovom da je u njemu ostalo makar i djelić volje za tim. Čini mi se da je bolje biti satkan od tone ruševina onoga što si nekad bio, negoli nemati ništa. Jedino praznina ne obećava, a sve drugo je otvoren drum. Tada me i uplašila ta nepregledna pustinja u meni, kao i zlokobni vjetar koji duva njome, odnoseći suve busenove negdje daleko diljem tog prostranstva.
Mogu li ja pronaći svoju normalnost u nedoglednosti tog prostora? Da li se iz ničega može otjelotvoriti nešto?
-
(0)Od : Petar Živkov
Raški vitezovi
900 rsdСа сјајем у очима које су одавале велику радост, и са благим осмехом у који му се усне развукоше, прекрштених ногу, ослоњен на дебело и грубо стабло дрвета које већ беше обучено у ново, пролећно рухо, са младим светлозеленим листовима, посматрао је драгоцености на пред собом распростртој шареној поњави. Задовољно гладећи густе црне бркове, пуцкетајући прстима десне руке и каткад звиждећи неку само њему знану мелодију, посматрао је уредно сложене и разврстане бројне сребрне новчиће и пар златника који су се заводљиво пресијавали при додиру са ретким зрацима који се пробијаху кроз крошње дрвећа, меке и фине тканине чију вредност је могао само да наслућује, један ваљано израђен бодеж, пар чизама, топла крзна и три мача. Разноврсна храна, која не беше ништа мање вредна, а које је било у пристојним количинама, склоњена је у страну, чинећи посебну гомилицу. Узевши танку гранчицу са земље, ритмично стаде ударати у стари улубљени оклоп који весело зазвеча. Имао је све разлоге да буде задовољан пленом који стекоше препадом. Скупоцености које су се налазиле пред њим биле су сан сваког одметника. Овај пут, срећа се њему и његовим људима осмехнула и претворила сан у стварност испуњену радошћу и поносом. Богови су, ако су, као што се надао и веровао, мотрили и на такве попут њега – отпаднике од закона и убице, овај пут били широке руке и благонаклони према њима. Напослетку, и они су, као и други грешници, водили борбу за опстанак и са надом гледали у небо, молећи се за помоћ силе оних у чијој су милости били.
„Тољене! Брате!“, прену га из мисли повик задиханог Брајка, човека мршавог али жилавог, светле лепршаве косе, складног и лепушкастог лица зараслог у густу подужу браду и крупних очију које су могле исијавати велику радост и питомост али које су и те како знале упутити и прек поглед и бити испуњене јарошћу. Био је његов дугогодишњи најбољи и нераздвојни пријатељ и одани пратилац коме би без размишљања поверио и сопствени живот.
„Шта је Брајко, Бога ти?“, подиже Тољен поглед ка пријатељу. „Каква је мука?“
„Велика, брате“, одговара зајапурени Брајко, ослонивши се рукама на колена, долазећи до даха. „Тешка несрећа. Потера иде на нас!“
„Ма, шта кажеш?“, поскочи Тољен на ноге. „Одакле ти то?“
„Ухватисмо тројицу себара у шуми. Ено, доводе их овамо!“, показа прстом Брајко на тројицу одметника који су водили заробљенике у простим белим хаљинама у које беху уперени погледи свих у биваку.
Пошто су их извели пред Тољена као осуђенике пред судију који треба да изрекне пресуду, обливени знојем, оборених глава, погледа уперених у сопствене ноге, убрзано дишући од страха који их преплави, ћутали су чекајући да о даљој судбини одлучи човек од кога опроштај нити милост нису могли очекивати а у чијој су милости били.
„Поновите све што сте рекли!“, заповеди Брајко.
„Немојте, кумим вас Богом!“, завапи одмах један сувоњави себар, црне ретке косе прошаране седим власима и грубог лица, у прашњавим и прљавим хаљинама. Чувши њега, и друга двојица закукаше наглас.
„Поштедите нас. Малу децу имам кући!“
„Ако хоћеш поново да их видиш, боље проговарај!“, рече Тољен прекорно. „Немој да деца остану сирочићи.“
„Причај, бре!“, дрекну Брајко и заману руком.
„Послали су нас да извидимо“, плачно рече један. „Потера иде овамо! Биће овде убрзо.“
„Знају где смо“, закључи Тољен мргодно.
„Пу, оца им њиховог“, пљуну у страну један од одметника.
„Колико вас је?“, упита Тољен.
„Много“, уследи кратак одговор а себар слегну раменима. „Иду са југа. Више их је него вас.“
„Како нас нађоше, мајку му?“, више за себе рече Брајко забринуто.
„Добро је“, замисли се Тољен. „Што се њих тиче, ми и даље ништа не знамо. Морамо брзо да делујемо.“
„Шта ћемо?“, спремно упита Брајко.
„Узимај оружје и храну и на коње!“, након краћег размишљања нареди Тољен свима.
„Шта ћемо са пленом?“, уследи питање.
Тољен се загледа у поњаву са новцем и другим вредностима. Није желео да стечено оставља али није имао друге. Морали су да нестану брзо и нису смели понети ништа што би их успоравало. Замисао коју је за бег имао изискивала је такву жртву. Тешка срца, свестан да се новац увек може поново стећи а да се глава губи само једном, преломио је.
„Остављај све!“, на изненађење свих објави па Брајку у руке турну три мача са поњаве а за свој појас стави мајсторски рукама израђен бодеж. Одметницима се остављање плена није допало али су веровали да Тољен зна како да их извуче из невоље као и раније. Невољно га послушаше и хитро отпочеше са припремама за полазак.
„Зар баш све да оставимо?“, упита Брајко.
„Нема друге“, кратко ће Тољен. „Биће ти јасно зашто. Ако све буде по мојој замисли. Брзо, нема времена за причу!“
„Шта ћемо са себрима?“, упита један од његових људи већ стежући дршку мача.
„Везуј их!“, наредио је па узјахао коња кога му приведоше. „И руке и ноге! Стави им и нешто преко очију. Да не виде шта ћемо да им радимо!“
Чувши ово, себри задрхташе и заплакаше. Сузе потекоше низ бледа лица и сва тројица наново ударише у вриску, молећи за животе. Ноге им занемоћаше и одметници их грубо готово однесоше до оближњег дрвета и ту свезаше. Изговорише последњу молитву мирећи се са страшном судбином. Мислећи на дом и породице које више неће видети, чекали су крај.
„Идемо на север!“, викну Тољен и показа својим људима у том правцу. Земља задрхта од више десетина коња који галопом кренуше за Тољеном који је по обичају јахао на челу колоне уз Брајка. Срце му је јако ударало а дланови знојили док је коњ под њим готово летео, као да и сам осећа потеру која им беше за петама. Док су све више одмицали од бивака, молио се да његова замисао успе и да богови буду уз њих. Подигао је десну руку, дајући знак осталима да стану. Ослушкивао је шуму и из даљине, поред везаних себара који су викали из свег гласа молећи за помоћ, зачуо још неколико јасних гласова који се претворише у веселе усклике. Осмехнуо се и погледао у небо са захвалношћу. Одахнуо је задовољно.
„Па, они су то застали да покупе наш плен!“, цикну Брајко слушајући како се потера окомила на богатство које затече напуштено.
„То ће их успорити“, додаје Тољен поносан што је успео да спасе себе и своје људе несреће. „Још када им она тројица сиротана кажу да смо отишли на север а ми…“
„А ми ћемо бити где?“, смешећи се задовољно упита Брајко.
„На западу“, одлучи Тољен. „Ако одемо на север пратиће нас потера а на истоку су прљави Турци. Нема нам друге.“
„Идемо, онда, брате“, спремно рече Брајко. „Не губимо време.“
„Будале!“, викну Тољен и сви праснуше у смех, срећни што извукоше живе главе. „На запад!“, показа руком покрет и колона нестаде у густој шуми, остављајући потеру далеко за собом.
-
(0)Od : Miroslav Ćuk
Povodac za Ž. Ž. Ivanovića
810 rsdStan porodice Ivanović
U ovoj priči nema početaka. Postoje samo dva kraja.
U staro doba kraj godine beše početkom proleća. Tako se nekako zalomilo i u kući Ivanovića. Tog kasnog zimskog jutra, dok se kroz prozor nazirao sjaj novog godišnjeg doba, jedan sed starac, koga su svi znali po imenu Ž.Ž. Ivanović, ni slutio nije da će mu sva prividna slatkoća sunčanog dana doneti, mesto početka godine, njen kraj.
Godina je 2003, kraj marta. Vreme tranzicije. U malenom stanu, skromno udešenom, u zgradi nalik na tetrapak, živi porodica čije se postojanje gotovo ni u čemu nije nametalo svetu. Starac i starica, povučeni svojim navikama, pod staklenim zvonom, upražnjavaju svoje rutine svakodnevno, sve više sličeći na mrtvu prirodu, kojoj se jasno ne može odrediti vreme nastanka, niti iščeznuća.
Tranzicija – ta reč je u njihovoj kući bila prećutno zabranjena. Ne toliko zbog toga što je starac bio prekaljeni komunista, vrlo kritičan prema napretku izvan partije, već im se ona, kao neko nametnuto sveto mesto, činila isuviše modrom, da bi se poverovalo u snagu njene moći samoostvarenja. „Ne može se preko noći promeniti sve. Mi smo decenijama gradili zemlju, da bismo je sada za dan srušili. E, pa tako ne ide“, ponavljao je Ž.Ž. Ivanović često, kada bi u novinama pročitao nešto nalik na „…tranzicija menja svet.“
On je bio čovek starog kova – mešavina čelika i betona, rđa dobrih vremena, mrlja na okosnici vekova. Pedeset godina živeo je poput crkvenog zvona, budeći se svakog jutra u isto vreme, ponavljajući iste stvari. Polako je išao, iz dana u dan, sve bliže ka neprepoznavanju granica života i smrti, mehanizmom koji je znao samo jedan smer.
Tako se toga jutra, uredno ponavljajući svoju rutinu, spram koje se jedino moglo reći da je on čovek koji postoji, naime, čovek od krvi i mesa, pronašao na mestu koje nije odmah mogao da razume. Po staroj navici, tek posle prve kafe, mogao je da rezonuje.
Ono što ga je dočekalo u trpezariji tog jutra, u toj uskoj i nekako okruglastoj prostoriji, koja je iz nekog razloga podsećala na sanduk, u potpunosti je prekrilo šansu da će toga dana njegovim telom zagospodariti misao. Na stolu nije bilo kafe. Nije bilo ni stola, na svome mestu. Stolice su bile razbacane, luster je landarao nakrivljen. Po tepihu su se nazirali tragovi sagoretine. U istoj meri začuđujuće, nije bilo ni Kate, pa ni Paaža.
Zatečen u nedoumici, uzeo je da premešta stvari, s jednog na drugi kraj, nikako ne mogavši da se seti, na kome mestu su one stajale. Vrzmao se po prostoriji i nešto mrmljao, kao da je u potrazi za nečim što je nekuda zaturio, pa zaboravio. Tako je proveo neko vreme, ne znajući ni kuda će, ni šta će, kada se najednom pojavi njegova supruga Kata.
Bila je lepa i rumena, iako je od životnog truda prerano ostarila. Disala je teško, kao da je upravo protrčala kroz oblak dima. Očima iskolačenim i ustima razjapljenim, koje su vapile za vazduhom, pokušavala je da kaže nešto svome suprugu. On, penzionisani birokrata, nije znao gotovo ništa o cirkusu i pantomimama. Mahala je rukama, usne pućila, padala na pod četvoronoške. Ništa nije pomagalo. Tek kada dođe do vazduha, uspe da kaže nekoliko glavnih reči, od kojih su najbitnije ove:
– Pozvala sam miliciju… Nema nam Paaža… Izgleda… da je… nestao.
Dolazak policajca
Kata misli da je Paaž dobar pas.
On je bio njihov najodaniji prijatelj, lična zvezda skromnog mikrokosmosa. Imao je svega tri godine i tri meseca, kovrdžavu dlaku i veoma mokru njušku. Zbog svoje odanosti nazvali su ga Paž. A zbog lenjosti i tegljivosti u izgovoru, dopisaše mu i drugo „a“. Tako, usred uragana reči, iskrsne Paaž.
Kratka stajka vremena zadrža dvoje staraca u dubokom čekanju. Verni, kao što su uvek bili, nadaše se da će ovom nesporazumu naći rešenje već sledećeg trenutka, u kojem začuše zvono na vratima.
(DING-DONG)
Okretljiva starica pohita ka ulazu odmah, gde je, na njeno zaprepašćenje, susrete figura policajca u staroj uniformi. Zbog visine figure i dužine nosa, nije mu se moglo jasno videti lice. Ipak, jasno se moglo čuti kako kroz prljave zube cedi tečan i bistar, razgovorni sok.
– Je li ovo stan Ž.Ž. Ivanovića?
– Jeste, i… – poče Kata dužim odgovorom…
– Neka se spremi da pođe sa nama – …dok joj je visoki policajac sekao rečenicu.
– Ne želite da uđete? – odzvoni ona u mrku pojavu visoke figure.
U senci sopstvenog odraza, policajac klimne glavom odrično, i kao da htede da se spusti ka njoj, ali se udalji kada naiđe čelom na kameni nadvratnik.
– Bolje bi bilo da požurimo – reče dok je češkao gornji deo lica.
Utom se upali motorola, koja najpre odzvoni policijsku melodiju kraće vrste, zašušti, zakrči, pa odzvoni još jedanput.
– Žorže, čujemo li se? Pozorniče Žorž, javite se – vikao je glas iz plastične kutije.
Pozornik odvrati da čuje glas koji ga je dozivao, potom promrlja, kao da nešto krije od starice. Zatim se okrene ka njoj, te nastavi, grubo i odsečno:
– Ivanović, je li tu?
– Jeste, ali on…
– Šta?
– On je, znate, i dalje nespreman.
– Neka se spremi onda, brate! Nemamo ceo dan!
Kata je bila zbunjena ovim rečima mladog čoveka. Osećala je kako se u mrkom liku kotlovi puni agresije potparuju. Tiho je odšetala do sobe u kojoj je skrušeno sedeo izbezumljeni starac, gde mu prenese sve, od reči do reči.
Ž.Ž. Ivanović je bio već obučen u svoje jedino odelo, samo je trebao još cipele da nadene. Odabrao je najlepše koje je imao, od svinjske boks kože, sa nekoliko rupa za vazduh. „Ove najbolje dišu“, reče dok ih je obuvao, sve pokušavajući da dohvati lice policajca koji je stajao u istom položaju pred vratima. Te cipele je kupio pre trideset godina, po sindikalnoj ceni. Neodoljivo ga je zanimalo da li u policiji danas daju tako dobre popuste, na što mu Žorž odgovori potvrdno klimanjem glavom, ponavljajući udarac o kameni nadvratnik koji ga vrati na mesto.
Dok je starac zatezao revere i prašio rukave, ogledajući se u starom ogledalu, vreme je teklo sasvim tiho. Bio je smiren, elegantan, i pomalo rasejan, što je sasvim odgovaralo njegovoj prirodi. Zategnuvši i poslednje dugme, on bi spreman da krene. Tada ga Kata, nevesela zbog odlaska s mrkim policajcem, kome se i dalje lice nije moglo videti više nosa, opomenu da nije popio kafu i da to obavezno učini što pre. Bez jutarnjeg srka, starac je bio samo slika čoveka.
– Srećo, uzmite kafu sa aparata – dovikivala je za njima Kata, dok su se njihove siluete slivale u senku kamenog stepeništa.















