Publicistika
-
(0)Od : Žarko Dapčević
Na putu do zvezda: Bari 1991.
150 rsdDRUGO KOLO: GLAZGOV RENDŽERS
U drugom kolu Kupa šampiona Crvena zvezda je igrala sa škotskim predstavnikom Glazgov Rendžersom, sa kojim se već u svojoj istoriji Zvezda sastajala, ali ovo je sada bio daleko važniji susret. Ponovo se prva utakmica igrala u Beogradu, 24.10.1990. godine, pred 82.500 gledalaca. Bila je to Zvezdina noć, utakmica za prave sladokusce, Zvezdina mašinerija koja je mlela svih 90. minuta. Rendžers ima u svojim redovima 7. reprezentativaca, ali ni to im nije pomoglo da ne dožive debakl na Marakani: Crvena zvezda – Glazgov Rendžers 3-0.
No da krenemo ispočetka. Već na samom startu u 8. minutu je Prosinečki poslao teledirigovanu loptu ka Radinoviću koji se nalazio na desnoj ivici kaznenog prostora. Radinović je ušao korak-dva u kazneni prostor iskosa i uputio oštar centaršut po zemlji. Odbrambeni igrač Glazgova Braun u želji da izbaci loptu u korner nespretno interveniše i umesto u korner loptu je zakucao u sopstvenu mrežu.
Nakon tog gola ponovo je Prosinečki fantastičnim pasom pronašao Binića koji je gotovo na istom mestu bio kao Radinović, uleteo je sa loptom munjevito u šesnaest metara ali je golman Rendžersa Vuds odbranio stopostotnu priliku Binića.
Usledio je novi napad kada je Vlada Stošić povukao jednu loptu išao ka golu Rendžersa i poslao pas ka Pančevu koji se nalazio na ivici kaznenog prostora, Pančev dobivši loptu odmah šutira ali golman Vuds brani njegov udarac. Iščačkao je Radinović jednu loptu na sredini terena povukao je napred i išao sve do nekih 20 metara od gola gostiju sevnula je levica i lopta je tik pored leve stative golmana Vudsa prohujala. Napadi su se ređali kao na filmskoj traci, te je tako Jugović koji se nalazio iskosa sa leve strane petom ubacio loptu u šesnaesterac gde je utrčavao Marović koji odmah centrira ka sredini gde je bio Binić koji snažno šutira a Vuds fantastično brani šalje loptu u korner. Tim rezultatom se završilo prvo poluvreme.
U nastavku utakmice novi napadi Zvezde ponovo je lopta bila kod Jugovića koji opet petom upošljava Marovića, ovaj iskosa sa leve strane šalje centaršut ka Pančevu koji volejom zahvata loptu, ali Vuds maestralno brani. U 64. minutu povukao je Stošić loptu od sredine terena ka golu Glazgova išao je ukoso ka levom uglu šesnaesterca i pravi zaokret pokušavajući da se oslobodi svog čuvara koji ga nepropisno zaustavlja. Slobodan udarac za Crvenu zvezdu. Slobodan udarac je izveo Robert Prosinečki, prebacuje živi zid lopta dodiruje stativu i završava iza leđa nemoćnog Vudsa 2-0 stadion je proključao. Robi velemajstorkim potezom povećava Zvezdino vođstvo.
Usledila je filigranska akcija u 72. minutu, prvo je napad imao Glazgov, ali su zvezdini fudbaleri to prekinuli i krenula je kontra, Belodedić je dodao Biniću loptu koji je odmah šalje ka Pančevu, koji je bio na centru igrališta, Pančev vuče loptu ka golu iako ima ispred sebe dvojicu odbrambenih igrača Rendžersa, šalje loptu na desno krilo ka Biniću koji utrčava pored aut linije, šalje loptu u srce šesnaesterca gde Pančev koristi nepažnju svojih čuvara i istrčava ispred njih i sa 5-6 metara zahvata loptu i šalje pored nemoćnog Vudsa. 3-0. Do kraja utakmice šanse su imali Binić stopostotnu šansu kada ga je Jugović odličnim pasom uposlio ali je njegov šut otišao visoko preko prečke, a potom i Pančev kada ga je Prosinečki sa centra igrališta proigrao na ivici šesnaesterca, Pančev je pucao ali je stativa zaustavila njegov udarac. Na kraju je ostalo 3-0 za Crvenu zvezdu. Igrač utakmice Robert Prosinečki.
Timovi su nastupali u sledećim sastavima:
Crvena zvezda – Stojanović, Radinović, Marović, Šabanadžović, Belodedić, Najdoski, Prosinečki, Stošić, Pančev, Jugović (od 88. minuta Momčilović), Binić.
Trener: Ljupko Petrović.
Glazgov Rendžers – Vuds, Stivens, Munro, Gof, Spikmen, Braun, Stiven, Ferguson, Volters, Džonston, Huistra, (od 81. minuta Mek Koist).
Trener: Grem Sunes.
06.11.1990. godine usledio je revanš meč u Glazgovu pred 24.000 navijača na Ajbroks Parku. Zvezda je igrala strpljivo i mudro i čekala svoju šansu nije morala da juri rezultat, imala je velikih 3-0 iz prvoga meča, te je tako u prvih tridesetak minuta viđen fudbal koji se odigravao između dva kaznena prostora. Prvu veliku šansu je imala Crvena zvezda u 30. minutu meča kada je u kontru povukao Binić i iskosa sa desne strane centrirao na drugi kraj kaznenog prostora, tamo se nalazio Jugović koji je u padu glavom poslao loptu ka golu Vudsa. Lopta je tik pored same stative otišla u gol aut. Sjajna prilika je otišla u nepovrat. Pokušavao je i Rendžers, ali su svi njihovi pokušaji išli ili van gola ili je Stojanović intervenisao.
Na odmor se otišlo sa rezultatom s početka utakmice. U nastavku meča ista slika, u 52. minutu krenuo je napad Zvezde sa desne strane, Binić centrira nešto slično kao u prvom poluvremenu samo je sada tamo bio Prosinečki koji u dvoboju sa škotskim fudbalerom izlazi kao pobednik centrira u srce šesnaesterca gde Pančev prima loptu na grudi a potom volejom šalje loptu iza golmana Vudsa. 0-1. Iako su Škoti gajili neke nade da može čudo da se desi posle ovoga gola sve je bilo gotovo. Jedino su uspeli da izjednače u 79. minutu igre, usledio je centaršut Stivensa sa desne strane lopta je u viskom luku išla na drugi kraj kaznenog prostora Mek Koist je bio viši od dvojice zvezdinih fudbalera i glavom lobovao istrčalog Kaluđerovića koji se prilikom istrčavanja okliznuo pa je lopta završila u mreži. Do kraja utakmice nije bilo promene rezultata Zvezda se našla u treće kolo kupa šampiona gde će na proleće čekati novog protivnika.
Timovi su igrali u sledećim sastavima:
Glazgov Rendžers – Vuds, Stivens, Munro, Gof, Spikmen (od 57. minuta Hisbet), Brons, Stiven, Dods (od 46. minuta Robertson), Mek Koist, Hetli, Volters. Trener: Grem Sunes.
Crvena zvezda – Stojanović (od 46. minuta Kaluđerović), Radinović, Marović, Šabanadžović, Belodedić, Najdoski, Prosinečki, Stošić, Pančev, Jugović (od 89 minuta Jurić), Binić.
Trener: Ljupko Petrović.
-
(0)Od : Žarko Dapčević
Zvezdini superheroji
600 rsd18. KOLO EVROLIGE MAKABI – CRVENA ZVEZDA 67-71 (17-16, 17-17, 20-15, 13-23)
Dejan Radonjić i njegovi puleni ne prestaju da zadivljuju svoje navijače i Evropu. Nakon fenomenalnih partija i pobeda gde su redom obarali aktuelnog prvaka Evrope kao i bivše prvake CSKA, Makabi, Real, Fenerbahče u Beogradu te Žalgiris u Kaunasu, na red je došao novi okršaj izmedju dva stara znanca i rivala, ekipa Makabija i Crvene zvezde koji su se ponovo sastali u 18. kolu Evrolige, ovoga puta u Tel Avivu. Mnogo medjusobnih mečeva kroz svoju istoriju su odigrali Makabi i Zvezda što zvaničnih što prijateljskih, na turnirima širom Evrope i Zvezda je samo jednom 2002. godine u okviru Jadranske lige uspela da savlada Makabi u Tel Avivu rezultatom 100-92. Dirigent te velike pobede je bio Skuni Pen koji je sa svojih 33 poena prosto bio nerešiva enigma za igrače Makabija.
Došao je i 19.01.2017. kada je Zvezda došla u Izrael da se nadigrava sa velikim protivnikom. Makabi je samo pre nešto više od mesec demoliran od strane Zvezde u Hali „Pionir“ (83-58)i bio je željan osvete, danima pred utakmicu su najavljivali da će se žestoko osvetiti za sramotu koju im je Zvezda nanela.
Ali košarkaši Zvezde se nisu mnogo obazirali na te izjave i puni sampouzdanja nakon velikih pobeda u nizu koje smo spomenuli ušli su hrabro u ovaj meč, trojkom Luke Mitrovića u 3. minutu igre Zvezda je došla i do prvog vodjstva 7-4. Makabi je pokušavao da nametne brzu igru kako bi što pre slomio protivnika pa je tako napravio seriju 7-0 i preokrenuo rezultat u svoju korist na 11-7 u toku je bio 5. minut igre. Sve do minut i pô pre kraja prve četvrtine Makabi je održavao minimalno vodjstvo da bi u tim trenucima košem Kuzmića Zvezda došla do izjednačenja 13-13. Trojkom Bjelice 46 sekundi pre kraja prve deonice Zvezda je ponovo povela sa 16-15, ali je te večeri fenomenalni Gaudlok ponovo doneo Makabiju minimalnu prednost 17-16 i sa tim rezultatom je završena prva četvrtina.
Drugu četvrtinu bolje otvara Makabi i serijom 8-0 beži na +9 (25-16), Zvezda u prvih nekoliko minuta nije uspela da postigne koš, za tri i pô minuta druge četvrtine jedino je Bjelica polovičnim slobodnim bacanjima uspeo da poentira, Makabi posle navedene serije je stao i nije na sreću Zvezde još više realizovao njen prazan hod. Prve poene iz igre u drugoj četvrtini za Zvezdu je postigao Volters u 14. minutu igre, ali opet na scenu stupa Gaudlok i svojom prvom trojkom povećava vodjstvo Makabija na +9 (28-19), dok na suprotnoj strani Dangubić uzvraća istom merom.
Pogocima Diona Tompson i Jovića Zvezda pravi seriju 6-0 i u 17. minutu igre prilazi na -2 (28-30), da bi posle trojki sa obe strane (Mekel i Jović) razigrani Tompson svojim šestim poenom doneo Zvezdi izjednačenje 33-33 igrao se 19. minut. U poslednjem minutu prvog poluvremena jedini je Ajverson pogodio jedno slobodno bacanje i Makabi je na odmor otišao sa minimalnom prednošću 34-33.
Jović je na nesreću Zvezde u prvom poluvremenu zaradio tri lične greške pa je morao umesto njega da Volters vodi ekipu, pa tako ritam Zvezde ni u jednom trenutku nije padao.
Na samom startu treće četvrtine Makabi vezuje četiri poena ali ekspresno Zvezda odgovara preko Dženkinsa i Mitrovića i ne dozvoljava Makabiju da se odlepi. Na svaku trojku Makabija Zvezda je imala odgovor pa je tako Rad pogodio za tri za prednost Makabija 41-37, ali je odmah Lazić vratio na 41-40. Serijom 6-0 pogocima Dženkinsa, Lazića i Jovića u 26. minutu igre Zvezda beži na +5 (46-41).
Makabi pravi seriju 10-0 i na minut pre kraja treće četvrtine poveo sa 51-46, i do kraja treće deonice su zadržali tu prednost 54-48.
Poslednju četvrtinu Zvezda odlično otvara serijom 9-2, trojkama Gudurića, Simonovića i Lazića dolazi u minimalno vodjstvo od 57-56. Uzvraća Makabi serijom 9-2 i odlazi na +6 (65-59) u 35. minutu igre, ali Simonović svojom drugom trojkom Zvezdu vraća na -3 (65-62).
Na četiri minuta pred kraj utakmice Makabi je imao vodjstvo od 67-62, poslednje poene za Makabi je dao Ajverson, ali tada je Zvezda još jednom pokazala da se nikoga ne plaši, odigrala je odbranu kakvu samo ona može da igra i protivnik do kraja meča nije uspeo da zabeleži ni jedan jedini poen. Zvezda je prvo trojkom Jovića smanjila na -2 (65-67), zatim Kuzmić pogadja jedno slobodno bacanje i Zvezda prilazi na -1 (66-67). Makabi sa druge strane pokušava trojkama da održi prednost ali im to ne uspeva, da bi Jović svojim novim pogotkom doneo Zvezdi prednost 68-67 igrao se 39. minut. Gaudlok koji je do tog trenutka bio najbolji igrač Makabija sa 19 poena pokušava trojkom da vrati prednost Makabiju, ali bez uspeha, Kuzmić svojim sedmim poenom donosi Zvezdi +3 (70-67).
Makabi ne prestaje da šutira za tri poena, ali im to ne uspeva. Polovičnim slobodnim bacanjima Kuzmić Zvezdi donosi +4 (71-67), ostalo je još tri sekunde i sve je već bilo jasno, Zvezda je pobedila u Tel Avivu neverovatnom serijom od 9-0 u zadnjih četiri minuta ne dozvolivši domaćinu da priđe reketu, već je ga primorala na nerezonske šuteve za tri poena. Crvena zvezda je pobedom u Tel Avivu ostvarila fenomenalan uspeh.
71-67 usred Tel Aviva će ostati zlatnim slovima ispisano u Zvezdinoj istoriji, klub sa Malog Kalemegdana je postao evropski hit, njene pobede više nisu bilo plod slučajnosti.
Neverovatno strateški mudro odigrana utakmica gde nijednog trenutka košarkaši Zvezde nisu gubili glavu već polako smireno prvo sustizali prednost protivnika a potom i sjajnom odbranom neutralisali njihov napad i prelomili meč kada je to bilo najvažnije i zabeležili jednu od najvećih pobeda u istoriji.
Ceo tim je igrao fantastično a njen dirigent Stefan Jović je bio najefikasniji u njenim redovima sa 14 poena.
-
(0)Od : Ivan Ivanović
Žrtvovani general
900 rsd1.
Ова… прича, новела, роман, драма, расправа, есеј, оглед, рад… или како коме драго (зваћемо је причом ради лакше идентификације), настала је на спору око рехабилитације генерала Драгољуба Драже Михаиловића, команданта Југословенске војске у отаџбини, вође Равногорског (или четничког, како га је народ назвао) покрета, чији је генерал био идејни творац и војни старешина. У време кад пишем ову причу, води се велика борба (правна, политичка, научна, историјска) по овом питању: предмет око рехабилитације генерала је на Вишем (Окружном) суду у Београду и Суд треба да донесе правну одлуку по овом питању, која лако може да буде историјска. Српски народ је, као и увек, подељен: један део народа би да се генерал рехабилитује и тако исправи једна од највећих неправди у српској историји; други део народа би да се генерал још једном осуди и тако потврди пресуда комунистичких власти из 1946. године о убиству генерала. Многе јавне личности, не чекајући одлуку Суда, изјасниле су се о овом проблему. Више од тога, проблем рехабилитације генерала је интернационализован, па се јављају државници и институције других држава да изнесу свој став о Дражиној рехабилитацији. Тако се генералу Дражи Михаиловићу тренутно суди и то на два плана: у Суду и у јавности. Како сам, као писац, потрошио доста страница о овом спору, просто нисам могао а да се још једном, незван, не умешам у њега. Тако је настао рад који презентујем Читаоцу и који представља гемишт мојих сазнања о спору, упакован у форму антрополошке приче.
Будући да се ради о антрополошкој причи, подразумева се да она мора да има две равни: објективну, која се заснива на постојећем знању о животу и делу последњег српског краљевског генерала, и субјективну, која се огледа у мом ставу по овом, узимам слободу да то кажем, изузетно важном питању, како за српску историју, тако и за моралну и правну историју човечанства. Јер, генерал Дража Михаиловић, жртва комунистичког насиља, може се и мора узети као парадигма човековог страдања због политичког и моралног уверења.
Стога, ова прича није историја о Дражи, него бављење Писца том историјом. Подсетио бих Читаоца, да сам, као писац, имао разлога да се упустим у ту историју, више него моји савременици, из више разлога: најпре, потекао сам из србијанске традиције, чије је исходиште био несрећни генерал; онда, мој отац је везао своју судбину за генерала, као и судбину својих потомака, кад је као капетан/мајор Краљевске југословенске војске ступио у антифашистичку војску пуковника/генерала Драже Михаиловића, номиновану као Југословенска војска у отаџбини, у којој је командовао Другом топличком бригадом; најзад, као још неки српски писци (Жика Лазић, Жарко Команин, Вук Драшковић, Милован Данојлић, Данко Поповић…) покушао сам да разумем и опишем четничку страну српске историје (пандан представљају писци робијаши на Голом отоку, Драгослав Михаиловић, Мирослав Поповић…, који су дали голооточку страну те историје).
Прву страну приче, Дражину, готово да не морам да представљам Читаоцу, осим кад је узимам као аргумент: о генералу су написане многе књиге, које у иностранству свих година после Другог светског рата, које у Србији после пада комунизма.
Да подсетим на неке позитивне књиге о Дражи (књиге у којима је генерал третиран као позитивна историјска личност). Најпре, на оне написане у иностранству: синтетичке: “Књига о Дражи” (уредио Радоје Кнежевић), “Родољуб или издајник? Случај ђенерала Михаиловића” (уредио Дејвид Мартин); “Слободан Јовановић у емиграцији. Разговори и записи”; монографске: Живко Топаловић “Србија под Дражом”, Иван Авакумовић “Михаиловић према немачким документима”, Милош Аћин Коста “Дража Михаиловић – апостол слободе”, Сергије Живановић “Ђенерал Михаиловић и његово дело. Трећи српски устанак”, Алберт Сајц “Михаиловић – преварант или херој?”… Затим, на оне написане у земљи: Веселин Ђуретић, “Савезници и југословенска ратна драма”, Бојан Димитријевић, Коста Николић “Ђенерал Михаиловић, биографија”, Мирослав Самарџић “Генарал Дража Михаиловић и општа историја четничког покрета”, Коста Николић “Историја Равногорског покрета”… Овде долазе и мемоарске књиге: Неђељко Плећаш “Ратне године 1941-1945”, Звонимир Вучковић “Сећања из рата”, “Од отпора до грађанског рата”… За мене посебну важност имају две књиге мемоара, везане за Јужну Србију, у којој је мој отац ратовао, а ја одрастао: Мајкл Лиз “Силовање Србије” и Милош Младеновић “Лажни идоли и варљиви идеали”.
Такође бих да подсетим на негативне књиге о Дражи (књиге у којима је генерал третиран као негативна историјска личност): Владимир Велебит “Сјећања”, Фицрој Маклин “Рат на Балкану”, Јован Марјановић “Дража Михаиловић између Британаца и Немаца”, Никола Миловановић “Контрареволуционарни покрет Драже Михаиловића”, Велимир Терзић “Слом Краљевине Југославије 1941. године”…
Подразумева се да сам, припремајући се за причу о Дражи и четницима, изучио све те и многе друге књиге. Тако сам формирао о Дражи знање, из којег је настала ова белетристика. Осим тога, водио сам низ разговора са учесницима Равногорског покрета из Краја (историја одоздо). Све то чини прву раван приче, објективну.
Другу страну приче, субјективну, извући ћу из свог опуса, како бих олакшао посао Читаоцу, али и како бих имао аргументацију за одбрану Драже сконцентрисану на једном месту (о свом досадашњем раду на Дражи упознаћу Читаоца у једном од наредних поглавља.)
Дакле, ставови о генералу Дражи Михаиловићу, које заступам у овој причи су, с једне стране, резултат лектире и истраживања и, с друге стране, мог личног уверења, односно мог људског бића (будући да је ово прича а не научни рад, износићу тврдње без одговарајуће научне апаратуре.)
Одмах да кажем да ћу у овом тексту да се супротставим многобројним Дражиним тужиоцима, како индивидуалним тако и колективним, аргументацијом историјског истраживача и талентом књижевног ствараоца. А да ли сам био аутентични или дрвени Дражин адвокат, може да пресуди само Читалац, који је превладао историју и настоји да досегне универзалну људску правду. А тај Читалац припада више будућности него садашњости.
-
(0)Od : Vlada Milić
Lokalna samouprava
500 rsd3. ODNOS POLITIČKIH PARTIJA I LOKALNE SAMOUPRAVE
U svakoj lokalnoj predizbornoj kampanji dominiraju uglavnom iste teme u okviru svih političkih partija. One se pre svega odnose na:
1) privredno ekonomske teme koje se odnose na privredni razvoj opštine, na veću pažnju posvećenu malim i srednjim preduzećima, pokretanje industrije, privlačenje investitora i dr.
2) Zapošljavanje koje je neizbežna tema u vremenima kada mnogo ljudi svakodnevno ostaje bez posla. U ovoj temi obećanja se odnose na otvaranje novih radnih mesta i zaštite prava radnika u privatizaciji kao i borbi protiv otpuštanja.
3) Ulaganje u infrastrukturu je omiljeni refren političkih partija u predizbornoj kampanji. Lokalna samouprava može biti nadležna po pitanju infrastrukture ali su takva obećanja uglavnom nerealna. Građanima je dovoljno ponuditi mogućnost kvalitetnijeg upravljanja komunalnim delatnostima kao što su vodovod, toplane, gradski prevoz, čistoća, pijace, parkovi, parkirališta, staranje o stambenim zgradama, kulturnim i sportskim objektima, ulicama i lokalnim putevima, kako bi stranke dobile podršku na lokalnim izborom.
4) Obećanja o jednakom tretmanu grada i sela se uglavnom daju u ruralnim oblastima ili prigradskim seoskim područjima. U navedenom slučaju obećanja se tiču davanja povoljnih kredita i otvaranja prerađivačkih pogona.
5) Decentralizacije je omiljena tema u izbornoj ponudi. Najavljuju se zahtevi za većom autonomijom i proširenje nadležnosti lokalne samouprave. Zahtevaju se veća sredstva za opštinske budžete koja bi se koristila za efikasnije zadovoljavanje lokalnih potreba.
6) Takođe je veoma prisutna ponuda u predizbornoj kampanji da će u narednom periodu ljudi koji vode javna preduzeća i opštinu biti birani po kriterijumu stručnosti a ne stranačke pripadnosti.
7) Sredstva budžeta će se u narednom periodu koristiti mnogo racionalnije nego do sada, naravno ako glasači daju podršku tom kandidatu.
8) U dosadašnjim izborima tema kojoj svakako pripada značajno mesto je borba protiv kriminala i korupcije i očuvanje životne sredine.
Sve su ovo teme koje se koriste na lokalnim izborima da bi se privukli glasači. Posle izbora situacija je sasvim drugačija. Postoje dva objektivna razloga zbog kojih neka obećanja nije moguće sprovesti u delo. Prvi bi bio disproporcija između trajanja mandata i vremena potrebnog za izvršenje mandata a drugi je između visine opštinskog budžeta i cene koštanja predizbornog obećanja. Kad se posle izbora realno sagledaju izborni ciljevi koji su dati u predizbornoj kampanji dolazi se do zaključka da se političke partije ne ponašaju odgovorno. Kao glavni argument zašto se neko obećanje nije ispunilo koristi se da bi njegovo sprovođenje u delo dovelo do opterećenja budžeta, odnosno da ne postoje odgovarajuća novčana sredstva. Osnovno opravdanje je nedostatak finansijskih sredstava, a na drugom mestu je to da obavljanje određenih poslova nije u nadležnosti opštine a sve češće se koristi i izgovor protivljenja koalicionih partnera.
Smatramo da bi na lokalnom nivou političke partije bilo da su vlast ili u opoziciji trebale da sarađuju u rešavanju lokalnih problema bitnih za život građana. Iako su stranke deklarativno za takav pristup međustranačka saradnja na lokalnom nivou uglavnom zavisi od stavova centralnih stranačkih organa. Skupštine opština izgledaju kao loše kopije stanja u republičkom parlamentu. Da bi se ovakve situacije izbegle mišljenja smo da političke stranke, naročito njihov vrh moraju da pokažu više razumevanja za lokalne potrebe i probleme, kao i da dozvole veću samostalnost lokalnim odborima u odlučivanju o načinu formiranja vlasti i rešavanju lokalnih problema.
-
(0)Od : Žarko Dapčević Daba
Modri čarobnjaci sa Marakane
800 rsdUVOD
Crvena zvezda i Dinamo iz Zagreba u staroj Jugoslaviji su predstavljali deo velike četvorke i timovi koji su imali veliku tradiciju i istoriju. Bili su poznati van granica Jugoslavije i imali su armiju navijača iza sebe. Prelasci iz jednog tima u drugi što se tiče velike četvrorke su bili jako retki, postojao je neki džentlmenski dogovor da jedni drugima ne otimaju igrače osim ako klubovi sami ne ustanove da im odredjeni igrači nisu potrebni, pa nakon toga predju u neki od rivalskih klubova.
Sve do 1980. godine iz Dinama u Crvenu zvezdu je prešao jedan igrač, i to golman Mirko Stojanović, sada već daleke 1961. godine. Te 1980. godine na leto je počinjao prelazni rok a zvezda tadašnjeg prelaznog roka je bio Rajko Janjanin kome je ugovor sa Dinamom istekao. Bio je u nemilosti trenera Vlatka Markovića i hteo je da ode iz Dinama. Na poziv Dragana Džajića je prešao u Crvenu zvezdu i nekako je svojim potezom otvorio kasnije vrata drugim igračima Dinama koje je klub lako otpisivao a oni kasnije napravili karijere u Zvezdi i samim tim pokazali Dinamu koliko je pogrešnu stvar napravio. Posle Rajka Janjanina iz Dinama u Zvezdu su dolazili Tomislav Ivković, Boro Cvetković, Milivoje Bračun, Robert Prosinečki.
U nastavku ove knjige biće reči o trojici legendarnih fudbalera koji su ostavili velikog traga u Crvenoj zvezdi postali ljubimci Zvezdinih navijača. Sa Crvenom zvezdom osvajali trofeje i zauvek ostali njen neizbrisivi deo. Mnogo toga imaju zajedničkog osim što su igrali u Dinamu i Zvezdi ali o tome kao i o svemu što su oni dali zvezdi i što je Zvezda dala njima u nastavku ove knjige.
Oni su tri čarobnjaka: Rajko Janjanin, Boro Cvetković i Robert Prosinečki.
Ne postoji jedan jedini navijač Crvene zvezde koji nije čuo za ova tri sjajna fudbalera, ne postoji neko kome je crveno bela boja na srcu a da ne može da navede makar jednu utakmicu na kojoj neko od ove trojice nije ostavio veliki trag. Sva trojica su se igrala fudbala, dovodili protivničke igrače i navijače do ludila a svoje navijače dizali u nebesa od sreće.
Zbog njih trojice, a obeležili su jednu deceniju u istoriji Zvezde, stadioni su bili puni, njihova imena su se skandirala sa tribina, pesme pevale. Jednom su pevali Zvezda ima svoga sina svoga Rajka Janjanina, drugi im je bio Zvezdino lane sa Korane, a treći Veliki Žuti kako su ga milošte nazvali. Pevano je užičko kolo: na-na-na-na Robert Prosinečki, Robert Prosinečki, Robert Prosinečki.
Sva trojica su bili izvanredni talenti i igrači, i pre svega veliki ljudi a na sreću Zvezde i njenih navijača neshvaćeni u Dinamu a oberučke prihvaćeni i obožavani u Zvezdi od strane navijača.
I sada se posle toliko godina prepričavaju utakmice gde su njih trojica svojim potezima ili golovima pisali Zvezdinu istoriju i donosili velike pobede: Bazel, Barselona, Benfika, Real Madrid, Briž, Žalgiris, Grashopers, Glazgov Rendžers, Dinamo Drezden, Partizan, Dinamo, Hajduk – svi su oni osetili raskoš i umeće ovih čarobnjaka koji su zajedno sa svojim saigračima plesali i činili čuda po terenu.
Nakon odlaska iz Zvezde svako je od njih pisao svoju sportsku biografiju na ovaj ili onaj način, ali gde god su bili svuda su plenili, i svuda ostavili neki svoj pečat. Nama ostaje da budemo ponosni što smo u našim redovima imali tri sjajna fudbalera, tri umetnika u kopačkama, što smo imali to zadovoljstvo da ih posmatramo u našem svetom dresu i da uživamo u njihovim potezima i golovima. Oni su svojim partijama postali besmrtni a ovde će biti samo opisan njihov pohod ka toj besmrtnosti, ka visinama gde legende opstaju zauvek. Oni su to zaslužili u svakom pogledu.
-
(0)Od : Žarko Dapčević
Crveno-bela bajka
600 rsdPOČETAK
Bajke na kojima smo mi odrastali, kao i mnoge generacije pre nas i posle nas, počinjale su sa onom čuvenom rečenicom „Bila jednom jedna…“, i na kraju su se one uvek završavale srećno. Ovo će biti moderna bajka sa istinitim likovima i istinitim dogadjajima o 12 neustrašivih zvezdinih košarkaša koja će se takodje završiti srećno… Bajka o 12 zlatnih momaka koji koji su došli tiho i ušli u legendu, momci koji su uradili nešto što niko pre njih punih 69 godina nije uradio u Crvenoj zvezdi.
Nekada davno, u jednoj maloj zemlji koja se zvala Srbija, postojao je Košarkaški klub Crvena zvezda koji je nekada bio jako poznat i slavan, ali su usledile godine kada je postao zaboravljen i napušten od skoro svih. A onda su došli neki ljudi i počeli da ga vraćaju tamo gde je nekada bio. Pa su oni napravili nešto što će se zauvek pamtiti, i vratili osmehe zvezdašima i učinili ih ponosnim.
Sezona 2013/14. je završena ne baš onako kako su zamišljali svi u Košarkaškom klubu Crvena zvezda i kako su to njeni navijači priželjkivali, ali moralo se krenuti u nove pobede. Klub je napredovao u odnosu na prethodne godine i trebalo je napraviti korak napred. Iz kluba je otišla nekolicina igrača: kapiten Marko Simonović i Tadija Dragićević u Francusku, Raško Katić u Španiju, Ivan Radenović, De Marcus Nelson je prešao u Grčki Panatinaikos, Oleksandar Lipovij se vratio u Ukrajinu, Vojislav Stojanović i Stefan Lazarević su prekomandovani u FMP, a Dušan Ristić je odbio da potpiše prvi profesionalni ugovor i otišao u SAD na studije. Pred trenerom Dejanom Radonjićem je bio izuzetno težak zadatak da iznova selektira i sastavi tim koji će ponovo jurišati na sve trofeje u narednoj sezoni. Iako je Zvezda bila najbolja posle ligaškog dela, nažalost desio se jedan slab dan kada je u polufinalu F4 Aba lige bila poražena od Cibone. Zvezdi se ipak sreća nasmešila, zagrebačka Cibona koja je pobedom nad Zvezdom izborila finale, a kasnije u tom finalu pobedila i Cedevitu i osvojila igranje u Evropi, zbog izuzetno teške materijalne situacije je odustala od igranja Evrolige, te je Zvezda kao prvoplasirana ekipa nakon ligaškog dela stekla pravo da umesto Cibone po drugi put zaredom učestvuje u najelitnijem takmičenju. Nakon završetka sezone bukvalno je počela operacija sklapanja tima za narednu sezonu. Prišlo se jako ozbiljno tom zadatku jer nije smelo biti grešaka.
Jednu od najvažnijih stvari koje je uprava uradila u toku sezone je što je 22.01.2014. produžila ugovor sa američkim košarkašem Čarlsom Dženkinsom na još godinu dana. Popularni Djenka je već pokupio sve simpatije i osvojio srca navijača Zvezde, tako da je ovaj potez naišao na sveopšte oduševljenje i odobravanje.
Prvo veliko pojačanje je došlo u vidu Nikole Kalinića, reprezentativca Srbije koji je 21.07.2014. potpisao trogodišnji ugovor sa Crvenom zvezdom. Kalinić je već bio jednom član Crvene zvezde u sezoni 2010/11, ali tada nije zadovoljio Zvezdine kriterijume. Nakon toga igrao je za Vojvodinu i Radnički iz Kragujevca. Odličnim partijama je izborio sebi mesto i u reprezentaciji Srbije sa kojom je osvojio srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu i bio jedan od najzaslužnijih za ovaj fantastičan uspeh.
Nije se dugo čekalo u redove crveno–belih je sletela i druga lasta. 31.07.2014. iz redova Mega Vizure u Crvenu zvezdu je prešao supertalentovani košarkaš Nemanja Dangubić, koji je sa Zvezdom potpisao trogodišnji ugovor sa klauzulom da može posle svake sezone da ode u NBA.
05.08.2014. nemački košarkaš Maik Cirbes potpisao je za Crvenu zvezdu. To je bio prvi nemački košarkaš koji će zaigrati za Zvezdu a došao je iz Bamberga sa kojim je osvojio jednu titulu i jedan kup Nemačke. U Zvezdu je došao kao zamena Rašku Katiću. Potpisao je na dve godine, s tim što je u klauzuli ugovora stojala solucija da nakon završetka sezone do 30.06.2015. može preći u neki nemački klub ako to bude želeo i da nakon tog roka ostaje Zvezdin igrač još godinu dana.
Prava košarkaška bomba je odjeknula 15.08.2015. kada je za Crvenu zvezdu potpisao američki košarkaš plejmejker Markus Vilijams. Čovek koga su Zvezda a i njeni navijači i te kako imali prilike da dobro upoznaju prošle sezone kada je igrao za Lokomotivu Kuban i kada je bukvalno bio nerešiva enigma za Zvezdu i njene igrače. Imao je lošiju sezonu u Lokomotivi pa je hteo da u Zvezdi odigra bolje, pogotovu u Evroligi, što bi mu bila odskočna daska za neki bolji, unosniji ugovor.
Kockice su počele da se slažu polako. Dejan Radonjić je pažljivo birao igrače na pozicijama koje su mu bile kritične i kvalitetno sastavljao tim koji će odgovoriti svim njegovim zahtevima i zamislima koje će pred njih staviti.
I kao poslednje pojačanje za ovu sezonu je stigao Stefan Jović, srpski plejmejker i reprezentativac koji je takodje sa reprezentacijom osvojio srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu. Jović je potpisao trogodišnji ugovor sa Zvezdom i odmah nakon potpisivanja u svom prvom intervjuu je rekao da mu se ostvario dečački san da igra u Crvenoj zvezdi. U Zvezdu je došao iz Radničkog iz Kragujevca, isto kao i Nikola Kalinić. Za Jovića ima jedna zanimljiva anegdota. Svojevremeno je bio izabran za kapitena Radničkog, ali posle stavljanja nekih Zvezdinih pesama na svom fb profilu uprava kluba je rešila da mu oduzme kapitensku traku. Ali, na kraju san mu se ostvario na obostrano zadovoljstvo.
-
(0)Od : Žarko Dapčević
Zlatna levica – Radivoj Korać
600 rsdPORODICA I DETINJSTVO
Tridesetih godina prošloga veka Bogdan Korać, koji potiče iz svešteničke porodice i čiji su i otac i stričevi bili sveštenici, živeo je u Somboru gde je radio kao činovnik u pošti. Inače je bio i rezervni oficir Kraljevine Jugoslavije. Tu u Somboru je upoznao svoju životnu saputnicu Zagorku Gradinski, koja je takodje bila zaposlena u pošti a poticala je iz ugledne gradjanske porodice iz Sombora. Sa njom se venčao 1937. godine. Milan Gradinski, Radivijev deda po majci je bio upravnik Gradskog slagališta. 5. novembra 1938. godine rodio im se najstariji sin Radivoj, koji je dobio ime po dedi svešteniku. Dve godine kasnije, 1940. godine dobiće i drugog sina – Djordja. Kako je rat već buktao u pojedinim delovima Evrope, neumitno se približavao i ovim prostorima. Početkom rata dolazi do mnogih bujanja nacionalizma i zločina te je tako u Somboru to bio slučaj sa madjarskim nacionalistima. Bogdan završava u logoru „Lago di garda“ u Italiji, a majka Zagorka po nečijoj prijavi da je jevrejka sa Radivojem i Djordjem koji je bio beba biva poslata u logor. Pukom srećom, na samoj železničkoj stanici pred ukrcavanje u vagone, ljudi koji su prozivali uvideli su da prezime Korać nije jevrejsko već srpsko i skidaju ih sa spiska za logor. Stric Radivoja Koraća, Veljko Korać, dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu, bio je oženjen Jevrejkom pa je neko tajnom dojavom stavio senku na celu porodicu. Spas su morali potražiti kod Bogdanovih roditelja u Lici u malom selu Radanovac, koje se nalazilo izmedju Korenice i Plitvičkih jezera. Medjutim, ni tamo nema mira za njih jer u toku rata u Lici ustaše sve spaljuju, pa je tako i selo Radanovac bilo iste sudbine. Samo zahvaljujući milosti italijanskih vojnika, koji su se sažalili nad dvoje male dece Radivojem i Djordjem, porodica Korać je izbegla smrt streljanjem. Tako, moraju da odu u novo izgnanstvo: majka Zagorka sa decom odlazi u Zagreb kod rodjaka porodice Oklopdžija, kod pradede po babinoj liniji Leposave Korać (Bogdanova majka), gde ostaju sve do kraja rata.
Dotle je Bogdan uspeo da pobegne iz logora i priključio se partizanima. Porodica se ponovo sastaje posle rata, vraća se u Sombor i tada Bogdan dobija premeštaj da počne da radi u pošti u Beogradu. Nakon dve godine i majka Zagorka dobija posao u pošti, te se sele 1947. godine za Beograd i konačno porodica ponovo biva na okupu. Dobijaju stan u Takovskoj ulici. Taman kad se činilo da su strahote iza njih, a mora se napomenuti da je na Radivoja sve to i te kako ostavilo traga, usledio je novi udarac za porodicu. Pedesetih godina, bez ikakvog razloga i presude, odvode Bogdana na Goli otok gde je probavio dve godine i još godinu dana na prislinom radu u Užicu.
Bogdan je bio je bio pravičan i strog otac, bio je dosta zatvoren dok je majka Zagorka bila ta spona izmedju njega i dece. Po rečima Djordja Koraća, nikada nije naredjivao, niti vikao, tačno se znalo kada treba nešto da se uradi. Ubrzo posle trogodišnje robije, Bogdan je bio rehabilitovan jer je bilo utvrdjeno da je nevin poslat na Goli otok, ali nažalost rane niko nije mogao da izbriše i zaleči.
Bogdan postaje direktor pošte kod Železničke stanice. Detinjstvo Radivoja i Djordja je obeležilo dvorište Osnovne škole „Vuk Karadžić“ koja se takodje nalazi u Takovskoj ulici, par stotina metara niže od njihovog stana. Inače, Takovska ulica će i te kako, iako nenamerno, uticati na životni put Radivoja Koraća. Tu, u tom dvorištu, prvi su put imali dodira sa loptom, ali najpre fudbalskom. U tom ranom detinjstvu dva brata su bila na suprotnim stranama, Radivoje je imao svoj tim po imenu „Palilulac“ dok nasuprot njemu Djordjev tim se zvao „Pionir“. Radivoje je odmalena u sebi posedovao pobednički mentalitet. Bez obzira koji je sport igrao, nikada nije voleo da gubi, poraz je jako teško podnosio. Igrali su fudbal, Djordje se dosta izveštio pravljenju krpenjača. Stric Nikola im je jednom prilikom poklonio pravu žutu fudbalsku loptu: radost je bila neizmerna ali je i bila kratkog daha. Neki beogradski mangup im je ukrao loptu i pobegao prvim tramvajem a sa njime i njihova radost i san. Posle toga su se vratili na krpenjače. Radivoje bi, pre nego što počne utakmica, uvek govorio da prvi puca penal, ako bi ga neko slučajno pretekao, onda bi se javljao kao drugi. Voleo je da se nadigrava, dok je nasuprot njemu, Djordje bio motor, lokomotiva ekipe. Igralo bi se do dvanaest golova, Radivoje bi dao desetak i otišao, jednostavno nije imao mira.
Sve ga je zanimalo: od sporta do geografije, za koju je pokazao izuzetno interesovanje još kao dete, kada je sa pradedom po očevoj liniji sedeći u krilu kao iz rukava sipao imena dalekih gradova i zemalja. Bilo mu je tada pet godina. Jednostavno, u sebi je imao neki dar od boga, čega god bi se dohvatio išlo mu je od ruke. Za reprezentaciju škole je igrao i rukomet i bio najbolji strelac školskog prvenstva. Kada bi pucao na gol nije to radio svom silinom, već precizno, taman toliko da golman iako prozre gde će lopta ići ne može da stigne da odbrani. Obožavao je i šah, igrao ga je kad god bi mu se ukazala prilika, a takodje i stoni tenis. Postoje i dve anegdote vezane za šah i stoni tenis. Naime, jednom prilikom se u zgradi osnovne organizacije održavao šahovski turnir tzv. simultanke, gde je Radivoje igrao istovremeno na desetak i više tabli. Na jednoj od tih tabli igrao je protiv majstora šaha Andrića. Gospodin Andrić je imao problema sa vidom pa je nosio naočare sa velikom dioptrijom, popularne „tegle“. Radivoje je znao da protiv njega mora primeniti lukavstvo, te je protiv drugih protivnika igrao na uobičajenim šahovskim tablama, a sa Andrićem na minijaturnom šahu na nabadanje. Trik je uspeo, te je Korać toga dana dobio majstora šaha Andrića a takodje i sve ostale protivnike. Znao je dosta puta da u isto vreme rešava šahovske probleme ili čita gradivo za školu, ili kasnije fakultet, i da rukom lopticu baca ka zidu i hvata je u letu kada se odbije, tako je voleo da vežba koncentraciju i reflekse. Druga anegdota je vezana za stoni tenis, ali važila je i za šah. Naime, po kazivanju Djordja Koraća, bili su retki trenuci kada je on Radivoja pobedjivao u stonom tenisu ili šahu, ali kada bi se to desilo, istog sekunda bi legao na pod jer Radivoje bi u naletu besa bacao reket ili figure, pa čak i šahovsku tablu svuda oko sebe. Jednostavno, bio je rodjeni pobednik.
-
(0)Od : Miroslav Mitrović
Osnove lobiranja
600 rsdŠTA JE LOBIRANJE?
Prema rečniku Concise Oxford Dictionary, Lobby je velika prostorija otvorena za javnost, posebno namenjena za susrete parlamentaraca i drugih lica. Rečnik Webster’s Dictionary, lobiranje definiše kao obraćanje članovima parlamentarnog skupa u nameri da se utiče na zakonodavstvo. U istraživanju agencije IP SOS – Strategie, 34% Francuza je 1987. godine odgovorilo da je lobiranje „delovanje grupe za pritisak na postojeću vlast radi provođenja sopstvenih ideja ili interesa”.
Sažeto, može se reći da je lobiranje čin komunikacije, koji određenoj grupi omogućava da učestvuje u „utakmici“. Ono je suprotno postupanju onih, koji verujući u sebe, računaju na zdrav razum okoline.
Praksa ukazuje da je najbolje da vas ljudi čuju (i vide) kako bi vas zapazili. Tada se uticaj integriše u opštu strategiju komunikacije i postaje njen sastavni deo. Praktično, principi projektnog pristupa organizovanju i sprovođenju programa i strategije komunikacije, podjednako su validni za organizovanje interesno usmerene komunikacije, lobiranja. Naravno, i druge forme komunikacije su interesne, jer se u suprotnom postavlja pitanje njihove svrsishodnosti (marketing komunikacija, komunikacije sa medijima, instrumenti odnosa sa javnošću i drugi). Ipak, samo lobiranje ima za cilj ostvarivanje uticaja, te sama komunikacija, nije sama sebi svrha. Praktično, primeri iz prakse pokazuju da lobiranje i ostale forme komunikacije imaju dijalektičku povezanost i uslovljenost, i da su isprepletane u formama, strategijama i instrumentima primene. Lobiranje može biti instrument marketinga, odnosa sa javnošću, pregovaranja ili diplomatije. Takođe, lobistički projekat može imati sadržaje odnosa sa javnošću ili marketinga, pa i međunarodnog pregovaranja, kao instrumente za ostvarivanje svojih ciljeva.
U suštini, temeljni lobistički rad sastoji se u tome da drugi upoznaju grupu, njen ekonomski, socijalni, društveni značaj, njene probleme, kako bi donosioci odluka razumeli njenu ulogu i podržali je. Delovanje lobista mora da bude višestruko, raznovrsno i široko. Ipak, mnogi lobiranje još uvek vezuju za prikrivene i nelegalne novčane transakcije, mito i druge oblike korupcije. Postojanje ovih pojava se ne može u potpunosti negirati. Međutim, osim korupcije postoje mnogi drugi načini uticanja. Komunikacija između interesnih grupa i predstavnika državne vlasti i kompanija veoma je raznolika i ne može se regulisati jednostavnim finansijskim protokom. Ipak, kada se govori o uticanju, zlоupotrebe uvek privlače pažnju. Ovo je polje koje se reguliše zakonima i etičkim kodeksima na nivou države ili organizacije.
Lobiranje sprovode pojedinci, predstavnici određenih interesnih grupa. Samo pojmovno definisanje aktivnosti interesnih grupa, podrazumeva različita tumačenja, bilo da se aktivnost naziva lobiranje (eng. lobbying) ili zastupljenost (eng. advocacy), odnosno, zastupanje interesa. Ipak, pojam koji se najčešće koristi, je lobiranje. On u sebi sublimira uticaj i zastupanje, tako da se zastupljenost interesa kao forma rezultante uticaja interesnih grupa može u najširem posmatrati kroz definisanje pojma lobiranja. Pojam engleske reči „lobby“, koja označava hol, predvorje, potiče iz latinskog izraza za ulazni hol ili prostorije za odmor, „labium“. U savremenom kontekstu, podrazumeva pretfazu odlučivanja u institucijama i pretparlamenetarnu fazu balansiranja različitih interesa.
Pojednostavljeno posmatrano, to je proces informisanja predstavnika države i regulativnih tela u vezi odluka, koje ima za cilj da redukuje potencijalne negativne efekte ili obezbedi podršku rešenjima koje imaju pozitivan uticaj na sopstvenu organizaciju.
Lobiranje je podrška usvajanju, težnja ka zaustavljanju usvajanja ili modifikacija određene zakonske regulative. Lobisti teže da obezbeđivanjem informacija i stavova zakonodavcu, i vrše pritisak na njega kako bi on reagovao u odnosu na predloženi zakon na osnovu njihovih stavova.
Analizom više teoretskih razmatranja fenomena lobiranja, može se reći da je prirodu lobiranja moguće objasniti kao komunikacijski proces u kome se realizuje neformalna razmena informacija sa vlastima, sa ciljem da se na njih utiče. Možda je najsveobuhvatnija definicija lobiranja, data od strane Koepla: „Lobiranje je pokušaj ili uspešno uticanje na zakonodavno-administrativne odluke od strane javnih autoriteta preko interesnih predstavnika. Uticaj podrazumeva korišćenje komunikacije i usmerenje na zakonodavne i izvršne organe“.
Problem u tumačenju odnosi se uglavnom na metode i sredstva korišćenja instrumenta lobiranja, zakonodavnu regulativu i etičke kodekse i pravila. Ovakve stavove, pojmovno određivanje lobiranja u svojstvu nemoralne aktivnosti, od strane opšte javnosti, lakše je tumačiti kroz korišćenje termina „interesnog zastupanja“. Pod ovim terminom se podrazumevaju širi opsezi komunikacijskih formi, koje nadrastaju sam proces kreiranja uticaja na pretproces donošenja odluka. Iako su oba pojma veoma slična i odnose se na gotovo identične procese, od strane evropskih teoretičara koji se bave uticajem na donošenje odluka u strukturama EU smatra se da je u skladu sa realizacijom uticaja na evropsku javnu politiku, usklađenije razumevanje, koje su pružili Varli i Feribra i odnosi se na stav da je interesno zastupanje „više od lobiranja, predstavlja razmenu informacija, građenje saveza, formalne i neformalne komunikacije, planirane i neplanirane odnose: drugim rečima, sve forme interakcija koje su dizajnirane da predstave određene ideje, ubede donosioce odluka da usvoje drugačije perspektive, a kao krajnje, utiču na politiku”. Dakle, ako se izuzme negativna konotacija, pojmovi ‘lobiranje’ i ‘zastupanje interesa’, mogu se načelno koristiti u razmatranju aktivnosti koje realizuju interesne grupe.







