Aleksandar Stevanović

Aleksandar Stevanović

  • 1
  • (0)

    U dahu

    500 rsd

    Dah života

    Klik-tik. Dobro poznati, uobičajeni zvuk zaključavanja. Kao i svaki put, sa rukom na bravi, pričekao je da li će spolja da odgovori neki drugi zvuk. Ne, danas nema odjeka hoda po stepenicama, brujanja lifta, razgovora, niti kašlja. Lagano je skinuo kaput i okači ga na čiviluk, a šal koji je pažljivo presavio nađe svoje mesto iznad kaputa. Mokre cipele zameniše tople papuče. Zakorači hodnikom, ujedno i skromnom kuhinjom, koji je vodio u malo kupatilo, ali najpre sa već spremljenom vodom u šolji ispuni džezvu pa uključi ringlu. Po ulasku u kupatilo odvrnuo je hladnu vodu i umio se. Nakon što se obrisao u ogledalu ga je dočekao njegov lik. Bez promene. Izašao je iz kupatila i skrenuo desno ka jedinoj sobi u stanu. Odmah naspram sobnih vrata a ispod trokrilnog prozora nalazio se stari radni sto sa dve fioke ispod ploče i stolicom ispred. Na sredini stola je počivala jedna duboka drvena kutija sa poklopcem. Pokrivala je bar trećinu radne površine i zato je delimično ležala na radijatoru. Pored kutije, s leve strane, stajala je lepa zelena stolna lampa, kao one koje se mogu videti u bibliotekama i čitaonicama. U sobi se još, desno, nalazio krevet uredno zategnut, uz koga se pribio noćni stalak a na njemu sat, stari emajlirani sa ušima; levo orman. Između ormana i radnog stola gnezdila se fotelja presvučena flisom oker boje. Prišao je ormanu, oslobodio se odela i brižljivo ga složio, te potom obukao udobnu pamučnu trenerku. Okrenuvši se od ormana, samo jednim korakom dođe do polovine sobe i zagleda se u porodične fotografije na zidu. Premda različitih dimenzija, bile su poređane u nizu gotovo celom dužinom kreveta. Uzdahnuo je, jer danas nije raspoložen da traži neku sitnicu koju ranije nije primetio, mada zna da se neka i dalje tvrdoglavo krije. Možda će to uraditi kasnije. U to se začu ključanje vode. Kašičica kafe, i topli, opojni miris ispuni stan. Sipao je napitak u šolju i preneo je do stola, a zatim se zavalio u stolicu. Napolju je dan zamirao i sumrak je otpočinjao svoju kratku vladavinu. Klik. Dobri poznati, uobičajeni zvuk paljenja lampe. Pošto je posedeo tako par trenutaka gledajući jarki krug svetlosti ispred sebe, prenuo se i iz desne fioke izvukao kožnu rukavicu, cigaretu, crvenu prozirnu pikslu i upaljač. Duboko je udahnuo miris kafe, stavio rukavicu na levu ruku, zatvorio oči i zagnjurio tom rukom u kutiju. Začu se čegrtanje. Ovaj put je uzeo dve odjednom. Jedna figurica je predstavljala crnokosu vilu tužnih očiju kako sedi na kapi rose, a druga viteza, oklopljenog, sa štitom i mačem. Skinuo je rukavicu, odložio je natrag u fioku i zagledao se u figurice. Neko vreme je pomno studirao njene plave oči i krhka krila, njegovu oklopnu rukavicu kako steže mač, a onda klimnu glavom i zaverenički se nasmeši. Ubrzo mu se cigareta nađe u ustima, upaljač škljocnu i plavi dim zaplesa između njegovih očiju i figura.

    – A sada… da vam dam život.

    Iz leve fioke uze papir, penkalu i poče da piše…