U dahu

500 rsd
Odlomak iz knjigeU dahu

Dah života

Klik-tik. Dobro poznati, uobičajeni zvuk zaključavanja. Kao i svaki put, sa rukom na bravi, pričekao je da li će spolja da odgovori neki drugi zvuk. Ne, danas nema odjeka hoda po stepenicama, brujanja lifta, razgovora, niti kašlja. Lagano je skinuo kaput i okači ga na čiviluk, a šal koji je pažljivo presavio nađe svoje mesto iznad kaputa. Mokre cipele zameniše tople papuče. Zakorači hodnikom, ujedno i skromnom kuhinjom, koji je vodio u malo kupatilo, ali najpre sa već spremljenom vodom u šolji ispuni džezvu pa uključi ringlu. Po ulasku u kupatilo odvrnuo je hladnu vodu i umio se. Nakon što se obrisao u ogledalu ga je dočekao njegov lik. Bez promene. Izašao je iz kupatila i skrenuo desno ka jedinoj sobi u stanu. Odmah naspram sobnih vrata a ispod trokrilnog prozora nalazio se stari radni sto sa dve fioke ispod ploče i stolicom ispred. Na sredini stola je počivala jedna duboka drvena kutija sa poklopcem. Pokrivala je bar trećinu radne površine i zato je delimično ležala na radijatoru. Pored kutije, s leve strane, stajala je lepa zelena stolna lampa, kao one koje se mogu videti u bibliotekama i čitaonicama. U sobi se još, desno, nalazio krevet uredno zategnut, uz koga se pribio noćni stalak a na njemu sat, stari emajlirani sa ušima; levo orman. Između ormana i radnog stola gnezdila se fotelja presvučena flisom oker boje. Prišao je ormanu, oslobodio se odela i brižljivo ga složio, te potom obukao udobnu pamučnu trenerku. Okrenuvši se od ormana, samo jednim korakom dođe do polovine sobe i zagleda se u porodične fotografije na zidu. Premda različitih dimenzija, bile su poređane u nizu gotovo celom dužinom kreveta. Uzdahnuo je, jer danas nije raspoložen da traži neku sitnicu koju ranije nije primetio, mada zna da se neka i dalje tvrdoglavo krije. Možda će to uraditi kasnije. U to se začu ključanje vode. Kašičica kafe, i topli, opojni miris ispuni stan. Sipao je napitak u šolju i preneo je do stola, a zatim se zavalio u stolicu. Napolju je dan zamirao i sumrak je otpočinjao svoju kratku vladavinu. Klik. Dobri poznati, uobičajeni zvuk paljenja lampe. Pošto je posedeo tako par trenutaka gledajući jarki krug svetlosti ispred sebe, prenuo se i iz desne fioke izvukao kožnu rukavicu, cigaretu, crvenu prozirnu pikslu i upaljač. Duboko je udahnuo miris kafe, stavio rukavicu na levu ruku, zatvorio oči i zagnjurio tom rukom u kutiju. Začu se čegrtanje. Ovaj put je uzeo dve odjednom. Jedna figurica je predstavljala crnokosu vilu tužnih očiju kako sedi na kapi rose, a druga viteza, oklopljenog, sa štitom i mačem. Skinuo je rukavicu, odložio je natrag u fioku i zagledao se u figurice. Neko vreme je pomno studirao njene plave oči i krhka krila, njegovu oklopnu rukavicu kako steže mač, a onda klimnu glavom i zaverenički se nasmeši. Ubrzo mu se cigareta nađe u ustima, upaljač škljocnu i plavi dim zaplesa između njegovih očiju i figura.

– A sada… da vam dam život.

Iz leve fioke uze papir, penkalu i poče da piše…

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Aleksandar Stevanović

Stevanović je rođen u Užicu 1978. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Živi u Holandiji. Piše kratke priče, pripovetke i ponekad pesme. Zastupljen u više zbornika i časopisa; nagrađivan.

Priče i pesme u ovoj zbirci nisu poređane ni po žanru, ni po dužini, niti po vremenu nastanka. Jedini kriterijum kojim sam se vodio jeste da su nastale u jednom potezu, u dahu.

… Ceo život imao sam problem. Ozbiljan problem. Proganjao me. Taj problem se ogledao u tome da nikada nisam umeo da pogodim pravi trenutak da kažem šta još mislim odnosno da zaćutim. Dakle, problem je bio dvojak. Pod jedan – zašto nisam rekao do kraja sve ono što sam mislio? Pod dva – zašto sam rekao onu suvišnu reč, ili rečenicu? I dok je neke ubijala prejaka reč, ja sam stradao od neizgovorene reči i od reči viška.

GUBICI

Raskinuli smo zato što je pukla ona nevidljiva nit. Čini mi se da smo istovremeno postali toga svesni. Zbunjeno smo pogledali jedno drugo, i kao da smo u tom trenu shvatili da slici koja je godinama krasila zid, tu uopšte nije mesto. Zbunjenost je prešla u neminovnost. Ne, nisam tada izgubio svoju ljubav, niti prijatelja.  Zaposlila se. Njen rečnik je naprasno postao bogatiji za reči poput „Madera”, igrači, matori uticajni glavonja koji zbog zdravlja pije samo jedan espreso dnevno… Prijatelja sam izgubio onda kada sam hteo da potvrdim da sam izgubio ljubav.

STRATEGIJA

Restoran. Tri čoveka.  Na stolu ispred njih dug niz različitih jela. Ograničeno vreme. Prvi je probao jedno jelo, pa drugo, a treće mu se toliko svidelo da je jeo i jeo, sve dok se nije prejeo. Seo je na stolicu, zadovoljno uzdahnuo, položio ruke na svoj stomak i kunjao do isteka predviđenog mu vremena. Drugi čovek je probao prvo, onda drugo, treće, četvrto, ali već kod desetog jela je bio sit. Seo je na stolicu i čežnjivo, suznim očima, gledao neprobana jela sve dok mu vreme nije isteklo. Treći je krenuo lagano, probajući od svega pomalo, zalogaj ili dva, i tako je uspeo da stigne do kraja stola. Pogleda unazad, požele da se vrati do nekih jela koja su mu se naročito svidela, ali… vreme mu je isteklo.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “U dahu”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *