Bane Dimitrijević
- 1
-
(0)Od : Bane Dimitrijević
Dve pesme za jednu ženu
630 rsdTRAGOVI
Dugo smo hodali
Pustom zemljom
Ne videsmo kuće ni čoveka
Kada već gotovo izgubismo
Svaku nadu
Ugledasmo
Otiske ljudskih stopala
I odvažno krenusmo za njima
Tek smo na kraju shvatili
Da su to bili
Naši tragovi
Sa početka putovanjaU AUTOBUSU
Krenuli smo te godine na ekskurziju
I mama mi je spakovala sendviče
Narandže, grickalice i slatkiše
A bombone, pitao sam
Jer razredna je rekla da obavezno
Ponesemo i neke bombone
Jer lepo osvežavaju
I brzo utole glad
A ja sam verovao razrednoj
Bila je to najpametnija žena na svetu
I mama mi je kupila
Najveću kesu koju je našla
Kilo raznobojnih bombona
Crvenih, zelenih, plavih
Šarenih, žutih i zlatnih
Ponudi drugove, rekla je mama
Nemoj da budeš cicija
Kad otvoriš kesu
Pođi od prvog sedišta
I svakome daj
I već posle pola sata
Ja krenem tako
O kolika je kesa auuu
Daj mi pola
Nemoj si stipsa
I sledeći isto
Daj i meni pola od pola
Njemu si dao
Za ostale je bila po jedna
Kad sam došao do tebe
Rekla si hvala ali
Ostala ti je još samo ta
Neće biti za tebe
Ma uzmi
Ja ionako ne volim bombone
O, zlatna, rekla si
I stavila je u usta
Te najviše volim
I ja sam se vratio
Na svoje mesto
Zgužvao onu šuškavu kesu
I stavio je u džep
Da je bacim kad izađemo
I sedeo sam tako i ćutao
I osećao se malo
Baš kao ta kesa
Prazno i zgužvano i nepotrebno
Ali još više
O, mnogo mnogo više
Kao ona bombona
U tvojim ustima
Na zadnjem sedištu autobusa
Koji je jurio za KadinjačuSREĆA
Stojimo pod kišobranom
Dišemo
Sopstveno parče neba
I to je sve što nam treba
Sredinom ulice
Trči Cigančić
Polugo
Njemu ne treba
Čak ni to
Smeje se srećno
Dok mu kiša pada
Na garavo liceUMRLO CVEĆE
Lale su visnule preko ivice vaze
I mislili smo da neće biti ništa od njih
Kupio sam ih nešto ranije
Od cvećarke koja donosi na pijacu
Samo ono što izraste
U njenoj bašti
I delovalo je kao da će trajati dugo
Mada su već tamo bile blago opuštene
Ubio ih je malo vetar i ova hladnoća
Rekla je ona
Ali oživeće u vodi i u toplom
Kao da ih ona sama već nije bila zaklala
Toga jutra
Kao da je moguće vraćati mrtve u život
Cveće ili ljude, svejedno
Isto je to
Ali svejedno sam ih odneo kući
Jer mi ih je bilo žao
Onako malih i neotvorenih glava
Pognutih kao da plaču
I nadao sam se da se ipak tu nešto da učiniti
Potkresao im drške i stavio
Malo soli u mlaku vodu
Malo odstajalu da izvetri hlor
Postavio blizu prozora
I gledao sa tugom kako vise
Da ih bacimo, rekla je žena
Ali smo ih ipak ostavili
Ujutru su nas sačekale uzdignutih glava
Raširenih lati
Vesele u svojoj smrti
Kao žena koja se smeši sa plakate
Trideset godina mlađa
Sveže nameštene frizure
Misleći valjda na nekog koga je volela
JednomSAVRŠENSTVO
Jednom davno
Posadio sam drvo ispod prozora
Gledao ga i zalivao
Željno čekao da poraste
Da nam pravi hlad
Da nas zaklanja od pogleda
Da bude veliko i lepo
Da bude DrvoČinilo se da je uvek isto
A znao sam
Dobro sam znao
Svakim je danom bivalo sve veće i veće
Meni nikad dovoljno
Tu skoro sam shvatio da je preveliko i da mi smeta
Senka mu je prejaka
Pogled mi zaklanja sa prozora kad se nalaktim
Preraslo
Preširilo
PreteraloTakav je život
Nikada ne primetiš onaj treptaj savršenstva
Dok traje
Tek kasnije shvatiš da je bio tu
I da je prošao
Pokušavaš da ga dozoveš u sećanju
Ponekad
Trudeći se da ne trepćeš
