Dve pesme za jednu ženu

630 rsd
Odlomak iz knjigeDve pesme za jednu ženu

TRAGOVI

Dugo smo hodali
Pustom zemljom
Ne videsmo kuće ni čoveka
Kada već gotovo izgubismo
Svaku nadu
Ugledasmo
Otiske ljudskih stopala
I odvažno krenusmo za njima
Tek smo na kraju shvatili
Da su to bili
Naši tragovi
Sa početka putovanja

U AUTOBUSU

Krenuli smo te godine na ekskurziju
I mama mi je spakovala sendviče
Narandže, grickalice i slatkiše
A bombone, pitao sam
Jer razredna je rekla da obavezno
Ponesemo i neke bombone
Jer lepo osvežavaju
I brzo utole glad
A ja sam verovao razrednoj
Bila je to najpametnija žena na svetu
I mama mi je kupila
Najveću kesu koju je našla
Kilo raznobojnih bombona
Crvenih, zelenih, plavih
Šarenih, žutih i zlatnih
Ponudi drugove, rekla je mama
Nemoj da budeš cicija
Kad otvoriš kesu
Pođi od prvog sedišta
I svakome daj
I već posle pola sata
Ja krenem tako
O kolika je kesa auuu
Daj mi pola
Nemoj si stipsa
I sledeći isto
Daj i meni pola od pola
Njemu si dao
Za ostale je bila po jedna
Kad sam došao do tebe
Rekla si hvala ali
Ostala ti je još samo ta
Neće biti za tebe
Ma uzmi
Ja ionako ne volim bombone
O, zlatna, rekla si
I stavila je u usta
Te najviše volim
I ja sam se vratio
Na svoje mesto
Zgužvao onu šuškavu kesu
I stavio je u džep
Da je bacim kad izađemo
I sedeo sam tako i ćutao
I osećao se malo
Baš kao ta kesa
Prazno i zgužvano i nepotrebno
Ali još više
O, mnogo mnogo više
Kao ona bombona
U tvojim ustima
Na zadnjem sedištu autobusa
Koji je jurio za Kadinjaču

SREĆA

Stojimo pod kišobranom
Dišemo
Sopstveno parče neba
I to je sve što nam treba
Sredinom ulice
Trči Cigančić
Polugo
Njemu ne treba
Čak ni to
Smeje se srećno
Dok mu kiša pada
Na garavo lice

UMRLO CVEĆE

Lale su visnule preko ivice vaze
I mislili smo da neće biti ništa od njih
Kupio sam ih nešto ranije
Od cvećarke koja donosi na pijacu
Samo ono što izraste
U njenoj bašti
I delovalo je kao da će trajati dugo
Mada su već tamo bile blago opuštene
Ubio ih je malo vetar i ova hladnoća
Rekla je ona
Ali oživeće u vodi i u toplom
Kao da ih ona sama već nije bila zaklala
Toga jutra
Kao da je moguće vraćati mrtve u život
Cveće ili ljude, svejedno
Isto je to
Ali svejedno sam ih odneo kući
Jer mi ih je bilo žao
Onako malih i neotvorenih glava
Pognutih kao da plaču
I nadao sam se da se ipak tu nešto da učiniti
Potkresao im drške i stavio
Malo soli u mlaku vodu
Malo odstajalu da izvetri hlor
Postavio blizu prozora
I gledao sa tugom kako vise
Da ih bacimo, rekla je žena
Ali smo ih ipak ostavili
Ujutru su nas sačekale uzdignutih glava
Raširenih lati
Vesele u svojoj smrti
Kao žena koja se smeši sa plakate
Trideset godina mlađa
Sveže nameštene frizure
Misleći valjda na nekog koga je volela
Jednom

SAVRŠENSTVO

Jednom davno
Posadio sam drvo ispod prozora
Gledao ga i zalivao
Željno čekao da poraste
Da nam pravi hlad
Da nas zaklanja od pogleda
Da bude veliko i lepo
Da bude Drvo

Činilo se da je uvek isto
A znao sam
Dobro sam znao
Svakim je danom bivalo sve veće i veće
Meni nikad dovoljno
Tu skoro sam shvatio da je preveliko i da mi smeta
Senka mu je prejaka
Pogled mi zaklanja sa prozora kad se nalaktim
Preraslo
Preširilo
Preteralo

Takav je život
Nikada ne primetiš onaj treptaj savršenstva
Dok traje
Tek kasnije shvatiš da je bio tu
I da je prošao
Pokušavaš da ga dozoveš u sećanju
Ponekad
Trudeći se da ne trepćeš

Категорије: , Izdavač:
Autor: Bane Dimitrijević

Ovo je prva knjiga Presingove pesničke edicije Van toka.

Postoji jedna igra u kojoj prijatelji ispričaju jedni drugima svoj najbolji i najgori dan u životu. Nakon toga, njihovo prijateljstvo postaje dublje i iskrenije. Ova knjiga se sastoji baš od takvih najboljih i najgorih dana i trenutaka iz života njenog autora. Iskrenost, istinitost, duboka zagledanost u život, sebe i ljude oko sebe, promišljenost, strast i emotivnost, odlike su ove knjige koja na pravi način reafirmiše poeziju i uvodi je u naše kuhinje, u dnevne i spavaće sobe.
            Lakoća pisanja u kojoj prepoznajemo veštog i iskusnog  pripovedača, kao i svakidašnji jezik i svesna običnost  čine da čitalac lako pomisli kako bi i on mogao napisati ovakvu knjigu i još lakše je prihvati za svoju. U tri ciklusa – ljubavni pod nazivom Dve pesme za jednu ženu, životni – Tragovi na kraju sveta i morski, sa neskrivenim i naglašenim simbolizmom  –  Brodski dnevnik Hanibala Nečasnog, autor nas vodi kroz svoje ljubavi, strahove, nadanja, očekivanja, razočaranja, smrti, strepnje i razmišljanja. Na kraju se sve ipak svede na ljubav.

Sanjao sam te kako dolaziš
I kažeš mi mirno
Noćas će biti
Kraj sveta
Ko zna šta će se desiti
Poplava
Zemljotres
Ne znam
Možda će se otvoriti zemlja
I svi ćemo propasti
Ne znam
Ali znam da će biti

Sasvim si mirna
I ko te ne poznaje
Rekao bi da ti je svejedno
Da se čak raduješ
Svemu tome
Ali ja vidim crvenilo
Na vrhu tvog obraza
Tamo gde počinju jagodice
I zovem te da krenemo negde
Da se sakrijemo
U atomsko sklonište
U brda
Znam jednu pećinu
Mogli bismo tamo
Ima i izvor
I neke kupine ispred
I šipak
Sa tobom
Pitaš zgroženo
Sa tobom???
I ja se budim
Sav oznojen
Uplašen
Uplakan
A onda polako
Prestajem da se tresem
Znam da nemam čega
Da se plašim
Kraj sveta je već bio
Odavno

KRAJ SVETA

JEDNA ŽENA II

Jedna žena živi dve ulice dalje
Ustaje ujutru za posao
I svakog dana kaže uf
Ponedeljkom naročito
Ima svoju pauzu za nes
I pauzu za doručak
(Nešto dijetalno
Pahulje i zrnevlje na primer)
Ponekad gleda u zid preko puta
I putuje
Kad se vrati kući
(Usput svrati da napuni kese)
Opet kaže uf
Baš svakog svakog dana
Ali petkom naročito
Petkom kaže uf uf
Ponekad i još jednom
Petak zna da bude gori od ponedeljka

Jedna žena živi
Dva grada i dve ulice dalje
Dva dana i dve godine
Dve reke i dve planine
Daleko je daleko
Makar bilo i preko puta
Jedna žena kaže
Napiši dve pesme za mene
I nemoj da ih objaviš nigde
I nemoj da ih pokažeš nikom
I nemoj da mi kažeš da si ih napisao
Znaću

Jedna žena uzme crveni kišobran na tufne
I čeka kišu
Da poleti

PETAK POPODNE

Sreća te se nismo sreli
U ono ludo
U ono srećno vreme
Kada se zbog ljubavi
Za treptaj oka
S uma silazilo
Kada se
Zbog jednog treptaja
Zbog pola osmeha
Srcem mahalo
Kao zastavom slobode
Kada se pamet vešala
Na konopcu između dva drveta
Kao sveže oprana košulja
Ispod tvoje terase

Sreća velim
Eh
Kako bih ja
Sa uma silazio
Kako bih ja
Košuljom kao krv crvenom
Mahao kao barjakom
Pod tvojim prozorom
Kako bih ja
Srećan
Zbog tebe
Sa uma silazio
U prazan dan

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Dve pesme za jednu ženu”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *