Bane Dimitrijević

Bane Dimitrijević

  • 1
  • (0)

    Dve pesme za jednu ženu

    630 rsd

    TRAGOVI

    Dugo smo hodali
    Pustom zemljom
    Ne videsmo kuće ni čoveka
    Kada već gotovo izgubismo
    Svaku nadu
    Ugledasmo
    Otiske ljudskih stopala
    I odvažno krenusmo za njima
    Tek smo na kraju shvatili
    Da su to bili
    Naši tragovi
    Sa početka putovanja

    U AUTOBUSU

    Krenuli smo te godine na ekskurziju
    I mama mi je spakovala sendviče
    Narandže, grickalice i slatkiše
    A bombone, pitao sam
    Jer razredna je rekla da obavezno
    Ponesemo i neke bombone
    Jer lepo osvežavaju
    I brzo utole glad
    A ja sam verovao razrednoj
    Bila je to najpametnija žena na svetu
    I mama mi je kupila
    Najveću kesu koju je našla
    Kilo raznobojnih bombona
    Crvenih, zelenih, plavih
    Šarenih, žutih i zlatnih
    Ponudi drugove, rekla je mama
    Nemoj da budeš cicija
    Kad otvoriš kesu
    Pođi od prvog sedišta
    I svakome daj
    I već posle pola sata
    Ja krenem tako
    O kolika je kesa auuu
    Daj mi pola
    Nemoj si stipsa
    I sledeći isto
    Daj i meni pola od pola
    Njemu si dao
    Za ostale je bila po jedna
    Kad sam došao do tebe
    Rekla si hvala ali
    Ostala ti je još samo ta
    Neće biti za tebe
    Ma uzmi
    Ja ionako ne volim bombone
    O, zlatna, rekla si
    I stavila je u usta
    Te najviše volim
    I ja sam se vratio
    Na svoje mesto
    Zgužvao onu šuškavu kesu
    I stavio je u džep
    Da je bacim kad izađemo
    I sedeo sam tako i ćutao
    I osećao se malo
    Baš kao ta kesa
    Prazno i zgužvano i nepotrebno
    Ali još više
    O, mnogo mnogo više
    Kao ona bombona
    U tvojim ustima
    Na zadnjem sedištu autobusa
    Koji je jurio za Kadinjaču

    SREĆA

    Stojimo pod kišobranom
    Dišemo
    Sopstveno parče neba
    I to je sve što nam treba
    Sredinom ulice
    Trči Cigančić
    Polugo
    Njemu ne treba
    Čak ni to
    Smeje se srećno
    Dok mu kiša pada
    Na garavo lice

    UMRLO CVEĆE

    Lale su visnule preko ivice vaze
    I mislili smo da neće biti ništa od njih
    Kupio sam ih nešto ranije
    Od cvećarke koja donosi na pijacu
    Samo ono što izraste
    U njenoj bašti
    I delovalo je kao da će trajati dugo
    Mada su već tamo bile blago opuštene
    Ubio ih je malo vetar i ova hladnoća
    Rekla je ona
    Ali oživeće u vodi i u toplom
    Kao da ih ona sama već nije bila zaklala
    Toga jutra
    Kao da je moguće vraćati mrtve u život
    Cveće ili ljude, svejedno
    Isto je to
    Ali svejedno sam ih odneo kući
    Jer mi ih je bilo žao
    Onako malih i neotvorenih glava
    Pognutih kao da plaču
    I nadao sam se da se ipak tu nešto da učiniti
    Potkresao im drške i stavio
    Malo soli u mlaku vodu
    Malo odstajalu da izvetri hlor
    Postavio blizu prozora
    I gledao sa tugom kako vise
    Da ih bacimo, rekla je žena
    Ali smo ih ipak ostavili
    Ujutru su nas sačekale uzdignutih glava
    Raširenih lati
    Vesele u svojoj smrti
    Kao žena koja se smeši sa plakate
    Trideset godina mlađa
    Sveže nameštene frizure
    Misleći valjda na nekog koga je volela
    Jednom

    SAVRŠENSTVO

    Jednom davno
    Posadio sam drvo ispod prozora
    Gledao ga i zalivao
    Željno čekao da poraste
    Da nam pravi hlad
    Da nas zaklanja od pogleda
    Da bude veliko i lepo
    Da bude Drvo

    Činilo se da je uvek isto
    A znao sam
    Dobro sam znao
    Svakim je danom bivalo sve veće i veće
    Meni nikad dovoljno
    Tu skoro sam shvatio da je preveliko i da mi smeta
    Senka mu je prejaka
    Pogled mi zaklanja sa prozora kad se nalaktim
    Preraslo
    Preširilo
    Preteralo

    Takav je život
    Nikada ne primetiš onaj treptaj savršenstva
    Dok traje
    Tek kasnije shvatiš da je bio tu
    I da je prošao
    Pokušavaš da ga dozoveš u sećanju
    Ponekad
    Trudeći se da ne trepćeš