Đorđe Matić

Đorđe Matić

  • 1
  • Drugi zvuk
    (0)

    Drugi zvuk

    INCIDENT

    (parafraza, po C. Cullenu)

    Jednom, davno, dok krih se u starom Rimu
    Srca puna, mada bježah od rata sjene
    Vidjeh Rimljanina
    Kako gleda pravo u mene.

    A bio sam mlad
    i sâm gledao u ljude pravo
    Nasmiješih mu se, ali on ispruži prst
    ka meni, i vikne mi: sciavo.

    Vidio sam poslije cijeli Rim
    Od rujna pa do siječnja
    Od svih stvari što su mi se desile tamo
    To je jedino čega se sjećam.

    KOST I SRŽ

    Vasku

    U meni je to
    slabo uglavnom
    i ljulja se kao mliječni zub

    Ali nekad se zacrni
    avet trulog kutnjaka
    iz krnjave žute kosti i crnog mesa
    čekíćâ davni otrov i gadi braću do sebe
    potop bi napravio

    Samo rijetko
    bljesne mlad očnjak
    zašiljen, oštar i zdrav

    kad bi ugrizao, otkida živo meso

    DOM

    Živi u prašnjavoj kući
    punoj knjiga i uspomena,
    muška Miss Havisham
    nije ostavljena,
    sama pobjegla s vjenčanja

    Vrata od starudije, jedna za drugima
    na taktičkim mjestima, na skrivenim čukama stana
    prašnjave šlape, uzorci šampona,
    stare torbe, osušeni sapuni
    lijekovi isteklog roka trajanja
    plastične nanule
    vaga
    i polomljeno staklo
    za vratima sobička u koji rijetko ulazi
    na podu uz bijele police, prislonjene
    krhotine u velikim komadima
    iz okvira za sliku koji je pao ne za više kad
    opasni oštri vrhovi
    kao prozirni uspravni glečeri.
    Nikako da to staklo baci; zaboravlja ili
    ostavlja ga tamo
    kao upozorenje
    možda kao kockanje

    Da se jednom tako spotakne
    i padne pravo na oštricu
    ne bi ga pronašli danima
    dok leži u jezeru krvavog sirupa,
    misli, i zatvara vrata za sobom

    O/VIDU

    (napisano na obali holandskog Sjevernog mora)

    Žao mi je da nisam stariji bio
    kad sam otišao
    da se već ranije napravim na pjesnika
    što piše o herojima, o umjetnosti i ljubavi
    da i mene protjera kao burevjesnika
    neki August, do Crnog mora
    i dalje,
    pa da i ja ex-ponto
    sačuvam ovaj jezik ubavi
    i pišem što se ne sm‘je
    ode i pisma domovini
    i ljuvene i tužne pjesme

    Ja nemam imperatora
    koji će držati me u egzilu uvrijeđen versima,
    danas nema vođa koje straši poezija,
    a svojim ljubavnim stihovima
    ne vjerujem više uvijek ni ja

    Ja sam stigao ovamo,
    gdje je na obali samo praznina,
    i siv taman pijesak.
    Preda mnom silna nedostižna daljina
    nizak val u trenu u pijesku izbriše otisak
    stopala, dok u visini cikne vjetra strašni pisak.

    Na smrznute valove tvrdog mora
    hvata se crna ledena kora

    LINGUA IGNOTA

    Tanka latinska knjižica
    četiristo godina stara
    svijetu je pokazala nebo
    prekriveno zvijezdama oku nevidljivim,
    Mjesec što nije gladak savršen krug
    nego izboran i hrapav kao lice starca,
    Mjesec što nije čak ni jedini na nebu

    Sidereus Nuncius (1610) ili:
    Mjesečev glasnik
    napisan na jeziku univerza
    čitala je sva učena Europa.

    Pa ipak je Galileo Galilej
    sve ostalo napisao
    na svom toskanskom

    da ga njegovi Fiorentinci ne zaborave

    400 rsd