Irfan Horozović

Irfan Horozović

  • 3
  • Snježni tigar skače kroz vatreni obruč
    (0)

    Snježni tigar skače kroz vatreni obruč

    KUTIJA USPOMENA

    Zastao sam na ulici kad sam se sjetio priče o snježnom tigru. Kao da se kutija uspomena otvorila.

    Otkako sam to čuo, čini mi se da sam stalno išao za tigrom. Kao da sam ga slijedio.

    Nije to zapravo bio onaj isti, onaj o kojem mi je djed pričao, nego je to više bilo kao znak – ponekad samo kao riječ.

    U početku toga nisam ni bio svjestan.

    Izgledalo je to kao niz slučajnosti.

    Kad sam se u školi, slučajno ili nespretno, sudario s većim dječakom, nije se rasrdio, kao što sam pomislio da će se dogoditi, nego me je zveknuo po ušima, ne gledajući me, a potom spretno pogodio klepkom u glavu tako da mi je zvonilo i zvonilo…

    Poskočio sam i stao ispred njega, a on se podsmješljivo zagledao u mene nekakvim prljavim, prodornim očima i kazao, gotovo prijeteći:

    „Ti si kao nekakav nespretni tigrić?“

    Nije to bilo pitanje. Prije ruganje.

    Nisam znao šta da učinim.

    A onda se on naglo odlučio. Gurnuo me je i prošao dalje. I pritom me pokušao zakačiti ramenom.

    Ali, izmaknuo sam se. I mislim da je on zbog toga bio razočaran.

    Nikad nisam pomislio da bi me tigar mogao pojesti.

    Bar ne taj tigar kojega sam stalno sretao. Moj tigar.

    On je imao prijateljske oči.

    Iako je po svemu ostalom izgledao kao velika, opasna mačka. Kojoj su vjerovali jedino krotitelji u cirkusima i strogi vlasnici zooloških vrtova.

    Takve je oči imao i Tigar.

    Odmah sam ga prepoznao. I on je, čini mi se, prepoznao mene.

    Došao sam u kuću, a on za mnom.

    Mislio sam mu dati malo mlijeka i u žurbi nisam ni vidio da Djed sjedi pokraj prozora.

    „Nema u Bosni tigrova…“

    Primijetio sam ga tek kad je to rekao.

    „A nema ni u Hercegovini… i nikad ih nije ni bilo“, dodao je.

    Šutio sam i dao Tigru mlijeka (čim sam ga vidio, odmah sam mu dao to ime, jer je po svemu ličio na tigra, osim što je bio mačak).

    „Učenjaci kažu drukčije. Čak su u nekim planinama našli njihove kosti…“

    „Učenjaci… svašta se od njih može čuti… a jedini tigrovi su ljudi…“

    „Dobro, a šta su onda risovi?“

    „Risovi?!“ začudi se Djed. A onda se lukavo nasmiješi. Shvatio je da ne odustajem od želje da pronađem tigrove i u našem zavičaju.

    Kažem zavičaju, iako zapravo nikad nisam tamo bio. Ali skoro svi moji su se tamo rodili i živjeli sve dok ih teška nevolja i smrti nisu nagnali u svijet. Otkako su stradali moj otac i majka, stalno zamišljam da su se tamo vratili.

    Uskoro ću ga i ja, nadam se, vidjeti.

    „Risovi doduše jesu porodica, ali… izrodili su se… Oni su nešto kao mali sivkasti tigrovi koji su potpuno zaboravili sve svoje pretke, te se sad od sramote skrivaju u šumama i tako… divljaju ponekad ti divlji mačkovi… Zato ti imaš, vidim, prvog norveškog domaćeg tigra za kojeg se ikad čulo…“

    „Zar nije isti, Djede, priznaj?“

    „Priznajem. Kako ćeš mu dati ime?“

    „Zove se Tigar.“

    „Naravno. Zašto sam i pitao…“

    Sjećam se kad sam prvi put stajao ispred tigra. Bilo je to, naravno, u zoološkom vrtu.

    Prošao sam pokraj mnogih zatočenih životinja, ali im nisam posvetio gotovo nimalo pažnje, jer sam razmišljao samo o njemu. Onda sam u jednom trenutku zastao.

    Bilo je to nešto opasno. Osjećaj. Prijetnja. Ko zna.

    Okrenuo sam se i suočio s zakrvavljenim, prijetećim, hipnotičkim očima crne pantere.

    Gledala me kao da zna gdje idem.

    Ali nije je zanimalo.

    Takav ubilački pogled se teško može zaboraviti.

    Iz njega je izbijala samo smrt.

    Ipak, jedva sam se otrgnuo tom pogledu i krenuo dalje. Do velikog sanjivog tigra.

    Poslije pantere, on je izgledao kao da se smije.

    Dugo sam tu ostao.

    Prenuo sam se tek kad me je opomenuo neki službenik zoološkog vrta.

    Bilo je vrijeme za zatvaranje, vrijeme za odlazak.

    „Vi ste, mladiću, sigurno tigar u kineskom horoskopu…“, reče mi smiješeći se.

    „Nisam“, promucah „mislim da sam možda vepar… ili zmaj… vatreni…“.

    „Zoo se zatvara i za zmajeve, a pogotovo veprove…“ nastavi on poluslužbeno i pođe sa mnom prema ulaznim vratima.

    A ja sam se stalno pitao, dok smo koračali, zašto je spomenuo horoskop.

    I želio sam ga nešto zapitati, ali se nikako nisam mogao sjetiti. Sve dok nisam izišao iz zoološkog vrta. A tad je bilo kasno.

    Mnogo, mnogo kasnije shvatio sam da je moje neizrečeno pitanje bilo: „Zar je ovo kineski tigar?“

    Nisam se više mogao vratiti. I nisam ga više to mogao upitati.

    Kad je djed odlučio da krenemo na put, pomislio sam da je to trenutak kad ću ga moći natjerati da priča o pehlivanu Arifu Mandraku. Sigurno se u svom životu i on bar jednom sreo s tigrom.

    I djed je obećao.

    Zamišljao sam da bih sve to mogao zapisati i jednog dana možda ukoričiti u knjigu. U polusnu sam vidio njene korice s jednostavnim drvorezom pehlivana na žici i naslov, ispisan crvenim i crnim slovima

    Pehlivan

    ili

    Knjiga o životu i dogodovštinama pehlivana Arifa,

    zvanog još i Mandrak

    a također i o njegovim prijateljima, te tigru, magarčiću i zelenom psu

    na osnovu različitih kazivanja i tekstova, a najviše po djedovim pričama, zapisao u Bergenu Arif Benjamin Mandrak, rođen u Edmontonu u Kanadi, sin Jasmina i Bademe, unuk Arifa Mandraka, te čukununuk pehlivanov

    Razmišljao sam i o posveti, ne kratkoj kakve su danas, nego kao mala priča kao što sam često vidio u starim knjigama.

    Ko nema kome posvetiti knjigu, bolje bi mu bilo da je i ne piše.

    Pade mi ovo na pamet (ne kao cigla, nego kao nježan dodir behara, blistavog i srebrnog poput djedovih brkova), pade mi kažem negdje u splet grozničavih misli a onda mi se, kao u nekom ogledalu, ukaza lice mog Djeda, mog dragog učitelja Arifa Mandraka.

    Kome bih i mogao posvetiti ovu knjigu, knjigu o putovanju, pehlivanu i vremenima kojih se malo ko sjeća, knjigu o našem pehlivanskom pradjedu.

    Minule su godine otkako svega toga nema. Minuli su brojni događaji i pustolovine. Minuo je, čini mi se, neosjetno, čitav jedan život.

    Zna se kako je sve počelo. Zna ko zna. Sjećaš li se, ti koji čitaš ove redove. Zna ko zna. Govori li ti to nešto?

    Vrijeme ne pita za sebe samo. Ono je uvijek tu negdje, oko tebe, kao voda. A vodu ne zanima bivša voda u kojoj si se ti kupao. Premda ona sve zna. Kao što zna i vrijeme.

    Znam šta bi moj Djed na sve ovo kazao.

    – Naše su posvete u beharu koji nam dotiče čelo. Ne posvećuj knjigu nama koji smo uvijek s tobom. Posveti je onima koji će doći, koji se tek pripremaju da slutnjom svojom taknu behar.

    I neka tako i bude.

    U spomen moga djeda Arifa posvećeno onima koji čitaju.

    Šta bi drugo i pisalo.

    600 rsd
  • Ljuboumomora
    (0)

    Ljuboumomora

    VEZILJA

    Nisu nijemi, majko, starinski vezovi
    ni gluhi
    široki mamni labirint veza skriva
    pjev
    tanki
    što čuh
    iz gnijezda u čipki
    gdje prsti su davni slavuja utkali

    MOST

    Biti ogroman
    isklesati iz kamena sedlo
    staviti ga preko rijeke
    zajahati rijeku
    i
    kroz polja naranče
    polja lavande
    kroz vinograde
    ujahati u more

    HEGELOV GROB

    Na Filozofiji povijesti
    sjedi fakir
    i smiješi se

    Lotos lebdi u berlinskom nebu
    čista negacija
    definicije životinje

    Mudra sova
    zovu se cigare
    koje pušim u predvečerje

    Poezija je najviša umjetnost
    i
    ruža

    LASTAVICE

    Nikad ne vidjeh toliko lastavica

    Kruže oko zidina
    uz cvrkut
    i grade svoj grad

    Odgovara im iznutra
    mramorna čipka
    mramorni cvrkut

    Izlijeću
    kroz prozore što podrhtavaju
    mramorne lastavice

    I ulaze u vjetrovito kolo
    sa svojim sestrama

    ŠAPAT

    Stabla i potoci
    odjekuju u jeziku

    i ptica u njemu drhturi

    More plavi jezik

    i ptica u njemu plovi

    Nebo diše u jeziku

    i ptica u njemu leti

    400 rsd
  • Putnik pred ogledalom
    (0)

    Putnik pred ogledalom

    OGLED O OGLEDALU

    Neke razgovore zapamtimo, neke ne. Kao da ih nikad nije bilo. Postoje i oni koje nikad ne možemo zaboraviti.

    Tako se i neki ljudi pojave kao da su izronili iz sna.

    Stajao je preda mnom, treptao, a onda najednom reče. Bez čuđenja.

    – Ti si.

    – Jesam – rekoh. – A ko si ti?

    – Ne znam ni sam. Odgovorit ću ti kad saznam.

    – Neka bude tako.

    – Odakle si izronio? Iz sna?

    – Iz ogledala.

    Nastavio je govoriti bez zazora.

    – Otkako mi je ograničeno kretanje – i on pokaza svoje štake. – Stalno koračam u snu. Neki lete, ja samo koračam. I srećem poznate ljude. Ne bi vjerovao koga sve srećem. Živi ljudi koračaju kroz 1001 noć. Koračaju kroz Metamorfoze. Možda Ovidijeve? Prije će biti Apulejeve. Kroz spjev ili antičku pripovijest. Publije Ovidije Nazon, pisac Metamorfoza i mnogih drugih djela napisao je jedanput I sve što napisah bijaše stih (et quod temptabam scribere versus erat). Zato je njegova pripovijest spjev. Pretvorbe. Preobrazbe. Preobraženja. Zlatni magarac. Potom dekameronska i kenterberijska svjedočanstva. I nebrojeni listovi knjiga koje su o životnim pričama napisane. Šta se kome sviđa. Kod Kafke začuđuje što začuđujuće nikog ne začuđuje (kao što bi kazao njegov studiozni čitač Anders). Takav je i početak njegova Preobražaja. A Gogoljev Nos i dalje hoda naokolo, kao sjena, zaviruje kroz prozore i možda nešto zapisuje u svoju bilježnicu.

    – Ponekad je sve to grozničavo. Ne znaš jesi li to ti pred ogledalom. Igra kao u knjigama za djecu. Lewis Carroll s njegovom Alisom. Andersen. Braća Grimm. Naši nepoznati pripovjedači u zaboravljenim noćima. Ili neko na kog ne bi ni pomislio.

    – Ne znam. Svaki put se dogodi nešto čudno. Odjeća se na meni promijeni. I uvijek se u njoj dobro osjećam. Senzibilitet mi je posve pojačan. Štake su posebna priča. Teške. Od punog drveta, razumiješ?

    – Ne znam odakle dolaziš, ali čini mi se da je na tebi moja košulja kratkih rukava. I brkovi.

    Izgledao je zaista zapanjen. I gledao pažljivo u plavu košulju na sebi. Pokušavao je otkriti šta je u džepu.

    – Doista…

    Nisam znao šta će se dogoditi u toj rečenici. Ili je to bilo sve.

    Ogledalo je tu neka vrsta vječne igračke.

    – Kad se gledam u ogledalo, vidim neke od tih ljudi“ kaže on tjeskobno, kao ispriku i iščekujući razumijevanje. Razumijevanja imam, pomišljam, ali ti si, prijatelju, pomiješao dvije stvarnosti i ne znam kako se one nose jedna s drugom. Zato samo rekoh: „Možda je bolje da malo manje gledaš u ogledalo…

    – Možda – kazao je iako nisam siguran da se slagao sa mnom.

    – Zadesiš li se i u događajima o kojima svjedoče sveti tekstovi?

    – Naravno, ali tu se često zamagli. Negdje je greška. Možda u meni. Ne znam…

    Gdje je ogledalo, tu je i dvojnik. Onaj čija je lijeva ruka tvoja desna ruka. Nešto što Narcis nije razumio. Možda zato što je ogledalo bila voda. Motivi se preobražavaju od tragičnog do komičnog.

    – Napisao sam, kad pogledam minulo vrijeme, znatan broj priča. Jedna od njih se zaista izdvaja. Najveći broj riječi u njoj bile su latinske, grčke, arapske, turske i perzijske. Naše su ih povezivale u kriptografski sklop. Corvus albus advocatus diaboli. Bijaše to, da se izrazim na način te priče, u odormortisna vremena kad je svaka riječ mogla biti kuršum. A ipak nisam mogao šutjeti. Sve je u toj priči bilo jasno i precizno iskazano, ali na način čije čitanje nije svakom bilo dostupno.

    – Znam. Tvoj basnoviti Gavran govori nekoliko jezika. Rijetko ga koji čovjek razumije.

    Kažu da u očima ostaje viđeno.

    Pogotovo u trenutku kraja.

    Ne znam ko se tog dosjetio, ali pretpostavke su krenule svojim putem. Istraživači su se time bavili uglavnom u kriminalističkim romanima. Ili pripovijetkama.

    Kažu i da se u trenutku odlaska kroz svijest ukaže čitav život. Ni to nije provjereno.

    Svjedočenja su nepouzdana.

    – U jednoj od Noći, ne sjećam se više u kojoj, Ona pripovijeda o čovjeku koji je kupio ogledalo. Zadovoljan zbog tog, pošao je kući, ali taj jednostavni put, kojim je često prolazio, najednom se uzjogunio. Ništa nije bilo na svom mjestu. Ni drvo, ni ograda, ni kapija. I miris je bio drugačiji. Čak ni pas nije bio u svojoj kućici. Odlutao je negdje poput sjene.

    – Pamtiš tako precizno sve što pročitaš?!

    – Ne, ne razumiješ – bio sam tamo. Sve sam vidio svojim očima. Koračam po gradovima i ulicama svega što sam pročitao.

    – To je eidetsko pamćenje. Tako je pamtio i Hoffmann. A ti si, izgleda, istinski eidetičar.

    – Ne znam za Hoffmanna, ali kod mene je tako.

    – Kakvo je bilo ogledalo? Od čega je bilo načinjeno? Kojeg je oblika i kakve veličine?

    – Toga se baš ne sjećam. Vidio sam ga iz daljine i samo za trenutak… Odmah ga je, kao kradljivac, sakrio u prsluku.

    – I šta je na kraju bilo s tim čovjekom koji je kupio ogledalo? Kome ga je kupio? I zašto? Nije valjda samome sebi?

    – Ne znam ni sam… sve mi je nekako nejasno… maločas mi se učinilo da je u mom džepu… kao da sam želio sam ispričati priču…

    – I ja sam nekad imao brkove…

    – Znaš šta…– zausti, kao da je razmišljao, pogleda me nekako pronicljivo, protrlja svoje brkove i onda napokon reče:

    – Ti si ogledalo!

    To reče, okrenu se i ode.

    Možda i jesam, pomislih, ali ko je onda taj što se ogleda u meni.

    720 rsd