OGLED O OGLEDALU

Neke razgovore zapamtimo, neke ne. Kao da ih nikad nije bilo. Postoje i oni koje nikad ne možemo zaboraviti.

Tako se i neki ljudi pojave kao da su izronili iz sna.

Stajao je preda mnom, treptao, a onda najednom reče. Bez čuđenja.

– Ti si.

– Jesam – rekoh. – A ko si ti?

– Ne znam ni sam. Odgovorit ću ti kad saznam.

– Neka bude tako.

– Odakle si izronio? Iz sna?

– Iz ogledala.

Nastavio je govoriti bez zazora.

– Otkako mi je ograničeno kretanje – i on pokaza svoje štake. – Stalno koračam u snu. Neki lete, ja samo koračam. I srećem poznate ljude. Ne bi vjerovao koga sve srećem. Živi ljudi koračaju kroz 1001 noć. Koračaju kroz Metamorfoze. Možda Ovidijeve? Prije će biti Apulejeve. Kroz spjev ili antičku pripovijest. Publije Ovidije Nazon, pisac Metamorfoza i mnogih drugih djela napisao je jedanput I sve što napisah bijaše stih (et quod temptabam scribere versus erat). Zato je njegova pripovijest spjev. Pretvorbe. Preobrazbe. Preobraženja. Zlatni magarac. Potom dekameronska i kenterberijska svjedočanstva. I nebrojeni listovi knjiga koje su o životnim pričama napisane. Šta se kome sviđa. Kod Kafke začuđuje što začuđujuće nikog ne začuđuje (kao što bi kazao njegov studiozni čitač Anders). Takav je i početak njegova Preobražaja. A Gogoljev Nos i dalje hoda naokolo, kao sjena, zaviruje kroz prozore i možda nešto zapisuje u svoju bilježnicu.

– Ponekad je sve to grozničavo. Ne znaš jesi li to ti pred ogledalom. Igra kao u knjigama za djecu. Lewis Carroll s njegovom Alisom. Andersen. Braća Grimm. Naši nepoznati pripovjedači u zaboravljenim noćima. Ili neko na kog ne bi ni pomislio.

– Ne znam. Svaki put se dogodi nešto čudno. Odjeća se na meni promijeni. I uvijek se u njoj dobro osjećam. Senzibilitet mi je posve pojačan. Štake su posebna priča. Teške. Od punog drveta, razumiješ?

– Ne znam odakle dolaziš, ali čini mi se da je na tebi moja košulja kratkih rukava. I brkovi.

Izgledao je zaista zapanjen. I gledao pažljivo u plavu košulju na sebi. Pokušavao je otkriti šta je u džepu.

– Doista…

Nisam znao šta će se dogoditi u toj rečenici. Ili je to bilo sve.

Ogledalo je tu neka vrsta vječne igračke.

– Kad se gledam u ogledalo, vidim neke od tih ljudi“ kaže on tjeskobno, kao ispriku i iščekujući razumijevanje. Razumijevanja imam, pomišljam, ali ti si, prijatelju, pomiješao dvije stvarnosti i ne znam kako se one nose jedna s drugom. Zato samo rekoh: „Možda je bolje da malo manje gledaš u ogledalo…

– Možda – kazao je iako nisam siguran da se slagao sa mnom.

– Zadesiš li se i u događajima o kojima svjedoče sveti tekstovi?

– Naravno, ali tu se često zamagli. Negdje je greška. Možda u meni. Ne znam…

Gdje je ogledalo, tu je i dvojnik. Onaj čija je lijeva ruka tvoja desna ruka. Nešto što Narcis nije razumio. Možda zato što je ogledalo bila voda. Motivi se preobražavaju od tragičnog do komičnog.

– Napisao sam, kad pogledam minulo vrijeme, znatan broj priča. Jedna od njih se zaista izdvaja. Najveći broj riječi u njoj bile su latinske, grčke, arapske, turske i perzijske. Naše su ih povezivale u kriptografski sklop. Corvus albus advocatus diaboli. Bijaše to, da se izrazim na način te priče, u odormortisna vremena kad je svaka riječ mogla biti kuršum. A ipak nisam mogao šutjeti. Sve je u toj priči bilo jasno i precizno iskazano, ali na način čije čitanje nije svakom bilo dostupno.

– Znam. Tvoj basnoviti Gavran govori nekoliko jezika. Rijetko ga koji čovjek razumije.

Kažu da u očima ostaje viđeno.

Pogotovo u trenutku kraja.

Ne znam ko se tog dosjetio, ali pretpostavke su krenule svojim putem. Istraživači su se time bavili uglavnom u kriminalističkim romanima. Ili pripovijetkama.

Kažu i da se u trenutku odlaska kroz svijest ukaže čitav život. Ni to nije provjereno.

Svjedočenja su nepouzdana.

– U jednoj od Noći, ne sjećam se više u kojoj, Ona pripovijeda o čovjeku koji je kupio ogledalo. Zadovoljan zbog tog, pošao je kući, ali taj jednostavni put, kojim je često prolazio, najednom se uzjogunio. Ništa nije bilo na svom mjestu. Ni drvo, ni ograda, ni kapija. I miris je bio drugačiji. Čak ni pas nije bio u svojoj kućici. Odlutao je negdje poput sjene.

– Pamtiš tako precizno sve što pročitaš?!

– Ne, ne razumiješ – bio sam tamo. Sve sam vidio svojim očima. Koračam po gradovima i ulicama svega što sam pročitao.

– To je eidetsko pamćenje. Tako je pamtio i Hoffmann. A ti si, izgleda, istinski eidetičar.

– Ne znam za Hoffmanna, ali kod mene je tako.

– Kakvo je bilo ogledalo? Od čega je bilo načinjeno? Kojeg je oblika i kakve veličine?

– Toga se baš ne sjećam. Vidio sam ga iz daljine i samo za trenutak… Odmah ga je, kao kradljivac, sakrio u prsluku.

– I šta je na kraju bilo s tim čovjekom koji je kupio ogledalo? Kome ga je kupio? I zašto? Nije valjda samome sebi?

– Ne znam ni sam… sve mi je nekako nejasno… maločas mi se učinilo da je u mom džepu… kao da sam želio sam ispričati priču…

– I ja sam nekad imao brkove…

– Znaš šta…– zausti, kao da je razmišljao, pogleda me nekako pronicljivo, protrlja svoje brkove i onda napokon reče:

– Ti si ogledalo!

To reče, okrenu se i ode.

Možda i jesam, pomislih, ali ko je onda taj što se ogleda u meni.