Jovan Ćirilov
- 1
-
(0)Od : Jovan Ćirilov
Roman o telu
720 rsd3.
Napisao sam reči za svoju novu kompoziciju, a znao sam da je ona tu negde blizu, dole na stepeništu i iza svake moje reči na hartiji. Tako nisam znao kako da je izbacim. Iza svake reči plazila se na mene pakosno i sito, razbludno i smešljivo, sažaljivo, tvrdoglavo, zadrto.
Sa svakom mojom reči rimovala se neka njena podsmešljiva primedba. Sve u šta sam uveren da bi bilo sjajno za moju novu ploču, sve je posle njenog slika postajalo glupo.
Pozvao sam telefonom Veru:
– Ne mogu da pišem…
– Pa nemoj da pišeš.
– Ali treba da pišem.
– Onda piši!
– Ali ne mogu.
– I šta da ti na to čovek odgovori.
– Ne znam… I ne očekujem da mi nešto bogzna šta kažeš.
– Da, ti smatraš da sam ja glupa.
– Opet ti…
– Hoćeš da se svađaš?
– Hoću.
– Nisam očekivala takvu iskrenost. Zašto?
– Tako. Nervozan sam, ljut, nezadovoljan, nesiguran.
– Opet nešto izvodiš… da dođem do tebe?
– Nije loša ideja.
– Znači da dođem?
– Naravno.
– Evo stižem za pola sata.
– Ipak bolje nemoj.
Muk.
– Zašto ćutiš?
– Već sam pošla.
– Prebrza si. Izgubićeš me. Ne smeš biti kao zapeta puška.
– U pravu si. Nisam ni mislila da dođem.
– Hajde, dolazi. Uznemirava me neka budala.
– Muško ili žensko?
– Pa šta misliš?
– Otkud znam kad si ti u pitanju?
– Uostalom zateći ćeš je na stepeništu.
– Za tebe se uvek zakači neka luda… Ti si pravi magnet za manijake.
– Kakvo sveže poređenje!
– Upotrebi ga u svojoj najnovijoj kompoziciji. Uvek su tako originalne!
– Nije loša ideja! Podelićemo honorar. Naslov će biti „Magnet za manijake“.
– Neizlečivo si trivijalan… Da li primećuješ da sam već u tvom krevetu.
– Naravno, ugasi lampu… I ćuti.
– Ta ženska na stepeništu nije ni tako loša.
– A videla si je?
– Da, stoji kraj lifta… Znala sam da je tu zbog tebe. Posmatrala me sa nežnošću.
– Valjda sa mržnjom?
– To bi bilo prirodnije… Ali devojka me je gledala bez mržnje, čak milo… Imala sam utisak da sa mnom ulazi u tvoj stan. Da li je poznaješ od ranije?
4.
Ta luda je banula u moj život iznenada. Sišao sam iz tramvaja posle svog koncerta, a ona me je sačekala na stanici i obratila mi se bez ikakvih uvoda:
– Što si posmatrao tako iz prikolica?
– Nisam uopšte primetio da si bila u tramvaju.
– Kako nisi? Smešio si se. I davao nekakve znakove.
– Čini ti se. Možda sam se osmehnuo, ali ne tebi. Ruke sam držao u džepu.
– Ne, davao si znakove.
– Idi dođavola! Žurim… Zdravo!
– Kako sad zdravo? Moramo da razgovaramo. Znam da želiš nešto da kažeš.
– Ne, nemam šta da ti kažem. Ako hoćeš autogram, gde ti je hartija?
– Budalo, kakav autogram!
Zakoračio sam da je obiđem, a ona je vešto koraknula istu stranu i preprečila mi put.
– Evo opet se smeškaš kao maločas.
– Smešno mi je – preprečila si mi put. Sada se zaista tebi smejem.
– Sve ja znam. Meni je sve jasno.
– Koliko ja znam mi se ne poznajemo.
– Ja sve znam o tebi.
– Blago tebi.
– Hoćeš li da ti pričam? Rođen si u Beogradu dvanaestog jula 1956. godine. Zoveš se…
– A kako se ti zoveš?
– Ja se uopšte ne zovem. Nisam rođena, nemam roditelje, ni adresu, ni zanimanje.
– Verujem samo ovo poslednje.
– Ja ne lažem.
– Dobro, kako nisi rođena?
– Tako lepo… Nisam htela da se rodim, pa prema tome nisam rođena.
– Dobro, rođena protiv svoje volje. To je drugo. Nije ni to mogućno, ali recimo…
– Sa mnom je sve mogućno.
– Ali evo tu si, preda mnom.
– To se tebi samo čini.
– Dobro, a kako onda razgovaramo?
–To i sama ne znam. Što si me uznemirio? Da me nisi uznemirio, ja ne bih govorila s tobom.
– Ja tebe uznemirio?
– Pa, naravno. Smešio si se i davao znakove. Od sada moraš da računaš sa mnom.
– Ja ništa ne moram.
– To ćemo tek da vidimo.
– Pretiš?
– Ne. Ali moraš da razgovaraš sa mnom.
– Kako da razgovaram s tobom kad ne postojiš.
– To zvuči dosta logično, ali sve što je stvarno ne mora da je logično. Ti studiraš logiku, pa bi morao da od toga nešto shvatiš. Jedno je logika, a drugo je ono što mora da bude.
Počela je da govori mnogo i nevezano, a ja sam krenuo kući bez komentara. Ostavila me je da prođem. Govorila je za mnom, a onda je zaćutala. Znao sam da me posmatra. Zatim sam začuo korake, sve jače i bliže. Okrenuo sam se besno. Nije mi se približavala, već je kao sa detetom napravila glupu šalu. Tapkala je na mestu sve jače, ne bih li ja pomislio kako mi dotrčava s leđa. Cerekala se i više nije bila lepa. Bila je odvratna. Osećao sam je u stomaku, kao nesvareno jelo.
