Jovan Ćirilov

Jovan Ćirilov

  • 1
  • (0)

    Roman o telu

    720 rsd

    3.

    Napisao sam reči za svoju novu kompoziciju, a znao sam da je ona tu negde blizu, dole na stepeništu i iza svake moje reči na hartiji. Tako nisam znao kako da je izbacim. Iza svake reči plazila se na mene pakosno i sito, razbludno i smešljivo, sažaljivo, tvrdoglavo, zadrto.

    Sa svakom mojom reči rimovala se neka njena podsmešljiva primedba. Sve u šta sam uveren da bi bilo sjajno za moju novu ploču, sve je posle njenog slika postajalo glupo.

    Pozvao sam telefonom Veru:

    – Ne mogu da pišem…

    – Pa nemoj da pišeš.

    – Ali treba da pišem.

    – Onda piši!

    – Ali ne mogu.

    – I šta da ti na to čovek odgovori.

    – Ne znam… I ne očekujem da mi nešto bogzna šta kažeš.

    – Da, ti smatraš da sam ja glupa.

    – Opet ti…

    – Hoćeš da se svađaš?

    – Hoću.

    – Nisam očekivala takvu iskrenost. Zašto?

    – Tako. Nervozan sam, ljut, nezadovoljan, nesiguran.

    – Opet nešto izvodiš… da dođem do tebe?

    – Nije loša ideja.

    – Znači da dođem?

    – Naravno.

    – Evo stižem za pola sata.

    – Ipak bolje nemoj.

    Muk.

    – Zašto ćutiš?

    – Već sam pošla.

    – Prebrza si. Izgubićeš me. Ne smeš biti kao zapeta puška.

    – U pravu si. Nisam ni mislila da dođem.

    – Hajde, dolazi. Uznemirava me neka budala.

    – Muško ili žensko?

    – Pa šta misliš?

    – Otkud znam kad si ti u pitanju?

    – Uostalom zateći ćeš je na stepeništu.

    – Za tebe se uvek zakači neka luda… Ti si pravi magnet za manijake.

    – Kakvo sveže poređenje!

    – Upotrebi ga u svojoj najnovijoj kompoziciji. Uvek su tako originalne!

    – Nije loša ideja! Podelićemo honorar. Naslov će biti „Magnet za manijake“.

    – Neizlečivo si trivijalan… Da li primećuješ da sam već u tvom krevetu.

    – Naravno, ugasi lampu… I ćuti.

    – Ta ženska na stepeništu nije ni tako loša.

    – A videla si je?

    – Da, stoji kraj lifta… Znala sam da je tu zbog tebe. Posmatrala me sa nežnošću.

    – Valjda sa mržnjom?

    – To bi bilo prirodnije… Ali devojka me je gledala bez mržnje, čak milo… Imala sam utisak da sa mnom ulazi u tvoj stan. Da li je poznaješ od ranije?

    4.

    Ta luda je banula u moj život iznenada. Sišao sam iz tramvaja posle svog koncerta, a ona me je sačekala na stanici i obratila mi se bez ikakvih uvoda:

    – Što si posmatrao tako iz prikolica?

    – Nisam uopšte primetio da si bila u tramvaju.

    – Kako nisi? Smešio si se. I davao nekakve znakove.

    – Čini ti se. Možda sam se osmehnuo, ali ne tebi. Ruke sam držao u džepu.

    – Ne, davao si znakove.

    – Idi dođavola! Žurim… Zdravo!

    – Kako sad zdravo? Moramo da razgovaramo. Znam da želiš nešto da kažeš.

    – Ne, nemam šta da ti kažem. Ako hoćeš autogram, gde ti je hartija?

    – Budalo, kakav autogram!

    Zakoračio sam da je obiđem, a ona je vešto koraknula istu stranu i preprečila mi put.

    – Evo opet se smeškaš kao maločas.

    – Smešno mi je – preprečila si mi put. Sada se zaista tebi smejem.

    – Sve ja znam. Meni je sve jasno.

    – Koliko ja znam mi se ne poznajemo.

    – Ja sve znam o tebi.

    – Blago tebi.

    – Hoćeš li da ti pričam? Rođen si u Beogradu dvanaestog jula 1956. godine. Zoveš se…

    – A kako se ti zoveš?

    – Ja se uopšte ne zovem. Nisam rođena, nemam roditelje, ni adresu, ni zanimanje.

    – Verujem samo ovo poslednje.

    – Ja ne lažem.

    – Dobro, kako nisi rođena?

    – Tako lepo… Nisam htela da se rodim, pa prema tome nisam rođena.

    – Dobro, rođena protiv svoje volje. To je drugo. Nije ni to mogućno, ali recimo…

    – Sa mnom je sve mogućno.

    – Ali evo tu si, preda mnom.

    – To se tebi samo čini.

    – Dobro, a kako onda razgovaramo?

    –To i sama ne znam. Što si me uznemirio? Da me nisi uznemirio, ja ne bih govorila s tobom.

    – Ja tebe uznemirio?

    – Pa, naravno. Smešio si se i davao znakove. Od sada moraš da računaš sa mnom.

    – Ja ništa ne moram.

    – To ćemo tek da vidimo.

    – Pretiš?

    – Ne. Ali moraš da razgovaraš sa mnom.

    – Kako da razgovaram s tobom kad ne postojiš.

    – To zvuči dosta logično, ali sve što je stvarno ne mora da je logično. Ti studiraš logiku, pa bi morao da od toga nešto shvatiš. Jedno je logika, a drugo je ono što mora da bude.

    Počela je da govori mnogo i nevezano, a ja sam krenuo kući bez komentara. Ostavila me je da prođem. Govorila je za mnom, a onda je zaćutala. Znao sam da me posmatra. Zatim sam začuo korake, sve jače i bliže. Okrenuo sam se besno. Nije mi se približavala, već je kao sa detetom napravila glupu šalu. Tapkala je na mestu sve jače, ne bih li ja pomislio kako mi dotrčava s leđa. Cerekala se i više nije bila lepa. Bila je odvratna. Osećao sam je u stomaku, kao nesvareno jelo.