Roman o telu

720 rsd
Odlomak iz knjigeRoman o telu

3.

Napisao sam reči za svoju novu kompoziciju, a znao sam da je ona tu negde blizu, dole na stepeništu i iza svake moje reči na hartiji. Tako nisam znao kako da je izbacim. Iza svake reči plazila se na mene pakosno i sito, razbludno i smešljivo, sažaljivo, tvrdoglavo, zadrto.

Sa svakom mojom reči rimovala se neka njena podsmešljiva primedba. Sve u šta sam uveren da bi bilo sjajno za moju novu ploču, sve je posle njenog slika postajalo glupo.

Pozvao sam telefonom Veru:

– Ne mogu da pišem…

– Pa nemoj da pišeš.

– Ali treba da pišem.

– Onda piši!

– Ali ne mogu.

– I šta da ti na to čovek odgovori.

– Ne znam… I ne očekujem da mi nešto bogzna šta kažeš.

– Da, ti smatraš da sam ja glupa.

– Opet ti…

– Hoćeš da se svađaš?

– Hoću.

– Nisam očekivala takvu iskrenost. Zašto?

– Tako. Nervozan sam, ljut, nezadovoljan, nesiguran.

– Opet nešto izvodiš… da dođem do tebe?

– Nije loša ideja.

– Znači da dođem?

– Naravno.

– Evo stižem za pola sata.

– Ipak bolje nemoj.

Muk.

– Zašto ćutiš?

– Već sam pošla.

– Prebrza si. Izgubićeš me. Ne smeš biti kao zapeta puška.

– U pravu si. Nisam ni mislila da dođem.

– Hajde, dolazi. Uznemirava me neka budala.

– Muško ili žensko?

– Pa šta misliš?

– Otkud znam kad si ti u pitanju?

– Uostalom zateći ćeš je na stepeništu.

– Za tebe se uvek zakači neka luda… Ti si pravi magnet za manijake.

– Kakvo sveže poređenje!

– Upotrebi ga u svojoj najnovijoj kompoziciji. Uvek su tako originalne!

– Nije loša ideja! Podelićemo honorar. Naslov će biti „Magnet za manijake“.

– Neizlečivo si trivijalan… Da li primećuješ da sam već u tvom krevetu.

– Naravno, ugasi lampu… I ćuti.

– Ta ženska na stepeništu nije ni tako loša.

– A videla si je?

– Da, stoji kraj lifta… Znala sam da je tu zbog tebe. Posmatrala me sa nežnošću.

– Valjda sa mržnjom?

– To bi bilo prirodnije… Ali devojka me je gledala bez mržnje, čak milo… Imala sam utisak da sa mnom ulazi u tvoj stan. Da li je poznaješ od ranije?

4.

Ta luda je banula u moj život iznenada. Sišao sam iz tramvaja posle svog koncerta, a ona me je sačekala na stanici i obratila mi se bez ikakvih uvoda:

– Što si posmatrao tako iz prikolica?

– Nisam uopšte primetio da si bila u tramvaju.

– Kako nisi? Smešio si se. I davao nekakve znakove.

– Čini ti se. Možda sam se osmehnuo, ali ne tebi. Ruke sam držao u džepu.

– Ne, davao si znakove.

– Idi dođavola! Žurim… Zdravo!

– Kako sad zdravo? Moramo da razgovaramo. Znam da želiš nešto da kažeš.

– Ne, nemam šta da ti kažem. Ako hoćeš autogram, gde ti je hartija?

– Budalo, kakav autogram!

Zakoračio sam da je obiđem, a ona je vešto koraknula istu stranu i preprečila mi put.

– Evo opet se smeškaš kao maločas.

– Smešno mi je – preprečila si mi put. Sada se zaista tebi smejem.

– Sve ja znam. Meni je sve jasno.

– Koliko ja znam mi se ne poznajemo.

– Ja sve znam o tebi.

– Blago tebi.

– Hoćeš li da ti pričam? Rođen si u Beogradu dvanaestog jula 1956. godine. Zoveš se…

– A kako se ti zoveš?

– Ja se uopšte ne zovem. Nisam rođena, nemam roditelje, ni adresu, ni zanimanje.

– Verujem samo ovo poslednje.

– Ja ne lažem.

– Dobro, kako nisi rođena?

– Tako lepo… Nisam htela da se rodim, pa prema tome nisam rođena.

– Dobro, rođena protiv svoje volje. To je drugo. Nije ni to mogućno, ali recimo…

– Sa mnom je sve mogućno.

– Ali evo tu si, preda mnom.

– To se tebi samo čini.

– Dobro, a kako onda razgovaramo?

–To i sama ne znam. Što si me uznemirio? Da me nisi uznemirio, ja ne bih govorila s tobom.

– Ja tebe uznemirio?

– Pa, naravno. Smešio si se i davao znakove. Od sada moraš da računaš sa mnom.

– Ja ništa ne moram.

– To ćemo tek da vidimo.

– Pretiš?

– Ne. Ali moraš da razgovaraš sa mnom.

– Kako da razgovaram s tobom kad ne postojiš.

– To zvuči dosta logično, ali sve što je stvarno ne mora da je logično. Ti studiraš logiku, pa bi morao da od toga nešto shvatiš. Jedno je logika, a drugo je ono što mora da bude.

Počela je da govori mnogo i nevezano, a ja sam krenuo kući bez komentara. Ostavila me je da prođem. Govorila je za mnom, a onda je zaćutala. Znao sam da me posmatra. Zatim sam začuo korake, sve jače i bliže. Okrenuo sam se besno. Nije mi se približavala, već je kao sa detetom napravila glupu šalu. Tapkala je na mestu sve jače, ne bih li ja pomislio kako mi dotrčava s leđa. Cerekala se i više nije bila lepa. Bila je odvratna. Osećao sam je u stomaku, kao nesvareno jelo.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Jovan Ćirilov

Ljubaznošću Zorana Jovanovića, prijatelja i saradnika Jovana Ćirilova, dobili smo ovog leta rukopis pronađen u rukopisnoj zaostavštini. Uvidom u te ogromne kutije pune prevoda, drama, adaptacija za izvođenje u pozorištu, iznova smo bili fascinirani veličinom nasleđa koje je Jovan Ćirilov ostavio. Koliko truda, upornosti i želje je pokazivao ovaj borac za kulturu i umetnost!

Smatrali smo da je knjiga koja je pred čitaocima i te kako zaslužila da bude objavljena i predstavljena javnosti. Verujemo i da će ljubiteljima književnosti biti pravo zadovoljstvo da je pročitaju.

Roman o telu Jovana Ćirilova, svetski poznatog teatrologa, dramaturga, književnika, dorađivan je gotovo do smrti autora. Nažalost, autor nije stigao da ga dovrši, ali roman ipak predstavlja zaokruženu celinu i čitaocima neće predstavljati problem da se snađu u njemu.

Po rečima gospodina Jovanovića, koji nam je rukopis ustupio: „Pred sam kraj života Jovan Ćirilov bio je u velikoj dilemi da li da završi započeti roman ili etimološki rečnik na kome je radio. Poslednje što me je pitao bilo je – Ako se ja kojim slučajem izvučem, da li da završim roman ili rečnik? Nažalost, nije bilo vremena. Dao mi je sve instrukcije, od korica do slika. Roman o telu predstavlja jedinstven način pisanja koji je Jovan osmislio; svaki put kada se u tekstu spomene neki deo tela – na sledećoj strani on opiše osobenim stilom ruku, nogu, srce,  itd. Roman je započinjao u nekoliko navrata, još u vreme kada je koristio mašinu za kucanje, pa kasnije i kompjuter. Uvek je imao neka preča posla od toga. Ono što je uspeo da uradi, na ovaj njegov specifičan način, napokon je ugledalo svetlost dana i tako je ispunjena i poslednja želja Jovana Ćirilova. Tačno pet godina nakon njegove smrti.“ 

Verujem da će svi uživati u čitanju, barem onoliko koliko smo mi uživali u priređivanju knjige.

Uz Roman o telu štampali smo pesme koje je Jovan Ćirilov pisao kao dečak a koje je njegov učitelj sakupio i ukoričio 1941, pred sam početak rata.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Roman o telu”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *