Ljiljana Đurđević Stojković

Ljiljana Đurđević Stojković

  • 3
  • (0)

    Put u samicu

    720 rsd

    БЕЗ НАС

    Наше двадесетогодишње сене
    још корачају улицама,
    којима нису успели
    да промене име,
    имали смо кључеве без браве,
    браве без кључева,
    врата без собе,
    собе без врата,
    прозоре без завеса,
    завесе без прозора,
    песме без збирке,
    збирке без песме,
    нас без речи
    и речи без нас.

    ПОНЕКАД ВАСКРСНЕМО

    Понекад васкрснемо
    као млада река у свануће,
    прокоцкани осмеси
    у запаљеним
    и потопљеним градовима,
    где су и ловци на уцене
    и разбојници
    остали празних руку,
    када су све недеље
    ваистину биле страсне,
    када су нежним додирима
    самлевене наше кости
    савршено сипиле
    у патетикама пешчаних сатова,
    у монсунима
    читаних једино са усана:
    васкрснемо само понекад.

  • (0)

    Montaža anonimnih dojava

    720 rsd

    МОЖДА ЈЕ ДОБРО

    Можда је добро
    што су наши возови прастари,
    што су заборавни
    и није поуздано
    да ће набасати на шине.
    Сигурно је утешно
    што нам се распали аутобуси тркају
    са времешним корњачама,
    тако постоји могућност
    да добрано закаснимо
    где се мора.
    Наша кожа данима
    без карте путује,
    увоштена од црно-сивих смогова,
    ретро фотографије ћемо
    скупље продати,
    бићемо сачувани,
    као светитељи,
    нико неће трошити
    на новокомпоноване мумије,
    црви ће одложити журку
    до даљњега,
    поверљиве податке о року трајања
    чуваћемо у Винчи,
    повремено ћемо се димити
    од среће.

    ИОНАКО

    Наше речи су се без дозволе
    сусретале са лакомисленим бескрајима
    у необележеним тишинама.
    Добро су знале
    да сам ти за песму
    поклањала Њујорк,
    а ти мени своје обријане браде.
    Свет је свакако био
    на другој страни
    јужних мостова слободе,
    где су легализоване
    миграције сећања.
    Ревносно сам претражила,
    до последњег милиметра,
    твоје забораве.
    Натоварила сам ти на врат
    рације, инсајдере и потказиваче,
    „утиске недеље“ и скупе цинкароше,
    петоколонаше и квислинге,
    тајне службе Варшавскога пакта,
    винарије и подруме пића.
    И не нађосмо ни трептај,
    ни подметнуту варку оптичке варке.
    На нашим мрежњачама
    слике су касниле
    вечност пута 0,2 делића свакога трена
    и веруј, сунца ми,
    ни Ејзенштајн ни Мендез
    не могу саставити такав филм,
    на чијем ће крају,
    на белој застави,
    писати само – ионако.

    МАЈСКИ

    Привиђало ми се презиме,
    тек онако изречено,
    заиста случајно пригодно,
    о самом концу маја.
    После слатког смеха,
    учинило ми се нежније и тише
    непосвећено мени.
    Безнадежно прерушена нам исповест
    џепарила је прошла времена.
    У себи сам, по старом обичају,
    бездушно немо, па у сто гласова,
    брже и брже,
    изговарала истрошену реч
    да би засвагда изгубила смисао
    и само напразно одјекивала.
    Једино њу сам слушала
    и не могу да те замолим
    да поновиш причу:
    „Неко га је дозивао,
    бацао потпетице, модрице,
    пивнице и кључаонице
    према умиљатим крововима.
    Било је сијасета и света
    као у помахниталим мегаполисима
    на почецима лета.
    Окретао сам се око себе даномице,
    није ми помогло
    нити моје нити његово лице.
    Нестајао је у милиметрима
    притворних близина,
    докле сам ослушкивао топоте
    негдањих трулих кобила.“

    НА СИГУРНОМ

    Док сам померала памећу,
    оставила сам те на сигурном,
    као да си кључ од куће,
    као да си лична карта,
    аутобиографија познате ми
    расејаности,
    што ме води
    до чизама од моје коже,
    да будем што тиша
    када те тражим
    где сигурно ниси,
    где из свих даљина
    можемо да волимо
    само Морине и оморине.

    ПОДСЕЋАШ МЕ

    Опет нисам рекла
    да ме подсећаш на магловите
    планинске зоре у непознатим крајевима,
    гледане са прозора
    наших прљавих јужњачких возова,
    подсећаш ме на ничије
    урамљене породичне слике,
    на мађарске царинике
    поред којих годинама не могу
    да прошверцујем ниједну љубав,
    на мртваје којима сам кришом
    и без поклона
    долазила на рођендане,
    подсећаш ме на песму
    „Бамбина, бамбина, тако сам сам“…

  • (0)

    Pesničke proze Tina Ujevića

    800 rsd

    Interpunkcijska artikulacija žanrovskih i stilskih osobenosti

    Interpunkcijski instrumentarij Ujevićevih kratkih proza skoro je identičan onom iz pesama u stihu i veoma je raznolik.

    Pesnici pretežno izbegavaju pravopisne, odnosno interpunkcijske znakove i pravila ili jednolično upotrebljavaju neke od njih. Svako se odstupanje računa kao izdaja interesa kolokvijalnog ili standardnog književnog govora (jezika) u korist lirskog, poetskog. Što je odstupanje smelije, to je pesnički originalnije. Ujević, naprotiv, poetski crpi sve mogućnosti ovih znakova. On savršeno tačno poznaje pravopisna pravila, čime usmerava interpretacijsku percepciju čitalaca u željenom pravcu, ali i nadograđuje zvučne stilske figure. Ovo je još jedan razlog zbog kojeg, eventualno, ne bi došle u obzir priče kritičara o nasilnoj i namernoj Ujevićevoj poetskoj hermetičnosti.

    Tačkom i zarezom upravlja dužinom sintagme ili rečenice, čime automatski planira ritam, ali i lirsku misaonu celinu i njenu sukcesivnost. Tačka i zarez produžavaju ili pak značajno skraćuju smisaonu pauzu, u zavisnosti od učestalosti, od oscilacije osećanja. Ako su sintaksičke periode kraće, skraćuje se i pauza; ako su duže, onda se produžava. Time se eufonijski uobličava tekst. Skraćivanje zastoja jeste suprotno od interpunkcijskog i dikcijskog uputstva, međutim, poetski je delotvorno kada zahteva lirska situacija. Primer su eliptične i specijalne rečenice u ovim poetskim prozama.

    Tin Ujević, dakle, dovodi do paradoksalne suprotnosti uputstva za standardni književni jezik. Mada principi ograničenja refleksivnih zaokruženosti i deoba ostaju i dalje delatni, što znači da su samo zvučni kodovi pesnički oslikovljeni, ufigurirani.

    Iza dveju tačaka sledi lirski epilog, zaključak ili „razjašnjavanje“ u naporednim tropima, lirska dedukcija.

    Tri tačke su kraj refleksije i početak retoričkog pitanja, nadrealističko pomračenje i pomeranje svesti, bezgranično nastavljanje parataksičkih sinonima i tautologija…

    Tačka sa zarezom je logična međa između grupe povezanih „pojmova“. Nema nikakvu stilsku dopunu.

    Kad Ujević želi ironično da naglasi neke reči ili da uputi na njihovu dvosmislenost, stavlja ih pod znake navoda što im, u stvari, ograničava značenje. Trebalo je da ih kontekstualno osmisli u znaku ironije, paradoksa, dvosmisla da bi izostavio navodnike koji upravo sužavaju poetski i semantički prostor.

    Upravni govor je, u tom pogledu, zanimljiviji, prvenstveno kada je lirska pozicija pripovedanja prvo lice jednine i kada izdvaja, kao direktno kazivanje, svoje reči i rečenice (češće u ranije napisanim tekstovima: Maske, Povratak, Zbogom, Posljednja mudrost). Uzrok je, dabome, emotivne prirode: „višak“ mora da izađe iz svog bitka, iz svog „ćutanja“, monološki ujednačene, introspektivne melodije, sa bolnom namerom da razgovori usamljenog i teškog sebe, da se kroz nepovratno otuđene reči uveri da ima duh i telo, da proveri prag izdržljivosti pokušavajući da uvek vrati njihove odjeke i sledećim samoposmatranjem ujedini svoje odbegle likove. Ujedno postiže varijaciju dinamike lirskih pripovedanja ne utičući bitno na ritmiku. Bez izvesne tendencije ponavljanja ostavlja utisak razbijanja harmonije. Upravni govor nalazi razlog i poticanje pre svega u emotivnom i refleksivnom sastavljanju lirskog junaka, u situaciji govora o njemu i kompoziciji motiva.

    Oble, čak i uglaste zagrade podstiču (nekad i figurativnu: parodijsku, ironičnu, sarkastičnu) diskreciju, oble – manju a uglaste – veću; „objašnjavalačkim” komentarima utiču na promenu rečenične i tekstualne intonacije. Unutar male proze opstaje zaseban, zagrađen tekst, pomeren bliže piščevoj ličnosti, ujedno direktnije ograđen od lirskog junaka. Figurativno razvija nijanse ironije, refleksivno podvajanje – kontrast i melodijsku antitezu: glasnije – tiše, „zvaničnije“ – „nezvaničnije“ (Trulež, Zastoj, Mali pustolovi, Alkoholni sni, Jedna okultna sredina, Lešine u podrumu, Fefelli, ergo sum, Jesam li poznat u afričkoj prašumi?, Aleja kestenova – sa uglastim zagradama).

    U štivu Bilješke iz kafane Topole postoji sijaset interpunkcijskih ili pravopisnih znakovnih upozorenja koja napadaju integraciju motiva brojnim pauzama i rade na relativizaciji tematskih jedinica i njihovog sleda. U sinhronijskom nizu to su kvantifikacijski kontinuirane razuđenosti smisla, najjača figurativna uporišta, praznine i preskoci u svesti i osećanjima, u opažanjima koje treba popuniti intervencijama lirske fantazije. U mogućoj interpretaciji čini se da ovaj ortografski galimatijas funkcioniše po nadrealističkim pravilima igre i da zahvaljujući njemu i ostale komponente strukture dobijaju nadrealističko ubrzanje i poredak.

    Tako postoje dva paralelna poetska sveta – izgovoreni i neizgovoreni, stvoren od intermeca, a najveličanstvenije se lirski barata sa onim čega „nema“.

    U istom tekstu, kao i u nekim drugim, naići ćemo na udvojene uzvičnike, upitnike, crte. Oni ekspresionistički govore o udvostručenom doživljaju, pojačanim strastima ili nerešivom skepticizmu, pitanjima koja će zauvek ostati retorička. Rekli bismo da se, ipak, ne radi o pravopisnom, interpunkcijskom egzibicionizmu, već o pokušaju da se verno izraze lirski i psihološki, unutrašnji svetovi.