Pesničke proze Tina Ujevića

800 rsd
Odlomak iz knjigePesničke proze Tina Ujevića

Interpunkcijska artikulacija žanrovskih i stilskih osobenosti

Interpunkcijski instrumentarij Ujevićevih kratkih proza skoro je identičan onom iz pesama u stihu i veoma je raznolik.

Pesnici pretežno izbegavaju pravopisne, odnosno interpunkcijske znakove i pravila ili jednolično upotrebljavaju neke od njih. Svako se odstupanje računa kao izdaja interesa kolokvijalnog ili standardnog književnog govora (jezika) u korist lirskog, poetskog. Što je odstupanje smelije, to je pesnički originalnije. Ujević, naprotiv, poetski crpi sve mogućnosti ovih znakova. On savršeno tačno poznaje pravopisna pravila, čime usmerava interpretacijsku percepciju čitalaca u željenom pravcu, ali i nadograđuje zvučne stilske figure. Ovo je još jedan razlog zbog kojeg, eventualno, ne bi došle u obzir priče kritičara o nasilnoj i namernoj Ujevićevoj poetskoj hermetičnosti.

Tačkom i zarezom upravlja dužinom sintagme ili rečenice, čime automatski planira ritam, ali i lirsku misaonu celinu i njenu sukcesivnost. Tačka i zarez produžavaju ili pak značajno skraćuju smisaonu pauzu, u zavisnosti od učestalosti, od oscilacije osećanja. Ako su sintaksičke periode kraće, skraćuje se i pauza; ako su duže, onda se produžava. Time se eufonijski uobličava tekst. Skraćivanje zastoja jeste suprotno od interpunkcijskog i dikcijskog uputstva, međutim, poetski je delotvorno kada zahteva lirska situacija. Primer su eliptične i specijalne rečenice u ovim poetskim prozama.

Tin Ujević, dakle, dovodi do paradoksalne suprotnosti uputstva za standardni književni jezik. Mada principi ograničenja refleksivnih zaokruženosti i deoba ostaju i dalje delatni, što znači da su samo zvučni kodovi pesnički oslikovljeni, ufigurirani.

Iza dveju tačaka sledi lirski epilog, zaključak ili „razjašnjavanje“ u naporednim tropima, lirska dedukcija.

Tri tačke su kraj refleksije i početak retoričkog pitanja, nadrealističko pomračenje i pomeranje svesti, bezgranično nastavljanje parataksičkih sinonima i tautologija…

Tačka sa zarezom je logična međa između grupe povezanih „pojmova“. Nema nikakvu stilsku dopunu.

Kad Ujević želi ironično da naglasi neke reči ili da uputi na njihovu dvosmislenost, stavlja ih pod znake navoda što im, u stvari, ograničava značenje. Trebalo je da ih kontekstualno osmisli u znaku ironije, paradoksa, dvosmisla da bi izostavio navodnike koji upravo sužavaju poetski i semantički prostor.

Upravni govor je, u tom pogledu, zanimljiviji, prvenstveno kada je lirska pozicija pripovedanja prvo lice jednine i kada izdvaja, kao direktno kazivanje, svoje reči i rečenice (češće u ranije napisanim tekstovima: Maske, Povratak, Zbogom, Posljednja mudrost). Uzrok je, dabome, emotivne prirode: „višak“ mora da izađe iz svog bitka, iz svog „ćutanja“, monološki ujednačene, introspektivne melodije, sa bolnom namerom da razgovori usamljenog i teškog sebe, da se kroz nepovratno otuđene reči uveri da ima duh i telo, da proveri prag izdržljivosti pokušavajući da uvek vrati njihove odjeke i sledećim samoposmatranjem ujedini svoje odbegle likove. Ujedno postiže varijaciju dinamike lirskih pripovedanja ne utičući bitno na ritmiku. Bez izvesne tendencije ponavljanja ostavlja utisak razbijanja harmonije. Upravni govor nalazi razlog i poticanje pre svega u emotivnom i refleksivnom sastavljanju lirskog junaka, u situaciji govora o njemu i kompoziciji motiva.

Oble, čak i uglaste zagrade podstiču (nekad i figurativnu: parodijsku, ironičnu, sarkastičnu) diskreciju, oble – manju a uglaste – veću; „objašnjavalačkim” komentarima utiču na promenu rečenične i tekstualne intonacije. Unutar male proze opstaje zaseban, zagrađen tekst, pomeren bliže piščevoj ličnosti, ujedno direktnije ograđen od lirskog junaka. Figurativno razvija nijanse ironije, refleksivno podvajanje – kontrast i melodijsku antitezu: glasnije – tiše, „zvaničnije“ – „nezvaničnije“ (Trulež, Zastoj, Mali pustolovi, Alkoholni sni, Jedna okultna sredina, Lešine u podrumu, Fefelli, ergo sum, Jesam li poznat u afričkoj prašumi?, Aleja kestenova – sa uglastim zagradama).

U štivu Bilješke iz kafane Topole postoji sijaset interpunkcijskih ili pravopisnih znakovnih upozorenja koja napadaju integraciju motiva brojnim pauzama i rade na relativizaciji tematskih jedinica i njihovog sleda. U sinhronijskom nizu to su kvantifikacijski kontinuirane razuđenosti smisla, najjača figurativna uporišta, praznine i preskoci u svesti i osećanjima, u opažanjima koje treba popuniti intervencijama lirske fantazije. U mogućoj interpretaciji čini se da ovaj ortografski galimatijas funkcioniše po nadrealističkim pravilima igre i da zahvaljujući njemu i ostale komponente strukture dobijaju nadrealističko ubrzanje i poredak.

Tako postoje dva paralelna poetska sveta – izgovoreni i neizgovoreni, stvoren od intermeca, a najveličanstvenije se lirski barata sa onim čega „nema“.

U istom tekstu, kao i u nekim drugim, naići ćemo na udvojene uzvičnike, upitnike, crte. Oni ekspresionistički govore o udvostručenom doživljaju, pojačanim strastima ili nerešivom skepticizmu, pitanjima koja će zauvek ostati retorička. Rekli bismo da se, ipak, ne radi o pravopisnom, interpunkcijskom egzibicionizmu, već o pokušaju da se verno izraze lirski i psihološki, unutrašnji svetovi.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Ljiljana Đurđević Stojković

Iz štampe je izašla knjiga Ljiljane Đurđević Stojković – Pesničke proze Tina Ujevića.

Iz recenzije dr Mate Lončara:

Kako je u književnoteorijskoj i književnopovijesnoj literaturi u nas pjesma u prozi (lirska ili pjesnička proza) nedovoljno obrađena, autorica je razmatrala žanrovske specifičnosti, odnos slobodnog stiha i pjesničke proze i govorno-ritmički jezički izraz (…) U skladu s poetizacijom proze i općim žanrovskim prožimanjem, kao stanovitom strukturalnom konstantom i srpske i južnoslovenske književnosti između dva svjetska rata, analitički je prikazano kako Tinovi poetski tekstovi relativiziraju granice između stihovane pjesme, pjesme u prozi i lirskog eseja. (…) Na temelju svega toga, došla je do ključne teze da je upravo Tinova pjesnička proza, kao sprega, medij i izraz avangardne naravi, bila pogodna za pjesničke promjene i preobrazbe Ujevićeva pjesništva, sadržeći zalogu njegove visoke književnoumjetničke vrijednosti i modernosti.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Pesničke proze Tina Ujevića”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *