Radmila Vojinović

Radmila Vojinović

  • 4
  • Povratna karta
    (0)

    Povratna karta

    7

    Marijus, naš prijatelj Rumun, predsednik je neke sportske asocijacije. Pozvao nas je u Petrograd na turnir. Bližila se Nova 2019. godina, grad je bleštao od luksuza i sjaja. Ukrašene ulice, bogati izlozi, Breitling satovi, skupi parfemi, sve sama ekskluziva obuće i odeće, dizajna nakita. Od silnog svetla činilo se kao da neprekidno traje dan.

    U Ermitaž smo ušli na ulaz za VIP-ovce, obleteli brzo par soba, jer je u programu uskoro banket povodom. svečanog otvaranja turnira.

    – Neću da idem na tu večeru – rekoh mužu. Sva ta raskoš i sjaj, kristal i šampanjac, fazani i kavijar, uobražene poznate face i muške priče, naravno.

    Izašla sam na Nevski prospekt. Od bleštave beline zabolele su me oči, hladnoća me štipala, vratih se u hotel. Bilo mi je dosadno i bila sam ljuta na muža što me nije više nagovarao da pođem.

    Menjala sam kanale na televizoru i u onom kratkom flešu između dva programa krenule su pokretne slike nekog davnog filma sa svim bojama, zvukovima i nostalgijom.

    ***

    Lenjingrad je bio drugi u rasporedu na našoj maturskoj ekskurziji. Počinjalo je leto. Grad je bio bez sunca, ali oči mojih drugarica su bile širom otvorene i pune svetlosti. Stajale smo opčinjene pred divotom, ceo grad je muzej.

    Svi ljudi koji uđu u Ermitaž sjedinjuju se u zajedničkoj želji da se poklone lepoti i umetnosti. Mi o tome još nismo mnogo znale, ali dok smo stajale pred čudesnim delima osećale smo neverovatan mir, kako nas lepota predmeta uzdiže visoko i kako se naše duše povezuju u beskonačnoj, kosmičkoj mreži duša.

    – U čovekovoj prirodi je da stalno traga za lepotom – rekao je mladi Rus, vodič, dok smo stajali pred Pikasovom slikom iz Plavog perioda.

    – Poklonite se pred njom.

    Iako smo bile različite, sve smo istovremeno otkrile da smo podložne uticaju lepote sa kojom smo se srele. Mi smo se poklonile plavetnilu njegovih očiju.

    Kaljinka, kaljinka moya (ribizlice moja)

    Pevale smo mu i udarale takt maturskim sandalama Kod Kralja iz Knez Mihajlove. Zvuk se kao božićni zvončići kotrljao po kamenim pločama Nevskog prospekta.

    Kikotale smo se dok smo zabacivale svoju sjajnu kosu malo razmetljivo, ali to se moglo očekivati od mladih devojaka u njihovoj prvoj avanturi. Gazile smo napred ostavljajući nepovratno idilu i slatke zablude detinjstva, neprekidno se smejući bez veze, zato što se u mladosti živi tako kao da te iza svakog ugla čeka sreća, samo je treba pokupiti. Telom nam se razlivala neka radost življenja, nismo se ni trudile da je sakrijemo, sve nas je teralo da poskakujemo i da se smejemo.

    Gazile smo dugim nogama kao gazele, u farmerkama iz Trsta dok su nas lenjingradski momci, uglađeni i fini, gledali sa obožavanjem i divljenjem, samo izdaleka.

    Dok smo ulazile u hotel zazviždali su sa druge strane ulice. Prema nama je poleteo buket belih rada, zacičale smo i poskočile. Buket je pao u moje ruke, Vrisnula sam radosno kao devojka kad uhvati bidermajer. Jedan momak se naklonio i nešto viknuo. Od uzbuđenja nisam razumela.

    – Šta je rekao? – pitala sam drugarice.

    – Na engleskom. Nešto kao:

    – With all my love! (s ljubavlju)

    ***

    Začula sam kako se otvaraju vrata, kako se prevrću neke kutije. Moj muž se vratio. Pretvarala sam se da spavam.

    Dok je skidao sako i drešio cipele reče:

    – E, da si bila, sedela bi pored svog omiljenog glumca! Moja žena Vas obožava, rekao sam Edrianu Brodiju.

    Nisam izdržala, pridigla sam se na krevetu i upitala:

    – A on?

    – Pozdravite Vašu ženu – rekao je.

    – With all my love!

    ***

    I dok sada držim razglednicu Lenjingrada koju sam kupila i nisam stigla da pošaljem, sve mi je tako živo kao da je taj trenutak sreće tu, da mogu da ga opipam.

    500 rsd
  • Kapija na Bulbulderu
    (0)

    Kapija na Bulbulderu

    IX

    Kad sam posle završenog šestog razreda dobio knjižicu sa ocenama pohitao sam kod babe i dede u Vojvode Savatija. Noge mi se izdužile, pa preskačem po tri stepenika odjednom. Ne mogu da dočekam da ih vidim. Baba i deda te ne gnjave. Sve druge ljubavi su zapetljane, traže od tebe da postaneš onakav kakvog oni žele, da ispuniš njihova očekivanja i ostvariš njihove snove.

    Baba i deda te vole jednostavno.

    Seli smo za veliki sto. Baba je sipala rakijicu. Deda je prvo malo razgledao knjižicu, prstima je prelazio preko površine. Nagnuo je glavu na stranu, a onda zažmurio na jedno oko kao da nišani. Zapalio je cigaru i kad je izdunuo prvi dim rekao je:

    „Matematika – pet. Istorija – pet. Sunce mu žarko!“

    Tesna je kuhinja bila za taj glas koji je preko bakarnih lonaca obešenih iznad šporeta, preko uramljene slike na zidu na kojoj imam pet godina, preko muškatli na prozoru, dvorišta i krovova odleteo niz Bulbulder. Baba se naginjala preko dedinog ramena kao da ne veruje.

    „Ljubi ga baba“, suze joj otapaju reči, pa me ljubi u oko.

    *

    Deda i ja prelazimo ulicu. Jova brica nam otvara vrata.

    „Jedno brijanje“, kaže deda.

    Kad je Jova brica počeo da sapunja moje golobrado lice, želeo sam da potonem od stida mnogo dublje nego što sam utonuo u berbersku stolicu. Zaustavio sam dah, tri sekunde, pet, šest sekundi. Očekivao sam da će mi dati četku i reći da pometem njom nevidljive dlake. Nagnuo se iznad mene i ja sam video kako mu osmeh razvlači tanke, štucovane brkove iznad gornje usne.To je bio osmeh dobrodošlice u svet odraslih.

    Razgovarali su šahu, o derbiju u nedelju, o izgledima „Hajduka“ i zanosnom hodu komšinice Dude. Čak i takve vesti da je Miki limaru pobegla žena dobili su ovom prostoru na važnosti i značaju. Leti bricina ruka, nežno kao da me dodiruje svilena ešarpa. Okreće mi glavu levo, okreće mi glavu desno, podiže bradu. Udišem staromodni miris Jovinog briljantina, isparenja sa vrućeg peškira kojim me prekriva. Osećam kako mi celim bićem struje tajanstveni i čulni šumovi sazrevanja.

    I ja se prepuštam magiji stvorenoj samo za muškarce.

    Preko Đevđelijske izbismo na Aleksandrovu (moji baba i deda je nikad nisu nazvali Bulevar Revolucije). Išao sam pored dede, i kad bih malo, samo malo poskočio, mogao bih glavom da dodirnem obod njegovog žirado šešira. Sve mi je tesno, i košuljica i koža na mom telu. Za ceo broj. Grudi mi narastaju od neke silovite radosti koja dalje struji po celom mom telu i penje me u visine. Svom snagom sam se usredsredio da uspravno koračam i da ne poskakujem jer bi inače neko pomislio da sam još dete.

    Ulazimo u „Orač“. Sve je tu. Karirani stolnjak, škripave stolice, miris ćevapa i luka. Mile kelner mahnu krpom po stolnjaku, nakloni se i pita:

    „Šta želi mladi Gospodin?“

    630 rsd
  • Priče od čudesnih reči
    (0)

    Priče od čudesnih reči

    BROJANICA

    Pile smo kafu. Jasna je ustala da dohvati kutiju sa šećerom. Na grudima joj zaigra zlatan krstić. Kad se to promenilo, pitala sam se.

    Odrasli smo bez verovanja. Većina nas iz vojnih solitera na Banovom brdu. Rasli smo bez običaja i rituala. Osim ako neko nije imao baku koja je u džepu svog krivo-pravo štrikanog prsluka sakrila zvonce za Vrbicu, šarena jaja, priče za laku noć i mnogo, mnogo nežnosti. Zlatna refleksija sa krstića igrala se po plafonu. Odjednom sam se svega setila.

    Bila sam ljuta. Na sebe i sve one koji su me nagovorili da usred decembra dođem na more.

    – Uživaćete na suncu – rekli su.

    More sivo kao razliveno olovo, neba nema. Oblaci uronili u vodu, pa kiša pada iz mora.

    Sivilo se uvuklo u odeću, kožu. misli. Bujice su nanele crveno blato na pošljunčane staze. Očajne mame, koje su ponele štikle i viklere išle su okolo kao pokisli vrapci. Deca se porazboljevala.

    Moj mali sin je dobio temperaturu.

    – Poslaću vam medicinsku sestru – rekao je doktor.

    – Nikako. Snalazim se.

    Moj stariji sin je spavao sa svojom plišanom kornjačom. Malog sina sam ljuljuškala u naručju. Čelo mu je bilo vrelo. Noć se vukla kao pokvaren sat. Vetar je lupao po šalokatrama, povijao je gole grane. Senke su šarale kroz staklena vrata i na zidovima pravile zastrašujuće slike. Razapela sam peškir preko vrata.

    Damari su mi udarali iza očiju. Nikad me ovoliko nije bilo strah. Prozori su bili zamagljeni i soba je bila ispunjena nekim mlečnim, gustim vazduhom. Mogla sam da ga opipam. Skinula sam pelene koje su se treći dan sušile na razvučenom kaišu mog bademantila. Ali nije bilo bolje. Nikad se nisam osećala tako napuštenom. Ostavljenom.

    Na vratima se pojavila neka senka. Sva sam ustreptala. Kvaka se pomerala. Vrisak mi se zaustavio u grlu. Časna sestra se ukopala preda mnom. Bela uštirkana kapa joj je pokrila lice. Prva misao koja je pronašla put u mom zaleđenom mozgu je da liči na opaticu iz filmova Luj de Fina.

    Grč iz grudi se razliva, penje i izleće, kreštav, neprirodan, pomalo histeričan smeh. Preplavi me sram, pokušavam da suzbijem novi nalet smeha. Ali, iz grudi mi se ote jecaj. Ridala sam. Hodala sam u krug po sobi i držala svog malog sina u naručju. Ljuškala ga, ljuljala, drmusala.

    – Svima ću sve da kažem! I mom mužu koji je sad našao da pravi lukobran u Libiji. I njegovoj majci koja me je nagovorila da dođem ovamo. I mojoj majci koja me je savetovala da im se ne zameram. Moj mali sin je počeo da plače. Pružila je ruke da ga uzme. Ja sam uzmakla kao da će mi ga oteti. Rvale smo se. Prva sam se predala.

    Iz kupatila se čuo šum tuša. I razdragan smeh mog sina. Ubod ljubomore prođe mi kroz srce.

    Igrao se na krevetu, golišav kao valjuška. Prstićima je dodirivao rub njene kape. Iz pojasa je izvukla brojanicu, Na kraju se ljuljao mali krst od mjedi. Moj sin je bio očaran.

    Otvorila je prozor, vetar je uneo miris mora. Čulo se samo meko i spokojno disanje moje dece.

    Spustila sam kapke da rasteram trunje u očima. Sigurno sam zaspala jer kad sam ih otvorila soba je bila puna sunca. Ona je sedela na drvenoj stolici pored mog kreveta. Lice joj nisam videla, samo lepe, graciozne ruke skupljene na krilu.

    Odsjaj plavog neba na prozoru, miris dozrelih limunova, eho otkucaja naših srca stvorili su neku čudnu povezanost. Duše su se dodirnule nošene nekom tajanstvenom snagom. Duše žena iz različitih svetova koji su se na čas dotakli. Zagrlile smo se.

    Ne znam sme li se to, ali ja poljubih njen meki, nežni, beli obraz.

    450 rsd
  • Ispod dva neba
    (0)

    Ispod dva neba

    ČOVEK U BELOM ODELU

    Baš je ovaj Beč dosadan – rekao je moj mali sin vireći kroz prorez zavese. Prozori naše dnevne sobe uronili su u park. Drvena kućica je bila uglavljena u krošnju. Iz nje su virili konopci kao Tarzanove lijane. Ljuljaške raznih boja, kao kuglice na narukvici opasale su drvo. Ali, nije bilo ni jednog deteta.

    Sedeli smo u prostranom stanu sa predivnim pogledom i dosađivali se. I na Karaburmi, odakle smo upravo stigli imali smo park pod prozorima. Breze su ulazile kroz kuhinjski prozor, gugutke su pravile gnezdo na simsu. Kroz otvorene prozore čula se glasna muzika, prenos utakmice slušao se na klupici kod kapije, majke su dozivale decu. Igralište je odjekivalo od graje.

    Tek smo stigli u ovaj veliki grad i nismo znali običaje i pravila. Jutros smo krenuli u školu. U žurbi nismo ni primetili da je grad pust. Vrata na školi bila su zaključana. Okretali smo se zbunjeno.

    – O čemu se radi? pitala sam jednu prolaznicu.

    – Feiertag – nasmejala se. – Praznik je.

    – Kad pre? – rekla sam i malo pocrvenela.

    ***

    – Idemo! – rekoh. Moji momci skočiše.

    Pratila sam po sećanju put kojim smo se nedavno dovezli do nove kuće. Išli smo prema Suedbahnhoffu, južnoj stanici gde stižu vozovi iz Beograda. Na zgradi je bila tabla. Pisalo je da se ulica zove Favoriten. Dočekala nas je praznično ukrašena. Drvene kućice su bile poređane duž ulice. Vesele prodavačice odevene u „dirndrle“, austrijsku nošnju, prodavale su pečene piliće, pikantne kobasice, štrudle sa jabukama. Na klupicama od grubo tesanog drveta sedele su Bečlije i pile prvo vino od tek isceđenog grožđa. Harmonika je svirala. Jeli smo viršle za jednim stolom i noge su nam same plesale u ritmu polke.

    Nastavili smo uzbrdo.

    Šareni baloni vijorili su se na vetru, raspoložen svet je šetao okolo. Velika šatra je bila razapeta nasred ulice. Kao cirkus. Razglas je parao uši. Tip u belom odelu je vodio program. Skakao je mačkasto, razdragano mahao rukama, zvao je okolo decu. Vikao je kao da vodi kviz na TV. Njegova asistentkinja u čipkanim čarapama i bleštavom trikou kao igračica na trapezu, teatralno je pratila njegovu predstavu. Ring sa autićima na pedale bio je ograđen elastičnim konopcima. Vijugav red se otegao daleko niz ulicu. Mali dečaci nestrpljivo su čekali da se takmiče. Bilo je dovoljno da samo jedan dečak pretera u svom nestašluku, ceo zmijoliki red bi se obrušio kao domine.

    Čovek u belom odelu je bio crven od vikanja. Moja deca su to radoznalo posmatrala. Odjednom se čovek u belom odelu stvorio ispred nas. Pitao me zašto se moja deca ne takmiče.

    Suviše je dugačak red! rekoh. Onda je kazao još nešto. Nisam razumela.

    – Koji jezik govorite? (rekoh već, tek smo stigli u Beč i nisam još znala da sam mogla reći – naš! Nisam imala pojma da nas je toliko u ovom gradu. Još uvek smo svi bili „naši“.

    – Engleski! – rekoh (baš se duvaš, pomislih, kao da ti Engleskinja nije davala peticu zbog uspeha).

    Ali bilo je kasno. Čovek u belom odelu je povikao:

    – Suada, bona, stigli Amer’kanci! Zatim na razglas – Ladies And Gentlemen. Welcome Amerika!

    Podigao je moje momke preko konopca i poneo ih u centar ringa. Oni su bojažljivo izvirivali ispod njegovih ruku. Stavila sam kažiprst na usne. Suada je pustila fanfare sa nekog uređaja. Zvuk se odbio o zgrade i poleteo u nebo. Čovek u belom odelu je izvukao dva takmičara iz automobila. Oni su pognuli glave iskrivljenih usana. Bili su na ivici plača. Stavio je unutra moje sinove.

    – Ladies And Gentlemen – vikao je čovek u belom odelu u razglas. Zatim je pokretima pokazao mojim dečacima da treba da obiđu čunjeve. Njih je uhvatila žar igre. Ali, avaj, noge mog starijeg sina bile su predugačke. Kolena su mu dodirivala bradu. Mlađem je noga klizila sa pedale. Stigli su poslednji.

    – Macht nichts – reče trapez igračica. – Ne mari!

    Pustila je fanfare ponovo. Postavili su moje dečake na pobedničko postolje.

    – First place – vikao je čovek u belom odelu. – Ladies end gentleman. First place Amerika.

    Aplauz je bio zaglušujuć.

    – Zweite! Drugo mesto! Oklen si bolan? – pitao je dete. Mali Rom sa očima kao kesten reče.

    – Iz Požarevac.

    – Zweite platz – Yugoslavien.

    Und dritte. Treće! Wie heist du? Kako se zoveš?

    – Tarkan – rekao je mali Turčin sa suzama u očima. Prvo mesto mu je bilo oteto.

    – Thank you! Thank you! – vikao je čovek u belom odelu. Aplauz nas je pratio dok smo sa pobedničkim kesama hitali niz Favoriten. Nismo govorili ništa, ni zastajkivali u strahu da će nas neko stići i oteti nam nagrade. Seli smo tek na klupu u jednom parku na koji smo slučajno naleteli.

    – Baš je ovaj Beč „uzgodan“– rekao je moj mali sin ređajući pobedničke poklone na klupu.

    450 rsd