Povratna karta

500 rsd
Odlomak iz knjigePovratna karta

7

Marijus, naš prijatelj Rumun, predsednik je neke sportske asocijacije. Pozvao nas je u Petrograd na turnir. Bližila se Nova 2019. godina, grad je bleštao od luksuza i sjaja. Ukrašene ulice, bogati izlozi, Breitling satovi, skupi parfemi, sve sama ekskluziva obuće i odeće, dizajna nakita. Od silnog svetla činilo se kao da neprekidno traje dan.

U Ermitaž smo ušli na ulaz za VIP-ovce, obleteli brzo par soba, jer je u programu uskoro banket povodom. svečanog otvaranja turnira.

– Neću da idem na tu večeru – rekoh mužu. Sva ta raskoš i sjaj, kristal i šampanjac, fazani i kavijar, uobražene poznate face i muške priče, naravno.

Izašla sam na Nevski prospekt. Od bleštave beline zabolele su me oči, hladnoća me štipala, vratih se u hotel. Bilo mi je dosadno i bila sam ljuta na muža što me nije više nagovarao da pođem.

Menjala sam kanale na televizoru i u onom kratkom flešu između dva programa krenule su pokretne slike nekog davnog filma sa svim bojama, zvukovima i nostalgijom.

***

Lenjingrad je bio drugi u rasporedu na našoj maturskoj ekskurziji. Počinjalo je leto. Grad je bio bez sunca, ali oči mojih drugarica su bile širom otvorene i pune svetlosti. Stajale smo opčinjene pred divotom, ceo grad je muzej.

Svi ljudi koji uđu u Ermitaž sjedinjuju se u zajedničkoj želji da se poklone lepoti i umetnosti. Mi o tome još nismo mnogo znale, ali dok smo stajale pred čudesnim delima osećale smo neverovatan mir, kako nas lepota predmeta uzdiže visoko i kako se naše duše povezuju u beskonačnoj, kosmičkoj mreži duša.

– U čovekovoj prirodi je da stalno traga za lepotom – rekao je mladi Rus, vodič, dok smo stajali pred Pikasovom slikom iz Plavog perioda.

– Poklonite se pred njom.

Iako smo bile različite, sve smo istovremeno otkrile da smo podložne uticaju lepote sa kojom smo se srele. Mi smo se poklonile plavetnilu njegovih očiju.

Kaljinka, kaljinka moya (ribizlice moja)

Pevale smo mu i udarale takt maturskim sandalama Kod Kralja iz Knez Mihajlove. Zvuk se kao božićni zvončići kotrljao po kamenim pločama Nevskog prospekta.

Kikotale smo se dok smo zabacivale svoju sjajnu kosu malo razmetljivo, ali to se moglo očekivati od mladih devojaka u njihovoj prvoj avanturi. Gazile smo napred ostavljajući nepovratno idilu i slatke zablude detinjstva, neprekidno se smejući bez veze, zato što se u mladosti živi tako kao da te iza svakog ugla čeka sreća, samo je treba pokupiti. Telom nam se razlivala neka radost življenja, nismo se ni trudile da je sakrijemo, sve nas je teralo da poskakujemo i da se smejemo.

Gazile smo dugim nogama kao gazele, u farmerkama iz Trsta dok su nas lenjingradski momci, uglađeni i fini, gledali sa obožavanjem i divljenjem, samo izdaleka.

Dok smo ulazile u hotel zazviždali su sa druge strane ulice. Prema nama je poleteo buket belih rada, zacičale smo i poskočile. Buket je pao u moje ruke, Vrisnula sam radosno kao devojka kad uhvati bidermajer. Jedan momak se naklonio i nešto viknuo. Od uzbuđenja nisam razumela.

– Šta je rekao? – pitala sam drugarice.

– Na engleskom. Nešto kao:

– With all my love! (s ljubavlju)

***

Začula sam kako se otvaraju vrata, kako se prevrću neke kutije. Moj muž se vratio. Pretvarala sam se da spavam.

Dok je skidao sako i drešio cipele reče:

– E, da si bila, sedela bi pored svog omiljenog glumca! Moja žena Vas obožava, rekao sam Edrianu Brodiju.

Nisam izdržala, pridigla sam se na krevetu i upitala:

– A on?

– Pozdravite Vašu ženu – rekao je.

– With all my love!

***

I dok sada držim razglednicu Lenjingrada koju sam kupila i nisam stigla da pošaljem, sve mi je tako živo kao da je taj trenutak sreće tu, da mogu da ga opipam.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Radmila Vojinović

Objavljena je knjiga kratkih priča Radmile Vojnović Povratna karta.

U ovoj zbirci cikliziranih kratkih priča autorka nas vodi kroz predele svojih sećanja i pokazuje nam razglednice sa starih putovanja. Dr Milena Dragićević Šešić kaže da su to priče o jednoj pomalo naivnoj, otvorenoj i osećajnoj generaciji.

Nostalgija sa kojom se govori o prošlosti ne prelazi u patetiku već svetli jednostavnošću i lepim uspomenama na minulo doba čije tragove prepoznajemo u slučajnim susretima.

Drugarice su više volele mangupe. Najveće face u gimnaziji bili su sportisti. Svaki put kad dolaze na trening devojke se poređaju na klupici. Oni su bili svesni svoje zavodljivosti, utrčavali su u svlačionice ko krdo mladih konja.  Kad se vreme izlepša trenirali su na trim stazi u Golfu. U prvom redu na tribinama sedele su devojke sa beskrajnim nogama, neustrašive, genijalne, divlje. Bile su ludo pametne i hrabre, nesavršene, ali zanimljive. Nju je uvek zapadao drugi red, ona je bila neodlučna i bojažljiva, plašila se svojih strahova i grešaka, ona nije bila hrabra da ispuni svoje snove. Čekale su da se pojave na stazi. Momci su bili zdravi, muževni, punokrvni, čak neke životinjske snage i lepote. Kad u krdu izlete na stazu, puni obećavajuće muškosti, među devojkama prostruji čudno uzbuđenje koje ih tera da se kikoću nizašta.  Nenad Skakač je bio zvezda. Svojom pojavom se izdvajao i u grupi. Njegovo visoko čelo davalo mu je plemenit izraz. Nadvisio je svoje drugove i iz daljine biste ga odmah prepoznali. Toliko je bio visok i lep. Bio je prelep i nije bilo sumnje da sve što poželi će biti njegovo.  Devojke su se utrkivale za njegovu pažnju. Svaka je osećala kao da njegov osmeh pripada samo njoj.

Radmila Vojinović (1953) piše kratke priče. Objavila je četiri knjige:

– Slatko od dunja

– Ispod dva neba 

– Priče od čudesnih reči

– Kapija na Bulbulderu 

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Povratna karta”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *