Saša Veselinović

Saša Veselinović

  • 5
  • (0)

    Postoji ljubav, to si ti

    810 rsd
  • (0)

    Kako živeti tridesete?

    900 rsd

    Mesto na kome je sve počelo

    Postoje mesta koja nisu samo mesta. Nisu važna zbog kvadrata, pogleda ili nameštaja. Važna su zbog ljudi koji su tu sedeli i svega što je tu izgovoreno.

    Naša terasa nikada nije bila savršena. Nekad je bilo previše hladno, nekad previše vruće. Stolice nisu bile iste, čaše su se menjale, a razgovori su počinjali bez plana.

    Ali uvek je imala ono nešto – prostor u kome možeš da budeš svoj.

    Tu smo dolazili bez najave. Sa umorom, sa pitanjima, sa pričama koje nismo znali gde da smestimo. I nekako, između prve i poslednje rečenice večeri, stvari bi počele da dobijaju smisao.

    Na toj terasi nije bilo pravila. Nisi morao da budeš pametan. Nisi morao da imaš rešenje. Dovoljno je bilo da kažeš: „Ne znam.“

    I to je bilo dovoljno da neko klimne glavom i kaže: „I ja isto.“

    Tu smo učili da slušamo. Ne da čekamo svoj red da pričamo, nego da stvarno čujemo. Tu su se delile istine koje nisu išle na društvene mreže. Strahovi. Sumnje. Greške. I ono najvažnije – osećaj da nisi sam.

    Neke večeri su bile lake. Smeh, šale, planovi koji zvuče kao da je sve moguće. A neke su bile teške. Tišine koje traju. Pogledi koji govore više od reči. Rečenice koje izlaze teško, ali kad izađu – promene nešto.

    I možda nismo rešili sve. Možda nismo našli sve odgovore. Ali smo naučili nešto važnije – da ne moramo sami.

    Ta terasa nije bila samo prostor. Bila je pauza od sveta koji traži da stalno znaš, da stalno možeš, da stalno budeš dobro. Bila je mesto gde možeš da kažeš: „Ne mogu više ovako.“ I da to ne bude kraj, nego početak.

    Tog sunčanog dana je sve i počelo. Ja i moja drugarica Milica okupili smo se kod Ivane, na njenoj terasi. To mesto smo mnogo voleli, jer pogled koji ima govori više od hiljadu reči. Kupili smo vino i naše priče su krenule. Svako je iznosio svoje muke sa kojima se bori, a ja sam više ćutao i posmatrao, slušao ih i razmišljao koji savet da im dam.

    Ponekad savet nije ni bio potreban – već nam je trebala terasa. Mesto gde možeš da spustiš gard. Gde neko vidi kroz tvoje „dobro sam“ i ne traži objašnjenje.

    Terasa je bila naše skrovište, mesto koje je čuvalo naše tajne, brige i sreću. Nekada smo pevali i snimali naše numere, nekada ćutali i razmišljali o budućnosti, a nekada razgovarali o ljubavi. Eh, ta ljubav – uvek nam je donosila i radosti i probleme. Svako je imao svoju priču koju je terasa znala. Ponekad smo i ćuteći iznosili ono što nosimo, jer smo znali da terasa nikome neće odati.

    Tog dana sunce je sijalo, a mi smo uživali u njegovim zracima. Kada smo seli, svako je uzdahnuo – svako je nosio svoju brigu. Svako je tražio rešenje ili podršku koja će mu pomoći. U to vreme, nas troje je mučila ljubav. Svako je iznosio svoju priču u nadi da će nam novi dan doneti nešto bolje i lepše.

    Ja sam, kao i obično, sedeo na travi i slušao. Svima nama je trebala osoba i onaj topli zagrljaj koji rešava sve. Ali tada smo imali samo jedni druge, naše priče i vino koje nam je pomoglo da i ono što čuvamo za sebe izgovorimo naglas.

    Nakon ispričanih priča i ljubavnih jada, drugarica je došla na ideju – pošto pišem knjige, da napišem knjigu koja će pomoći ljudima koji žive tridesete. Da znaju da se svi mučimo sa nečim. Da ne moramo živeti po tuđim pravilima. Da problemi koje imamo mogu da se reše, jer za sve postoji rešenje. Da tridesete donose lepe stvari, ali ako si u rasulu jer ti život nije sređen – i to je u redu. Jer život ide dalje, a bitno je da smo srećni.

    Ako imaš takvo mesto, čuvaj ga. Ako imaš takve ljude, ne uzimaj ih zdravo za gotovo. A ako nemaš – napravi ga.

    Ne treba ti savršen prostor. Treba ti jedna iskrena osoba i hrabrost da počneš prvi. Jer ponekad je dovoljna jedna terasa da se ne izgubiš u sopstvenim mislima.

    I ponekad je baš tu, između dve iskrene rečenice, početak nečega što će kasnije ličiti na novi život.

  • (0)

    Testament ljubavi

    900 rsd

    PROLOG

    Una

    Sunce se polako probijalo kroz oblake, nagoveštavajući da će dan biti divan. Krevet topao, pokrivač mekan… Privukoh ga sebi i nastavih da uživam u njegovoj mekoći. Međutim, kada živiš sa nekim, jutarnja toplina brzo nestaje. Već čujem nečije korake kako se penju stepenicama i za nekoliko sekundi pojaviće se ispred mojih vrata.

    „Hajde, malena, probudi se da doručkuješ i da se polako spremaš. Danas ideš na posao!”

    Sela je na krevet i počela da me miluje po kosi.

    „Kakav posao?! O čemu pričaš?”

    „Posao koji ćeš raditi sa uživanjem. Hajde, obuci se i sve ću ti ispričati za doručkom.” Samo sam se okrenula na drugu stranu i pokrila preko glave. Tražila je način na koji će me probuditi, gledala je okolo naokolo i ustala sa kreveta.

    Čula sam kako se odmiče i pomislila da je napokon odustala od svoje želje. Napokon. Pobedila sam. Okrenula sam se na drugu stranu sa osmehom na licu. Osetila sam hladan vazduh kako ulazi u sobu. Vukla sam ćebe ka sebi, ali i dalje je bilo hladno. Podigla sam se i ugledala otvorene prozore u sobi.

    „Ova žena nije normalna!”, počela sam da vrištim i ustala da ih zatvorim.

    „Pošto čujem da si se probudila, sad možeš sići na doručak”, čuo se glas iz kuhinje.

    Imala je svoje metode za buđenje, koje su meni išle na živce, ali su bile delotvorne. Spuštala sam se stepenicama do kuhinje, ogrnuta ćebetom zato što mi je hladan vazduh ušao pod kožu. Previše sam zimogrožljiva.

    Kako me je ugledala, primakla mi je tanjir sa omletom i šolju domaće kafe.

    „Moraš malo da se uozbiljiš, malena moja. Pojedi to i kreni na posao. Pomagaćeš mladom gospodinu Maksimu. Daću ti adresu na koju ćeš otići. Čistićeš, kuvaćeš i sređivati kuću. Ja sam htela, ali previše je to za mene, znaš i sama da imam zdravstvenih problema. Zato ćeš ti to raditi umesto mene.”

    Nisam je slušala, uživala sam u kafi. Kada sam čula da ću raditi kao čistačica, prosula sam kafu po sebi i ustala.

    „Molim?! Ja to neću raditi! Ne pada mi na pamet! Bilo šta drugo, ali da čistim nekom bogatašu, ne!”

    Baka je sedela i nemo me posmatrala dok sam imala svoje napade i izlagala činjenice zašto ne želim to da radim.

    „Ako si završila, na ovom papiriću se nalazi adresa. On te očekuje. Neću da čujem ni reči. Radićeš to ili možeš da se seliš iz ove kuće. Po ceo dan ležiš u krevetu ili skitaš. Moraš se dovesti u red.”

    Stavila je papir na sto i izašla iz kuhinje. Pogledala sam papir i mrzovoljno pojela ostatak doručka.

    ↔

    Obukla sam se i krenula pešice. Nije daleko, a i imaću priliku da sredim svoje misli. Ja nisam neozbiljna devojka, pomažem baki koliko mogu. Živimo same. Moji su daleko, žive u Americi jer je tata dobio veliko unapređenje.

    Ja nisam želela da menjam drastično svoj život i ostala sam kod nje. Jednom godišnje odem u posetu roditeljima na mesec dana ili oni dođu kod nas, zavisi od vremena i njihovih odmora.

    Znam da baka ima priličan broj godina i postala je džangrizava, verovatno to ide s godinama. Sve joj smeta, ne razume me. Ja sam mlada devojka koja želi da uživa u životu a ne da se zatvara.

    Međutim, činjenica da imam 27 godina za moju baku je užasna. I dalje sam sama, nemam dečka a kamoli decu. Ona je u tim godinama imala mog oca i moje dve tetke. Vremena se menjaju, a ona to nikako da razume.

    S vremena na vreme desi se poneka svađa, kako ona ume da kaže „naša razmena nesuglasica”, ali se ubrzo pomirimo. Vrlo se trudim da je razumem, ali ponekad mi ne daje prostora da dišem.

    Upravo sada, našla je posao koji ja ne želim da radim. Ne želim biti služavka nekom tamo bogatašu koji će da se iživljava nada mnom. Neću tolerisati njegove hirove.

    Bezobrazna sam i drska i tvrdoglava. Osećam da ćemo se baš lepo svađati. Kako ću se lepo nasmejati kada budem rekla baki da mi je dao otkaz jer nije mogao da trpi ovakvu devojku kao što sam ja.

    Približavala sam se kući koja nije ostavila neki poseban utisak na mene, iako je ogromna.

    Više volim male i ušuškane. Otvorila sam kapiju i zakoračila ka ulazu. Već sam unapred znala šta ću reći, postaviću mu ja granice. Neće to moći kako on hoće. Može da ima novac i da pliva u njemu, ali ja ne ispunjavam želje milionerima.

    Ne mogu da verujem da moram da čistim gospodinu Maksimu. Zašto baš ja? Zašto je baka morala mene da izabere? Druge devojke bi sve dale za ovaj posao. Obuzela me je nervoza. Kosa mi je vezana u rep jer, da nije, verovatno bih izgledala kao naelektrisana bomba.

    Nikoga nije bilo u dvorištu, zato sam prišla vratima i pozvonila.

    Sada kad otvori neki dekica, da li moram da mu se obratim sa „Vaše visočanstvo” ili „gospodine”? Začula se neka muzika kao i zvuk hodanja po parketu. Ponovo sam pritisnula zvono vidno nervozna i nestrpljiva da upoznam čuvenog gospodina.

    Vrata su se otvorila i kada je gospodin izašao, odjednom me je nešto preseklo preko stomaka. Grlo mi se osušilo i sve što sam mogla da uradim je da mu mahnem, na šta se on nasmejao.

  • (0)

    Bezobrazni romantik

    600 rsd

    Sara

    „Mislim da je pravo vreme da zaprosiš moju ćerku, Uroše. Dokazao si se kao vrhunski rukovodilac i vreme je da te prebacim na mesto generalnog direktora.“

    Prisluškivala sam tatine reči dok sam silazila sa sprata, pazeći da me niko od njih dvojice ne čuje.

    „Drago mi je što takvo mišljenje imaš o meni. U stvari, nadao sam se da će to biti krajnji rezultat mog vremena sa Sarom“, rekao je Luka držeći čašu viskija u ruci.

    „Njena majka je već izabrala verenički prsten, za koji zna da je po Sarinom ukusu, tako da će ti to skratiti muke. Samo joj stavi prsten i njena majka će početi sa organizacijom venčanja“, rekao je moj otac.

    Pre nego što su nazdravili za njihov postignut dogovor, ušla sam u sobu, prekidajući ih.

    „Neću se udati za tebe, tako da ne moraš ni da me pitaš. Nisam tvoja imovina koju možeš da koristiš da zaključiš poslovni dogovor“, rekla sam razočarana očevim ponašanjem.

    „Zar ne misliš da malo preteruješ?“, rekao je Uroš ustajući sa svoje kožne fotelje.

    „Teško. Ne volim te, ni ti ne voliš mene.“

    „Stalo mi je do tebe, Saro. To mi je dovoljno.“

    „Pa meni nije dovoljno. Zaslužujem bolje i neću se udati za tebe“, rekla sam Urošu gledajući ga direktno u oči.

    „Prestani da dramiš, Sara. Sve je već dogovoreno. Uroš i ti ćete se venčati“, prekinuo nas je moj otac.

    „Biće teško organizovati venčanje bez mlade“, okrenula sam se ka svom ocu.

    „Gde ideš?“, upitao me je i pogledao me kao da sam njegovo vlasništvo.

    „Ne znam. Ali napuštam kuću i neću se vratiti dok ne prihvatiš da se neću udati za nekoga koga ne volim.“

    Odjednom je moj otac ustao sa fotelje i naglo reagovao, „ako izađeš na ta vrata, neće ti ostati ništa osim te odeće na tebi.“

    Samo sam ga pogledala, nisam mogla da verujem koliko me je sopstveni otac razočarao i izašla sam napolje. Nisam više htela da ga vidim.

    U tom momentu pojavljuje se moja mama. „Sara, ne možeš otići“. Drži me za ruke i moli me da se smirim. „Molim te, skuvaće nam služavka čaj pa ćemo popričati o ovome.“

    „Izvini mama, ali nemamo o čemu da pričamo. Volim te puno, ali neću da služim ocu kao sredstvo za sklapanje ugovora. I takođe se neću udati za nekog koga ne volim“.

    „Ne budi smešna, Sara. Ne misliš valjda da napustiš sve ovo“, reče pokazujući rukama na ogromnu kuću u kojoj živimo.

    „Moj život vredi više od ovoga“, odgovorila sam joj.

    „Nećeš daleko stići pre nego što shvatiš kakvu si veliku grešku napravila.“

    Uzela sam samo svoju tašnu i krenula ka vratima kuće. Okrenula sam se zadnji put i rekla joj: „To je rizik koji ću morati da prihvatim“. Zatvorila sam vrata i izašla.

    Ušla sam u svoj plavi kabriolet i odvezla se što dalje od svoje kuće. Vozila sam se tako gradom, ni sama nisam znala kuda ću ići. Na sebi sam imala samo sat, bisernu ogrlicu, belu haljinu i bebi roze kaput. Plava duga kosa mi je padala do ramena.

    Bila sam rasejana, tako brzo se sve ovo odigralo da nisam ni sama bila svesna šta se događa. Ali u jedno sam bila sigurna, a to je da želim živeti svoj život sama. Bez očevog vezivanja, ugovaranja i majčine nesigurnosti. Oni verovatno misle da je novac najbitniji u životu. Možda za njih ali ne i za mene.

    Parkirala sam auto ispred neke zgrade, izašla sam, ostavila svoj telefon i zaključala auto.

    Stala sam na trotoar i mahnula taksisti koji je u tom trenutku prolazio.

    Ušla sam u taksi. Pitao me je gde želim da me odveze. Ni sama nisam znala. Znala sam da želim da pobegnem negde gde me niko ne zna.

    „U tvoj omiljeni kafić“, odgovorila sam.

    „Mesto gde ja izlazim malo je slobodnije“, rekao je crnokosi mladić koji je vozio taksi.

    „Upravo takvo mesto mi i treba“.

  • (0)

    Moja snaga

    630 rsd

    I

    Aleksa

    Evo, krećem na posao. Kad se samo setim silnih razgovora na koje sam išao da bih dobio posao. Jedan od njih trajao je pet minuta. Pročitali su moju biografiju, koja je inače bila bez radnog iskustva, jer dok studiraš nemaš vremena da stičeš iskustvo, pogotovo u mom poslu.

    Tražili su mi da se predstavim i da opišem kako zamišljam svoj posao i to je to. Pozvaćemo Vas za par dana. Dani su prolazili, ali telefon nije zazvonio. Ko bi rekao da ću postati detektiv.

    Odmalena sam imao osećaj da će to biti moj poziv.

    Kao mali igrao sam se policajca – mala plava uniforma, lisice, pištolji na vodu. Uvek sam u društvu bio onaj dobar dečko koji isteruje pravdu. Nikada nisam bio grubijan. Najdraži deo igre mi je bio privođenje kriminalaca.

    Moj posao je stresan. Treba imati čelične živce za to. Suočavaš se sa ljudima raznolike psihopatologije. Ubice koje prosto uživaju da to rade bez trunke kajanja, pljačkašima, dilerima droge, pa čak i onima koji traže lakši način da zarade novac.

    Teško jeste ali svako svoj posao radi. Kako oni – tako i ja.

    Palim auto i krećem. Moj audi A6. Tamnoplavi, benzinac, „10-to“ godište. Nisam ga kupio kako bih se hvalio nego iz potrebe. U ovom poslu moraš imati svoj auto, pogotovu što u toku noći dobijaš hitne pozive da odeš na uviđaj. Neka mesta su udaljena pa je mnogo lakše ići autom nego gradskim prevozom.

    Ulazim u traku. Pored mene jure automobili, kao da nikada neće stići na svoju destinaciju. To su sva ona besna kola, mercedesi, bmw-i, golfovi. Pogledam u retrovizor a jedan od njih mi svira. Ja se samo nasmejem i produžim dalje.

    Poštuj saobraćaj – rekoh sebi. Ponekad bih želeo da povećam brzinu. Da uživam u nečemu što mi je zabranjeno. Jednom sam prošao kroz crveno svetlo žureći da odvedem dedu kod doktora.

    Isključujem se iz trake i skrećem ka svojoj stanici. Nakon par minuta stižem ispred žute visoke zgrade. Sama spošljašnjost me podseća na zgradu iz davne 1988. godine. Ne izgleda nešto značajno i prefinjeno, ali nije ni ruševina.

    Parkiram svoj auto i ulazim u lift. Pogledam se u ogledalu. Lep momak, 27 godina, crne kratko ošišane kose, u tamnoplavim pantalonama i beloj košulji koju krasi plava kravata.

    Peti sprat. Lift staje i izlazim. Otvaraju se vrata a ispred neka gužva. Baš neobično, s obzirom da je sredina nedelje. Kancelarijski posao je uglavnom dosadan. Detektivi, kada nisu u uredu, popunjavajući kilometarske izveštaje, budu na terenu. Sekretarice rade svoj posao, uvek sa telefonom u rukama i osmehom na licu.

    Prvo što su mi rekli na razgovoru bilo je: „Uvek se smej, nikada ne skidaj osmeh sa lica. Čak i u onim trenucima kada ti nije do njega“.

    Prolazim pored kancelarije kolege Milana. Sav zatrpan poslom, papiri su na stolu, šolja kafe i piksla puna opušaka cigareta. Ne diže glavu, vidim da je u gužvi. Prosed muškarac, nekih četrdeset pet godina, sa brkovima koji mu lepo stoje.

    Što nekako ne sredi svoj sto, mislim se. Ipak radi tu.

    Ali on je jedan od onih koji ne žele da rade ono što nije njihov posao. Na primer, automehaničar popravlja automobile; sekretarica popunjava i sređuje dokumente; poslastičar pravi kolače; vaspitač vaspitava decu. Svako ima svoj posao i svoja zaduženja. On je jedan od onih muškaraca koji posle rada umesto da ode kući svojoj ženi, zaglave u kafani do jutra kako bi svoj stres prebrodili uz pomoć pića i mladih devojaka. Al’ opet, nije meni da sudim. Svako ima svoj život.

    Podiže pogled, nasmeši mi se i klimne glavom. Uzvratih osmeh i nastavih ka svojoj kancelariji. Na putu vidim stažiste, kako ih kolega Milan zove – „trapavce“. Meni je smešan taj naziv zato što smo svi kroz to prošli.

    Kancelarija do mene je kancelarija mog najboljeg druga i kolege, Tea. Dvadesetosmogodišnji muškarac, plave kose i svetloplavih očiju. Mišićav. Što bih ja rekao, magnet za žene.

    Moram reći da ipak vodi zdrav život, zdrava ishrana, bez alkohola, cigareta i samo teretana. Svaka čast. Htedoh nekako da se odšunjam, al’ njega je zaobići nemoguće.

    Iako je pričao telefonom, povikao je: „Aleks, brate, ovamo“. Šta drugo da radim nego da uđem u kancelariju, pomislih i zatresem glavom pomiren sa sudbinom.

    Preplanuo ten, zavodljiv osmeh, kao što sam rekao, pravi magnet.

    – Znači, dogovoreno. Vidimo se u 16 h kako bismo se dogovorili oko dalje saradnje.

    – Naravno. Vidimo se tamo. Doviđenja – spuštajući slušalicu obratio mi se: – Ne volim kada započnem dan sa telefonom u ruci. Znaš i sam.

    – A hoćeš li mi reći gde si nestao sinoć?

    – Što? Je l’ se nešto desilo?

    – Nije. Zar nije bio dogovor da ti odeš sa plavušom a ja sa crnkinjom?

    – Takav je i bio. Otpratio sam je kući a zatim otišao ja svojoj.

    – I? Je l’ se desilo nešto?

    – Za kakvog me ti to smatraš? Nismo svi magneti za žene. Nije bilo ništa. Ja sam pristojan dečko.

    – Dobro… Moraću te promeniti.

    – Naravno. Samo ako ja to budem želeo. Ajde, vidimo se. Idem u kancelariju, imam posla.

    Napokon da uđem i da sednem. Pogledao sam novosti, naručio kafu i dan, posle Teovog ispitivanja, može da počne. Pregledao sam neke papire. Ništa specijalno. Ljudi misle da ako si detektiv znači da si uvek na mestu zločina i da je uvek neka akcija, ali nažalost nije uvek tako.

    – Nakon posla idemo u kafić, primio sam platu – rekao je Teo, otvorivši vrata kancelarije.

    – Dogovoreno. Kada sam ja odbio?

    – Nikada – mahnuvši mi, napustio je kancelariju i otišao po kafu.