Sven Adam Ewin

Sven Adam Ewin

  • 1
  • Ninočka Vasiljevna
    (0)

    Ninočka Vasiljevna

    NINOČKA VASILJEVNA

    Brezova šuma. Gljive. Krajolik pitom.
    Rekoh: – Ja Sven sam. Ona odvrati: – Nina.
    Djevuška bješe punjena dinamitom.
    Bila je bomba. Protupješačka mina.

    Sve dalje s Ninom bilo je neizbježno.
    Iz nje su u me gledale ženske ale.
    Kad sam ih rukom pomilovao nježno,
    Poput ptica, sve su se rascvrkutale.

    Mada su njene usnice bile slatke,
    Rusku je tugu skrivala u dnu oka.
    Bila je Volga. I vatra sa Kamčatke.
    Ko Sibir hladna, a ko Bajkal duboka.

    Bila je bajka. Bila je skaska drevna.
    Bila je moja Ninočka Vasiljevna.

    OČI NINOČKE VASILJEVNE

    pitao sam mužika
    gdje živi ninočka vasiljevna?

    on je izvukao nož
    bacio ga uz fijuk tri vrste dalje
    i zabio ga u priprostu brvnaru od ariša
    tamo stupaj rekao je

    otvorio sam vrata od brezovih oblica
    spavala si obnažena
    s leptirom na trepavicama

    kakvu boju očiju imaš?
    bilo bi lijepo da su modre
    pomislio sam

    nisam čekao da se probudiš
    uzeo sam kist i naizmjenično umakao u Jenisej
    pa u nebo
    pa u potočnicu pa u lan

    i obojio šume i livade u plavo
    i tvoju kolibu u akvamarin
    i sve ptice u modro

    i tvoje oči više nisu imale izbora

    BUĐENJE NINOČKE VASILJEVNE

    Spavaš u ledu. Pauk ti mrežu prede.
    Blistaju rese na zaleđenoj lijeski.
    Tebi do nogu dva divna sužnja sjede:
    Rab Solženjicin i Fjodor Dostojevski.

    Što rade oni? Sve na proljeće sluti.
    Jedan u zemlju, drugi u nebo gleda.
    Ti se protežeš. Udovi su ti kruti.
    Jenisej puca uz grmljavinu leda.

    A oni?… Kao na obalama Neve,
    Iz torbe vade knjige. Pjesme ti poju.
    U oku njinom cvrkuću prve ševe.
    To bardi nježno bude Ninočku moju.

    Ti bi spavala. Ti si još uvijek dijete.
    Nema spavanja, Nina! Ždralovi lete.

    ZVIJEZDE U OKU

    Zašto ću ovo reći? Što mi to treba?
    No ako kažem, neka bude u sroku:
    Najljepša zviježđa našeg sjevernog neba,
    Smjestila su se trajno u njenom oku.

    I tijesno im je. I prostora im fali.
    I guraju se sprijeda, ali i s boka.
    I dogodi se, poneki komet mali,
    Da iznenada izleti joj iz oka.

    Pa sleti u moje oko. Ja ga zatim
    Prekrijem dlanom i uhvatim u šaku.
    – Kamo ćeš s njime? (Ne želi da joj vratim.)
    – Neka ti sija, kad si u mrklom mraku.

    Sad jedva čekam da mi u tami sijevne
    Svjetlo iz oka Ninočke Vasiljevne.

    U MOJOJ PJESMI

    U mojoj pjesmi često caruje rima;
    I redak svaki u ritmu mora teći;
    Soneti moji su puni. I svega ima;
    A o pjesmama? Što bih mogao reći?

    Neke su moje pjesme na laku dobu;
    Neke tutnje ko UNRRA lokomotiva;
    Poneka crna pjesma teži ka grobu;
    Neka u sebi dublji smisao skriva.

    Ima opakih što traže samo svađu.
    U njima zna se zaleć svakakva uštva;
    Đavo, anđeli, sveci. Svi se tu nađu;
    Ko iščašeni likovi s ruba društva.

    No ja najvolim da mi je pjesma pjevna,
    I da je u njoj… Ninočka Vasiljevna.

    630 rsd