Ninočka Vasiljevna

630 rsd
Odlomak iz knjigeNinočka Vasiljevna

NINOČKA VASILJEVNA

Brezova šuma. Gljive. Krajolik pitom.
Rekoh: – Ja Sven sam. Ona odvrati: – Nina.
Djevuška bješe punjena dinamitom.
Bila je bomba. Protupješačka mina.

Sve dalje s Ninom bilo je neizbježno.
Iz nje su u me gledale ženske ale.
Kad sam ih rukom pomilovao nježno,
Poput ptica, sve su se rascvrkutale.

Mada su njene usnice bile slatke,
Rusku je tugu skrivala u dnu oka.
Bila je Volga. I vatra sa Kamčatke.
Ko Sibir hladna, a ko Bajkal duboka.

Bila je bajka. Bila je skaska drevna.
Bila je moja Ninočka Vasiljevna.

OČI NINOČKE VASILJEVNE

pitao sam mužika
gdje živi ninočka vasiljevna?

on je izvukao nož
bacio ga uz fijuk tri vrste dalje
i zabio ga u priprostu brvnaru od ariša
tamo stupaj rekao je

otvorio sam vrata od brezovih oblica
spavala si obnažena
s leptirom na trepavicama

kakvu boju očiju imaš?
bilo bi lijepo da su modre
pomislio sam

nisam čekao da se probudiš
uzeo sam kist i naizmjenično umakao u Jenisej
pa u nebo
pa u potočnicu pa u lan

i obojio šume i livade u plavo
i tvoju kolibu u akvamarin
i sve ptice u modro

i tvoje oči više nisu imale izbora

BUĐENJE NINOČKE VASILJEVNE

Spavaš u ledu. Pauk ti mrežu prede.
Blistaju rese na zaleđenoj lijeski.
Tebi do nogu dva divna sužnja sjede:
Rab Solženjicin i Fjodor Dostojevski.

Što rade oni? Sve na proljeće sluti.
Jedan u zemlju, drugi u nebo gleda.
Ti se protežeš. Udovi su ti kruti.
Jenisej puca uz grmljavinu leda.

A oni?… Kao na obalama Neve,
Iz torbe vade knjige. Pjesme ti poju.
U oku njinom cvrkuću prve ševe.
To bardi nježno bude Ninočku moju.

Ti bi spavala. Ti si još uvijek dijete.
Nema spavanja, Nina! Ždralovi lete.

ZVIJEZDE U OKU

Zašto ću ovo reći? Što mi to treba?
No ako kažem, neka bude u sroku:
Najljepša zviježđa našeg sjevernog neba,
Smjestila su se trajno u njenom oku.

I tijesno im je. I prostora im fali.
I guraju se sprijeda, ali i s boka.
I dogodi se, poneki komet mali,
Da iznenada izleti joj iz oka.

Pa sleti u moje oko. Ja ga zatim
Prekrijem dlanom i uhvatim u šaku.
– Kamo ćeš s njime? (Ne želi da joj vratim.)
– Neka ti sija, kad si u mrklom mraku.

Sad jedva čekam da mi u tami sijevne
Svjetlo iz oka Ninočke Vasiljevne.

U MOJOJ PJESMI

U mojoj pjesmi često caruje rima;
I redak svaki u ritmu mora teći;
Soneti moji su puni. I svega ima;
A o pjesmama? Što bih mogao reći?

Neke su moje pjesme na laku dobu;
Neke tutnje ko UNRRA lokomotiva;
Poneka crna pjesma teži ka grobu;
Neka u sebi dublji smisao skriva.

Ima opakih što traže samo svađu.
U njima zna se zaleć svakakva uštva;
Đavo, anđeli, sveci. Svi se tu nađu;
Ko iščašeni likovi s ruba društva.

No ja najvolim da mi je pjesma pjevna,
I da je u njoj… Ninočka Vasiljevna.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Sven Adam Ewin

Ovo je druga knjiga u Presingovoj pesničkoj ediciji Van toka.

Ko je Sven Adam Ewin i ko je, na kraju, Ninočka? Mislim da nema čoveka koji piše ili čita poeziju na internetu ili makar samo na Fejsbuku, a da nije postavio sebi ovo prvo pitanje. Ja svakako jesam i to mnogo puta. Razlozi za to su lako razumljivi – u eri hiperinflacije svega, a naročito poezije i pesnika, gde je lakše pronaći rudnik zlata u dvorištu nego opštu popularnost ili makar kakvu takvu priznatost i prepoznatljivost, neko odlučuje da piše pod pseudonimom. I to kako!!! Veštinom i talentom, poznavanjem domaćih i svetskih pesnika i jezikom koji su i svaki za sebe na izuzetnom nivou, a ovako sakupljeni skoro da nemaju pandana.
Knjiga Ninočka Vasiljevna navodi nas na naredno pitanje: Ko je sad ta Nina?
Kroz sibirske stepe, tundre i borove šume, kolibe i zaleđena jezera, Sven nas vodi kroz svoju ljubav, kroz ženu koja je stvorena da voli i da bude voljena, ponekad mazna, ponekad hirovita, Ninočka je sve ono što žena može i treba da bude. Sve ono što volimo i što nam smeta kod žena, ali ih, uprkos tome ili baš zbog toga, volimo još više.
Pišući skoro naizmenično ponekad u šekspirovom sonetu, ponekad u slobodnoj formi, Sven Adam Ewin ovim pesmama potvrđuje da se radi o reinkarnaciji starih majstora.

NINOČKA VASILJEVNA
Brezova šuma. Gljive. Krajolik pitom. Rekoh: – Ja Sven sam. Ona odvrati: – Nina. Djevuška bješe punjena dinamitom. Bila je bomba. Protupješačka mina.
Sve dalje s Ninom bilo je neizbježno. Iz nje su u me gledale ženske ale. Kad sam ih rukom pomilovao nježno, Poput ptica, sve su se rascvrkutale.
Mada su njene usnice bile slatke,
Rusku je tugu skrivala u dnu oka. Bila je Volga. I vatra sa Kamčatke. Ko Sibir hladna, a ko Bajkal duboka.
Bila je bajka. Bila je skaska drevna. Bila je moja Ninočka Vasiljevna.

OČI NINOČKE VASILJEVNE

pitao sam mužika
gdje živi ninočka vasiljevna?
on je izvukao nož
bacio ga uz fijuk tri vrste dalje
i zabio ga u priprostu brvnaru od ariša tamo stupaj rekao je
otvorio sam vrata od brezovih oblica spavala si obnažena
s leptirom na trepavicama
kakvu boju očiju imaš?
bilo bi lijepo da su modre
pomislio sam
nisam čekao da se probudiš
uzeo sam kist i naizmjenično umakao u Jenisej pa u nebo
pa u potočnicu pa u lan
i obojio šume i livade u plavo
i tvoju kolibu u akvamarin
i sve ptice u modro
i tvoje oči više nisu imale izbora

NASELITE SIBIR I MNOŽITE SE

Ninočka i ja smo se toliko voljeli,
Da je naša ljubav postala javna.
Mi smo se goli ljubili u granama,
U travama,
U vodi.
Nama su klicale zvijeri
Dok su pravili svoje mlade.
A onda nas je na zub uzeo
Strašni Bog Šume Sibirske.
U osvetničkoj ljubomori,
Oboje nas je pretvorio u stabla jabuke I posadio na dva suprotna kraja livade.
U moju krošnju
Naselio je zmije
U njenu
Ptice.
Dok su moje zmije puzale po njenoj krošnji, A njene ptice kljucale oči mojim zmijama, Mi smo se voljeli tajno
Pod zemljom.
Korijenjem.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Ninočka Vasiljevna”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *