Tomica Ćirić

Tomica Ćirić

  • 1
  • (0)

    Mrtvi albatrosi

    400 rsd

    glasnik

    ne ubijajte glasnika
    koji vam donosi smešno ogledalo

    nije na njemu da presuđuje
    čiji je odraz raskalašniji od opela

    niko nije postao prorok u zavičaju
    jurodivog su komesari terali motkama

    nije na njemu da predskazuje
    čija je istina krvoločnija od čopora

    nema mesta gde izgnanstva ne bole
    begunac će se uplesti u sopstvene tragove

    nije na njemu da predvodi hajku
    čija je svrha davno zapisana u bukvaru

    ne odustajte od svog poraza
    bolesnik će strgati postelju izlečenog uma

    dokle kod žari kamenica u grudima
    nije na njima da procenjuju vašu bolest

    ne verujte onome koji veruje
    svodnik će izjavljivati ljubav svakome

    nije na njemu da moli za vaše spasenje
    dokle god život visi o krojačevom koncu

    svet se nikad neće oprostiti od raskalašne igre
    mađioničar nikad neće otkrivati svoj poslednji trik

    nije na nama da znamo

    prorok će uvek omađijati svodnika
    begunac će uvek postati novi jurodivi

    samo glasnik večno živi u izgnanstvu

    ne sumnjam, gledam

    kad bi filozofi zaista tumačili svet
    u svoj svojoj oskudici opšteg
    kada bi razumeli grč pojmova
    stomačna nadimanja istine

    videli prostor i vreme kao tela
    okružena bodljikavom žicom
    svoje teorije samo kao kukice
    žičanih peteljki zarobljenog uma

    kada bi čovek zaista spoznao sebe
    rasporio sopstvenu utrobu saznanja
    rasplamsao ugasla ognjišta sinapsi
    pocepao kožurinu vlastitog bitka

    oslušnuo pravi život u komešanju
    bez kilavih utopija i izveštačenih babica
    razgrnuo busen zemlje po kojoj sam hoda
    i zasadio seme svog iskrenog sunovrata

    možda bi i svet razumeo poraz filozofa
    u svoj svojoj oskudici nasušnog hleba
    možda bi se čovek zaista spasao ako bi
    bar jedna klica dobrote ostala u zemlji

    ako bi iz nje iznikla bar jedna gljiva

    sa slatkim ukusom sumnje

    sa otrovnim ukusom nade

    kubisti

    vrebaju iz potaje

    u srcu grada koje ima
    oblik makadamske
    kocke

    piju samo iz tetrapaka
    odrasli na branku
    kockici

    imaju
    fizionomiju superheroja
    iz akcionih stripova

    geometrijsku pravilnost
    šturog ophođenja

    inteligenciju begunaca
    iz filmskog serijala kocka

    jedan živi i u mojoj
    zgradi

    svakog jutra
    kad krene u kafanu
    kaže ženi –

    kocka je bačena!

    žena ga pošalje u materinu

    ludnica

    ova nema zidova,
    košulja svezanih rukava,
    od istog materijala sašiveni su
    radnički kombinezoni,
    nema rešetaka na oknima,
    od istog metala sliveni su
    službeni automobili,
    nema dežurnih sestara i doktora,
    sada su to šalterske službenice i
    neoliberalni agenti osiguranja,
    nema terapija i elektro-šokova,
    sada su to kladionice i rijaliti,
    nema halucinacija i opsena,
    stvarnost je senka virtuelnog bota,
    nema dijagnoza i anamneza,
    bolest je banalnost umirućeg baga,
    nema istine u komunikaciji,
    mreža je omaž enciklopediji mrtvih,
    nema osećanja u leksičkim čiodama,
    korisnik je za sva vremena odsutan,
    nema ni sećanja na nepočinstva duha,
    ni metafizike u zaumnoj praznini tela,

    ovde,

    nijedan klovn vas neće zasmejati,
    nijedan rapsod vas neće razuveriti,
    nijedan bard nanovo zamađijati,

    nema ničega, u stvari,

    sem civilizovanih ludaka-konvertita

    dok sečiva ne otupe

    dok oštrica ne proklizi
    slatkastom nutrinom jabuke
    zejtinjavom posteljom testa
    hrskavom korom ispečenog hleba

    godovima stoletnog hrasta
    tupim udarima kljuna sekire
    dok se bleštavi nokti lovačkog noža
    ne zariju pod krzno ranjene zveri

    u vodeno meso svinje dok ne urone
    krvavim zamasima satare domaćina
    pod trudnom keceljom vremena
    dok se sečiva ne postide vonja

    iznutrica u kofi
    odsečenog jezika na tanjiru
    telovog pogotka u sinovljevu glavu

    dok sečiva ne zarđaju i otupe
    prigodnim presekom rođendanskih torti
    orlovog paperja na krilima vetra
    dok se u oganj kovačnice ne pretope

    u poprsja krotke heraldike
    u pustoš produvane kupole neba
    dok se ne speru tragovi poniznosti
    u ništavilu ravnodušnog sunca

    i ohlade u tami podruma
    gde im je oduvek i bilo mesto