Tomica Ćirić
- 1
-
(0)Od : Tomica Ćirić
Mrtvi albatrosi
400 rsdglasnik
ne ubijajte glasnika
koji vam donosi smešno ogledalonije na njemu da presuđuje
čiji je odraz raskalašniji od opelaniko nije postao prorok u zavičaju
jurodivog su komesari terali motkamanije na njemu da predskazuje
čija je istina krvoločnija od čoporanema mesta gde izgnanstva ne bole
begunac će se uplesti u sopstvene tragovenije na njemu da predvodi hajku
čija je svrha davno zapisana u bukvarune odustajte od svog poraza
bolesnik će strgati postelju izlečenog umadokle kod žari kamenica u grudima
nije na njima da procenjuju vašu bolestne verujte onome koji veruje
svodnik će izjavljivati ljubav svakomenije na njemu da moli za vaše spasenje
dokle god život visi o krojačevom koncusvet se nikad neće oprostiti od raskalašne igre
mađioničar nikad neće otkrivati svoj poslednji triknije na nama da znamo
prorok će uvek omađijati svodnika
begunac će uvek postati novi jurodivisamo glasnik večno živi u izgnanstvu
ne sumnjam, gledam
kad bi filozofi zaista tumačili svet
u svoj svojoj oskudici opšteg
kada bi razumeli grč pojmova
stomačna nadimanja istinevideli prostor i vreme kao tela
okružena bodljikavom žicom
svoje teorije samo kao kukice
žičanih peteljki zarobljenog umakada bi čovek zaista spoznao sebe
rasporio sopstvenu utrobu saznanja
rasplamsao ugasla ognjišta sinapsi
pocepao kožurinu vlastitog bitkaoslušnuo pravi život u komešanju
bez kilavih utopija i izveštačenih babica
razgrnuo busen zemlje po kojoj sam hoda
i zasadio seme svog iskrenog sunovratamožda bi i svet razumeo poraz filozofa
u svoj svojoj oskudici nasušnog hleba
možda bi se čovek zaista spasao ako bi
bar jedna klica dobrote ostala u zemljiako bi iz nje iznikla bar jedna gljiva
sa slatkim ukusom sumnje
sa otrovnim ukusom nade
kubisti
vrebaju iz potaje
u srcu grada koje ima
oblik makadamske
kockepiju samo iz tetrapaka
odrasli na branku
kockiciimaju
fizionomiju superheroja
iz akcionih stripovageometrijsku pravilnost
šturog ophođenjainteligenciju begunaca
iz filmskog serijala kockajedan živi i u mojoj
zgradisvakog jutra
kad krene u kafanu
kaže ženi –kocka je bačena!
žena ga pošalje u materinu
ludnica
ova nema zidova,
košulja svezanih rukava,
od istog materijala sašiveni su
radnički kombinezoni,
nema rešetaka na oknima,
od istog metala sliveni su
službeni automobili,
nema dežurnih sestara i doktora,
sada su to šalterske službenice i
neoliberalni agenti osiguranja,
nema terapija i elektro-šokova,
sada su to kladionice i rijaliti,
nema halucinacija i opsena,
stvarnost je senka virtuelnog bota,
nema dijagnoza i anamneza,
bolest je banalnost umirućeg baga,
nema istine u komunikaciji,
mreža je omaž enciklopediji mrtvih,
nema osećanja u leksičkim čiodama,
korisnik je za sva vremena odsutan,
nema ni sećanja na nepočinstva duha,
ni metafizike u zaumnoj praznini tela,ovde,
nijedan klovn vas neće zasmejati,
nijedan rapsod vas neće razuveriti,
nijedan bard nanovo zamađijati,nema ničega, u stvari,
sem civilizovanih ludaka-konvertita
dok sečiva ne otupe
dok oštrica ne proklizi
slatkastom nutrinom jabuke
zejtinjavom posteljom testa
hrskavom korom ispečenog hlebagodovima stoletnog hrasta
tupim udarima kljuna sekire
dok se bleštavi nokti lovačkog noža
ne zariju pod krzno ranjene zveriu vodeno meso svinje dok ne urone
krvavim zamasima satare domaćina
pod trudnom keceljom vremena
dok se sečiva ne postide vonjaiznutrica u kofi
odsečenog jezika na tanjiru
telovog pogotka u sinovljevu glavudok sečiva ne zarđaju i otupe
prigodnim presekom rođendanskih torti
orlovog paperja na krilima vetra
dok se u oganj kovačnice ne pretopeu poprsja krotke heraldike
u pustoš produvane kupole neba
dok se ne speru tragovi poniznosti
u ništavilu ravnodušnog suncai ohlade u tami podruma
gde im je oduvek i bilo mesto
